Dok je još bio izbornik reprezentacije, Ante Čačić je imao obrambeni mehanizam kojim se naprosto odbijao suočiti s kritikama. Kad bi mu nakon utakmice Joško Jeličić ili netko od HRT-ovih novinara koji su uzimali izjave u mix zoni istaknuli konkretan element igre koji nije bio dobar, Čačić bi obično ignorirao taj dio priče i kao protuargument bi koristio element koji je funkcionirao, ali je bio nepovezan s onim što je postavljeno kao pitanje.
Najbolji primjer tog lažnog optimizma bio je poraz od Turske u Eskişehiru. Hrvatska je prvo izgubila od Islanda, pa se mučila s Kosovom u Zagrebu gdje je slomila utakmicu tek nakon gola Domagoja Vide duboko u drugom poluvremenu, a onda je Turskoj u okvir gola zapucala triput i porazom izgubila prvo mjesto. U tri utakmice je zabila samo jedan gol, a igra je bila daleko od prihvatljive, pogotovo ako u obzir uzmemo to da se radi o momčadi koja će devet mjeseci kasnije igrati finale Svjetskog prvenstva. Čačićeva reakcija na konkretno pitanje o problemu realizacije bila je priča o pobjedama koje vode u krive ulice, dobrom pristupu i optimizmu pred utakmice protiv Finske i Ukrajine.
Sličan obrazac nošenja sa stvarnošću Čačić je ponudio i nakon što je Dinamo remizirao protiv Shkupija.
“Sve je otvoreno, ali dobro je da se više ne zbraja prednost golova u gostima”, ponudio je Čačić dozu optimizma u izjavi nakon utakmice. “Imamo osam dana, pripremit ćemo se, mislim da smo pokazali kroz utakmicu da smo ipak kvalitetniji, imali smo previše individualnih pogrešeka i posljedica je ovakav rezultat.”
Utakmica je loše pripremljena, a još veći neuspjeh je činjenica da Čačić iz nje nije imao izdvojiti ništa pozitivnog osim da, eto, više nema gola u gostima
Stoji sve što je Čačić rekao nakon utakmice. Dinamo je kvalitetnija momčad i to je jasno pokazao u određenim segmentima utakmice. I to puno kvalitetnija momčad, a što više se uzorak utakmica povećava, razlika u klasi će lakše doći do izražaja. Stoji i to da je za Dinamo pozitivna stvar da Shkupi nema prednost gola u gostima i da mu čak uspješno odigrani bunker na domaćem terenu u najboljem slučaju donosi produžetke. Sve je to činjenično točno.
Ali kad trener koji na klupi ima igrača čija je vrijednost višestruko veća od cijele suparničke ekipe ističe to da više nema golova u gostima i to prikazuje kao optimizam, onda je jasno da mu je momčad odigrala jako lošu utakmicu.
Kako je Dinamo izgubio kontrolu
Čačić je u utakmicu krenuo u formaciji 4-4-2 s Josipom Drmićem i Brunom Petkovićem u napadu, a Mislavom Oršićem na klupi. Ponovo se to u suštini svelo na 4-2-3-1 jer se Petković spuštao nešto niže kako bi primio loptu na poziciji desetke, a nakon katastrofe koju je Petar Bočkaj doživio protiv Lokomotive, na lijevom beku je ponovo počeo Robert Ljubičić.
Dinamo je iz tih 4-2-3-1 u prvih 20-ak minuta potpuno kontrolirao utakmicu. Josip Šutalo i Dino Perić su bez problema otvarali napade, ispred sebe su imali Josipa Mišića i svaki put kada bi Arijan Ademi ostao nisko, Dinamo je u prvoj fazi napada imao četvoricu protiv dvojice suparničkih napadača, a samim time i bazu za čuvanje posjeda lopte.
Petković se spuštao u prostor iza leđa suparničkom zadnjem veznom, a krila su bila postavljena prilično usko. Luki Ivanušecu je ulazak u sredinu prirodan, ali je centralnu poziciju zauzimao i Dario Špikić. Takva koncentracija igrača je Mišiću — ali i Šutalu te Periću koji su često sami unosili loptu u igru kad bi suparnički napadači markirali Mišića — otvaralo opcije za dodavanje lopte u iduću liniju.
Kontrola utakmice u prvih 20-ak minuta dolazila je iz kontrole sredine terena. Prvo bi stoperi sa zadnjim veznim imali situaciju četiri-na-dva, a kad bi prenijeli loptu dalje, onda su u sredini terena ta dvojica zadnjih veznih, dva usko postavljena krila i Petković imali pet-na-pet, s tim da suparnik nema nikoga tko u izravnom dvoboju može nadigrati Petkovića ili Ivanušeca. Radi se o individualno superiornijim igračima i 5v5 u toj zoni je zapravo bila Dinamova prednost.
