Mike D’Antoni, Mike Woodson, Kurt Rambis, Derek Fisher, Jeff Hornacek i Fizdale. Šestoricu trenera promijenio je Steve Mills otkako je postavljen za glavnog operativca u upravi, s titulom predsjednika košarkaških operacija. Fizdale je ukupno peti od posljednjih devet trenera koji je smijenjen u pola sezone. Ako još malo proširimo priču, Fiz je čak 12. trener gurnut u provaliju otkad je James Dolan većinski vlasnik New York Knicksa. Malo je reći da se radi o užarenoj trenerskoj stolici.

Uz to što nije bio u stanju ostvarivati rezultate i razvijati igrače, Fizdale je propustio kreirati bilo kakav košarkaški identitet franšize

Zato su Dolan i Mills u kontekstu Knicksa ekvivalent porezu i smrti u čovjekovu životu, samo što još njima dvojici možemo pridodati i luzerstvo kao neizbježni element. Od 1999. i Dolanova preuzimanja franšize Knicksi su ostvarili tek 40 posto pobjeda u NBA ligi u kojoj je vlasnik često najveća kompetitivna prednost koju možeš ostvariti u odnosu na konkurenciju. Dolan je eklatantni primjer, ali u negativnom smislu.

Samo, klub je njegov i jedino u slučaju velikog skandala njegova pozicija može biti poljuljana. Ali što drži Millsa u stolici s desne ocu? CIA? Neka NBA varijanta skupine Bilderberg? Jer rezultati sigurno nisu.

S pauzom od 2010. do 2013. Mills je u Knicksima odradio 13 sezona na različitim funkcijama. Simptomatično je da su Knicksi u svih tih 13 sezona imali negativni omjer pobjeda i poraza. Jedine sezone u kojima je New York pobjeđivao upisujući playoff nastupe bile su one od 2010. do 2013., u kojima je Mills radio izvan franšize. Ne znam točno kojim kompromitirajućim materijalom Mills ucjenjuje Dolana, ali od 2013. kada je preuzeo funkciju predsjednika organizacija je čisto rasulo, a on ne pokazuje baš da zna što radi i gdje udara.

Žrtveno janje?

Koliko je zapravo odlijepljen od realnosti i koliko štiti svoju poziciju pokazuje primjer press konferencije koju je sazvao 10. studenog nakon startnih 2-8 u sezoni. Na njoj su se pojavili on i generalni menadžer Scott Perry i izrazili nezadovoljstvo rezultatima.

“Očito je, Scott i ja nismo sretni smjerom kojim idemo”, izjavio je Mills i nastavio: “Mislimo da momčad ne pruža igre koje smo mi očekivali i kojima smo se nadali. Moramo uložiti više zajedničkih napora da bismo na parket poslali proizvod koji smo obećali na početku sezone. Još uvijek vjerujemo u naš trenerski stožer.”

Teško je reći što je točno Mills očekivao od ekipe u ovoj sezoni. Projekcije su Knickse vidjele kao jednu od najgorih momčadi u ligi. To su bila realna očekivanja od druge najmlađe momčadi u ligi pojačane s nekoliko veterana-plaćenika na jednogodišnjim ugovorima. Oni su došli kao utješna nagrada nakon što su primarne mete u free agencyju, Kevin Durant i Kyrie Irving, odabrali Brooklyn Netse. Umjesto KD-ja i Kyrieja Knicksi su dobili Marcusa Morrisa i Juliusa Randlea. Ideja spoja mladosti i iskustva dobro zvuči, ali roster je bio krajnje defektno složen. Bez pravog razigravača, s premalo šutera i gomilom visokih igrača čije su se uloge i pozicije preklapale.

Od spomenute presice postalo je jasno da su Fizdaleovi dani odbrojani. Vjera u trenerski stožer potrajala je još 20-ak dana. Knicksi su poraženi u idućih osam od 10 utakmica s kulminacijom protiv Milwaukee Bucksa i Denver Nuggetsa, od kojih su kombinirano izgubili 81 razlike. Nakon toga je Fiz bačen lavovima.

Čim se vijest o otkazu proširila eterom, na Knickse je usmjeren bijes NBA javnosti, medija, igrača i trenera koji su Fizdalea proglasili žrtvom nerealnih očekivanja nesposobne uprave koja nema pojma o košarci. I donekle su u pravu. Svi znaju da još jedan otkaz treneru u Knicksima ne mijenja ništa na stvari u široj perspektivi.

Međutim, nesposobna uprava i disfunkcionalnost franšize ne amnestiraju Fizdalea od kaosa koji je ostavio za sobom u momčadi. On i nije baš žrtveno janje kakvim ga se predstavlja, vojnik kojeg je viši časnik poslao u samoubilačku misiju, niti je glavni lik Eshilovih tragedija. Teško je u to povjerovati, ali uprava bi mogla biti u pravu. Lista Fizdaleovih grijeha u godinu i pol vođenja Knicksa je poduža te ne bi smjela ostati zamaskirana nesposobnošću viših instanci u organizaciji.

Nekompetentan za dječji vrtić

Krenemo li od osnove za svako vrednovanje trenera, Njegovog Veličanstva rezultata, stvari su potpuno jasne. U godinu i pol koliko je vodio Knickse, Fizdale je ostvario samo 21 pobjedu, uz 83 poraza. To je najniži postotak pobjeda od svih trenera Knicksa ikad. Ako uzmemo u obzir da je dobio ugovor težak 22 milijuna dolara, ispada da je Fiz po pobjedi inkasirao više od milijun dolara. Da je ostao trener i nastavio tim tempom, Knicksi bi došli do 67 poraza u sezoni, čime bi bio srušen negativni rekord.

Naravno, stvari treba staviti u kontekst.

Od New Yorka se lani i ove godine i nije očekivala kompetitivnost. Lani su Knicksi bili čista tankerska družina u lovu na Ziona Williamsona, a ove godine se očekivao barem iskorak, koji ipak nije došao iako je ekipa talentom daleko ispred lanjske. Da, roster je defektan, slabo izbalansiran i prepun rupa, ali nitko me ne može uvjeriti da taj roster nema više talenta od onog Hornetsa, Grizzliesa, Cavaliersa ili Hawksa koji se ipak ne sramote iz večeri u večer a imaju koju pobjedu više od New Yorka. Tako da omjer 4-18 s kojim se Fizdale oprostio od Velike Jabuke nije samo posljedica manjkavosti rostera, nego i nesposobnosti trenera da izvuče maksimum iz njega.

Ako se slažemo da je rezultat u cijeloj priči ipak sporedan, onda se moramo složiti da je razvoj talenata esencijalan za ekipu koja se nalazi u rebuildingu. Na rosteru se nalaze čak osmorica igrača mlađih od 23 godine koji čekaju da se njihovi potencijalni upregnu i maksimiziraju. Fanovi Knicksa, a valjda i uprava, željeli su vidjeti njihov razvoj i napredak, ako su već pobjede i porazi u drugom planu. Ali ni to se nije dogodilo — dapače, igrači poput R.J. Barretta, Kevina Knoxa, Franka Ntilikine, Mitchella Robinsona, Dennisa Smitha Jr.-a i ostalih, pod Fizdaleom ne da nisu napredovali nego su napravili čak korak unatrag ili opasno stagniraju u razvoju. U godinu i pol pokazao se potpuno nekompetentnim voditi New Yorkov dječji vrtić.

Fizdale teško tolerira pogreške svojstvene mladim igračima i zbog sitnih detalja ih povlači na klupu i hlađenje, a umjesto njih uvodi veterane koji su u New Yorku ionako samo ovu sezonu. Robinson nije napredovao napadački, i dalje previše faulira i igra samo 21 minutu prosječno. Barrett je bez uloge i pozicije. Na Knoxovoj poziciji je gužva pa rijetko i igra, a kada igra onda je to na njemu neprirodnoj poziciji beka-šutera. Ntilikina je lani i po nekoliko utakmica zaredom znao biti zaleđen na klupi bez minuta, a Smith Jr. više ni ne sliči NBA igraču.