Problem je bio jedino u tome što je ulaskom krila u sredinu terena cijala širina napada ostala na leđima bekova. Ljubičić i Sadegh Moharrami su se morali istovremeno podizati visoko, a Shkupi je to iskoristio. Bilo je naprosto previše prostora iza Ljubičićevih i Moharramijevih leđa. Nauštrb napada je ostavljen prostor u obrani, a gostujući trener Goce Sedloski je gađao upravo te zone.
Ljubičić (na slici dolje označen strelicom) je ostao visoko i ušao je u pritisak prema lopti. Suparnički igrač ga je uvukao u sredinu, otvorio si je liniju dodavanja prema centralnom veznjaku ispred kojeg se otvorio cijeli teren; od Sundaya Adetunjija na lijevom krilu, koji je imao Moharramija na širokom prostoru, do Vladice Brdarovskog i Quevena lijevo, kojima je Walid Hamidi otvarao prostor ulascima u sredinu.
Tu je Dinamo izgubio kontrolu nad utakmicom. Šutalo je bolji igrač nego Kévin Théophile-Catherine; ima bolja rješenja u posjedu i kvalitetnije pronalazi suigrače na suparničkoj polovici, a to omogućava Dinamu da igra tečniji nogomet i da je opasniji. Međutim, razlika između Dinama u prvih 20-ak minuta i Dinama u ostatku utakmice je u tome što je Shkupi pokazao da može biti opasan kada su obojica bekova visoko. Kad je jednom kažnjen, Čačić je morao malo spustiti bekove, a onda ni krila više nisu mogla stajati onako usko i Dinamo je izgubio dominaciju koju je imao u sredini terena. Otvaranje je još uvijek bilo pod kontrolom, ali šire postavljenim krilom Dinamo je izgubio omjer 5v5 omjer i Shkupi je igračem viška prisilio Dinamo na bezidejno kruženje loptom oko dobro postavljene zone.
Daleko od alarmantnog
Bočni su igrači bili odlučujući faktor. Kod prvog je gola lopta preletjela Mišića kojem se igrač zavukao iza leđa, ali Moharrami je bio katastrofalno postavljen i nerealno daleko od Théophile-Catherinea i zakasnio je u korekciju. Kod drugog gola je Dominik Livaković napravio nepotrebno istrčavanje, Théophile-Catherine nije stigao zatvoriti Perićeva leđa, ali igrač koji utrčava je Ljubičićev čovjek i sam Perić mu pokazuje kako je bio loše postavljen u, za beka, prilično jednostavnoj situaciji.
Međutim, Ljubičić nije bek i Dinamo je u ovom trenutku najtanji upravo na bočnim pozicijama. Moharrami je jako solidan prema naprijed i bez problema može napraviti razliku u zadnjoj trećini, ali prema natrag previše pušta i tu Dinamo u ozbiljnim utakmicama može računati samo na Stefana Ristovskog. Na lijevoj strani je još gore jer Ljubičić ne donosi previše niti napadu.
Energičan je, jako je dobar duel igrač, ali čovjek je veznjak i svoj smisao u igri prema naprijed dobije tek kada uđe Oršić i raširi teren, što mu omogućuje da ulazi s unutrašnje strane i bude dodatni vezni. U tim okolnostima do izražaja dolazi koliko je Ljubičić dobar na drugim loptama, koliko dobro kontrolira prostor i koliko zna provući loptu između linija. Kada treba dati širinu, onda do izražaja dođe to da nije bek i da nema ni centaršut ni pravocrtni dribling na širokom prostoru, a nema ni obrambena postavljanja. Što je razumljivo jer, ponovo, Ljubičić nije bek što se jasno vidjelo i u nekim trenucima utakmice protiv Hajduka, a protiv Shkupija je bilo kristalno jasno.
A da bi dominirao, Dinamo je morao podignuti bekove. Prvih 20-ak minuta i sredinu drugog poluvremena kao najbolje segmente utakmice obilježila je činjenica da je Čačić podigao bekove prema završnici, čime je riskirao prostor za kontranapade, što je bio jedini način na koji Shkupi može ugroziti Livakovića.
Dinamo je podbacio. Realno, 2:2 protiv Makedonaca je neuspjeh, utakmica je loše pripremljena, a još veći neuspjeh je činjenica da Čačić iz nje nije imao izdvojiti ništa pozitivnog osim da, eto, više nema gola u gostima. Dinamo je bolja momčad i u ovakvim utakmicama mora bolje od igranja po inerciji. Ako ništa, mora pokazati gard koji je samouvjereniji od priče da je dobro što više nema gola u gostima.
No, situacija nije dramatična.
Podbačaj jest, ali 2:2 protiv Shkupija na Maksimiru je daleko od rezultata koji bi trebao biti alarmantan. Ostao je još uzvrat u kojem je Dinamo uvjerljivi favorit jer individualna kvaliteta je debelo na strani Čačićeve momčadi. A što se igra više utakmica, više je šansi da će taj element doći do izražaja.