Kako je moguće da je Fizdale ovoliko kiksao?

Nemoguće prepoznati ideju

Treba znati da je glavni motiv zašto su Knicksi uopće doveli Fiza za trenera njegova dobra povezanost s velikim NBA zvijezdama. On je trebao biti magnet za Duranta, Irvinga i ostale, a sigurno se i sam nadao da će voditi takvu momčad, a ne projekt-ekipu u kojoj se neki igrači još ni ne briju. Radi se o relativno mladom i karizmatičnom treneru koji ima odlična poznanstva u ligi. Ali se isto tako radi i o treneru ćudljivog karaktera koji se, primjerice, dok je trenirao Memphis uspio zakačiti s Marcom Gasolom. Kako uspiješ zaratiti s tipom koji je oličenje profesionalizma i koji ljeti, u slobodno vrijeme, spašava imigrante po Sredozemnom moru?

Fizdale tako odaje dojam tvrdoglavog mudrijaša i filozofa u pejorativnom smislu, trenera koji vuče poteze koji su samo u njegovoj glavi razumljivi i opravdani. To se najbolje vidi po njegovim rotacijama: igrači znaju odigrati nekoliko utakmica po 30 minuta, a onda u sljedećih nekoliko utakmica budu zatvoreni u pseću kućicu. Kako je moguće da Ntilikina protiv 76ersa odigra 37 minuta, a onda dva dana poslije protiv Celticsa 6 minuta? Zašto je Allonzo Trier ubačen u startnu petorku na otvaranju sezone, iako to u predsezoni nije bilo ni u primisli? Ovakav nekonzistentan pristup rotacijama i raspodjeli minuta je kontraproduktivan, jer igrači u NBA-u vole znati svoje uloge i minute koje će dobiti. Što je manja fluktuacija startnih petorki i raspodjela minutaže, ekipa postaje konzistentnija, uigranija i sigurnija.

Uz to što nije bio u stanju ostvarivati rezultate i razvijati igrače, Fizdale je propustio kreirati bilo kakav košarkaški identitet franšize. U igri Knicksa bilo je nemoguće prepoznati napadačku ili obrambenu ideju.

Do posljednje njegove utakmice Knicksi su imali najgori napad lige i sedmu najgoru obranu lige. Napad je bio užasno statičan, katastrofalnog spacinga i sve se svodilo na dvije akcije: izolacija za Randlea i izolacija za Morrisa. Obojica su stavljena u neprirodne pozicije da glume prve napadačke opcije, iako su u svojoj biti obični igrači zadatka.

“Ne vidim da itko prigovara Rocketsima zbog izolacija”, ispalio je Fiz i ostao živ. I Rocketsima se prigovara, ali postoji ta jedna ‘sitna’ razlika između Jamesa Hardena u izolaciji koji će zabiti ulaz, stepback tricu ili iznuditi penale, i Randlea u izolaciji koji će napraviti spin, zabiti se u trojicu protivničkih igrača i izgubiti loptu.

Zbog svega navedenog, Fizdale je na kraju izgubio i svlačionicu.

Knicksi sve do ove sezone nikada u povijesti nisu izgubili dvije utakmice zaredom s preko 30 razlike. A onda su ih Bucksi zaledili na -44, a Nuggetsi na -37. Pristup tim utakmicama pojedinih igrača bio je sramotan. Poslije toga je uslijedio players only sastanak nakon kojeg je trener dobio pedalu. I gle čuda, nakon toga, Knicksi su nešto i odigrali. Izgubili su pola koša od Pacersa, debelo od Trail Blazersa, a u produžetku dobili Warriorse.

Fizdale, naravno, nije (bio) najveći problem u Knicksima. Njima može pomoći tek neki GM kalibra Masaija Ujirija, ako im se smiluje i dođe u ‘džunglu’ ili ako se Dolan odluči držati svog blues benda tek povremeno osvrćući se na Knickse kada treba pokupiti pozamašnu lovu. Fizdale nije bio najveći problem, ali niti u jednom segmentu trenerskog posla nije pokazao da može biti dio rješenja i zato je zasluženo dobio otkaz.