Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kakva je ovo Amerika?

Nakon što je reprezentacija ostala bez gotovo svih najvećih zvijezda, što je čeka na SP-u u Kini?

Zadnja izmjena: 29. srpnja 2019. Photo MN Chan/Getty Images

Playoff, draft, dodjeljivanje individualnih nagrada, Ljetna liga. Da, na pragu smo koloviza u kojem se po običaju u NBA ligi ne događa ništa zanimljivo. Zapravo, toliko nedostaje akcije da je glavna tema posljednjih dana postala muška košarkaška reprezentacija SAD-a koja 5. kolovoza počinje s pripremama za Svjetsko prvenstvo u Kini.

Kao i uvijek kada su u pitanju internacionalna natjecanja pitanje svih pitanja je: “A koga dovode Ameri?”.

Njihove selekcije zadnjih su godina malo kad razočarale kada su u pitanju imena i količina talenta na rosteru, što se vjerno preslikalo i na događanja na parketu, budući da su od Olimpijskih igara u Pekingu 2008. nemilosrdno pomeli konkurenciju gdje god da su se pojavili. I dok smo u zadnjem desetljeću na gore postavljeno pitanje gore mogli odgovoriti nabrajanjem redom All-Star igrača, ove je godine situacija nešto drugačija i vjerojatno će zahtijevati spominjanje nešto opskurnijih NBA imena poput Harrisona Barnesa, Paula Millsapa ili PJ Tuckera. Nije baš da nam se ledi krv u žilama, zar ne? Mogla bi ovo biti imenima najsiromašnija selekcija SAD-a od 1989., kada je FIBA profesionalcima iz SAD-a dozvolila igranje za USA Team na prvenstvima.

Zadnjih je dana američka selekcija kojom će s klupe ravnati Gregg Popovich poharana otkazima. Već ranije su reprezentativnu misiju Kina 2019. otkazala neka od najvećih imena lige poput LeBrona Jamesa, Stepha Curryja, Kevina Duranta i ostalih. Nastavilo se zadnjih dana kada su lavinu pokrenuli James Harden i Anthony Davis, s izgovorom da se žele pripremati za novu sezonu. Njihov put, s istim ili sličnim razlozima, nastavili su ostali igrači koji su bili na preliminarnom Popovichevu popisu: Eric Gordon, C.J. McCollum, Bradley Beal, Damian Lillard, Kevin Love, DeMar DeRozan, Zion Williamson.

Usprkos svim otkazima, USA je i dalje uvjerljivi favorit za osvajanje naslova

Potencijalno vrlo solidan roster se toliko smanjio i stanjio da je Popovich morao angažirati dodatne snage u vidu Jaylena Browna, Marcusa Morrisa i Thada Younga, a kao dodatna imena za pripreme spominju se Aaron Gordon i D`Angelo Russell. Na kraju, kada se sve zbroji, na rosteru su ostala samo trojica All-Star igrača: Kyle Lowry, Kemba Walker i Khris Middleton. Od igrača koji imaju iskustvo igranja za reprezentaciju Popovich će moći računati na Lowryja, Barnesa i Andrea Drummonda.

Pitanja koja nas zanimaju su: zašto se dogodilo ovoliko otkaza i je li usprkos njima ovaj okrnjeni USA i dalje favorit za zlato?

Kult reprezentacije

Jedno je sigurno, razloge za otkaz sigurno ne možemo tražiti u stručnom stožeru SAD-a. Mislim da ne postoji NBA igrač koji ne bi htio zaigrati barem utakmicu pod Popovichem, čime stvar s otkazima postaje čudnija. Pop će uz sebe imati i snažno pomoćno osoblje poput Stevea Kerra, Lloyda Piercea (Atlanta Hawks) i Jaya Wrighta (sveučilište Villanova). Treniranje i igranje pod ovakvim imenima mogu puno značiti igračima, a nije na odmet ni to što se prvenstvo igra u Kini, atraktivnom tržištu gdje superstar igrači mogu dodatno glancati svoj brand.

Ali ako krenemo tražiti razloge zašto se dogodilo ovoliko otkaza, onda moramo krenuti od činjenice da su američke reprezentacije ono najbolje što su imale uvijek slale na Olimpijske igre — počevši od Dream Teama 1992., preko Redeem Teama 2008., sve do izrazito potentnog rostera 2012. koji je opet okupio ono najbolje što američka košarka ima. Za razliku od nogometa, Olimpijske igre i njen košarkaški turnir su ipak dimenzija više u odnosu na Svjetsko prvenstvo. Igrači na Igre gledaju kao na stvar prestiža, a olimpijsko iskustvo se pamti zauvijek, dok su Svjetska prvenstva uglavnom bespotreban posao u kalendaru koji se, eto, mora odraditi.

Vezano uz usporedbu Olimpijskih igara i Svjetskih prvenstava, treba napomenuti i to da FIBA i nije napravila posebno dobar potez proširivanjem broja ekipa koje mogu igrati na turniru. Porast s 24 na 32 znači i razvodnjenost kvalitete koji se očituje u nastupima mnogobrojnih košarkaški egzotičnih zemalja: Obale Bjelokosti, Južne Koreje, Venezuele, Japana i Jordana, sve redom reprezentacija koje nastup na Olimpijskim igrama mogu samo sanjati. Igranje protiv takve i slične konkurencije svakako je pomogao određenom broju igrača s odlukom da otkažu nastup za SAD.

I tu dolazimo do problema motivacije jer od 2005., kada je Mike Krzyzewski preuzeo reprezentaciju, pa do danas, oni su na omjeru 50:1. Jedini poraz koji su Amerikanci u zadnjih 14 godina upisali bio je protiv Grčke u polufinalu SP-a 2006. u Japanu. Od 2008. nadalje uzeli su svaki turnir na kojem su se pojavili.

Postoji li šansa da se prevelika dominacija obila Amerikancima o glavu i da su izgubili ono što se u Hrvatskoj popularno naziva — kult reprezentacije?

Moguće je, jer ne treba smetnuti s uma da je njihova dominacija od 2008. počela nakon što su doživjeli tri šamara na internacionalnoj sceni: 2002. su na SP-u završili kao šesti, 2004. na Olimpijskim igrama bili su brončani, baš kao i 2006. na SP-u nakon spomenutog poraza od Grčke. Od 2006. su pokrenuli veliku promociju svoje reprezentacije i uglavnom na turnire slali kažnjeničke ekspedicije da bi pokazali tko je gazda. Možda su se nakon svih silnih zlata igrači ispuhali i treba im pauza, a možda je ovo samo jedan eksperiment da se vidi koliko su moćni i sa samo tri All-Stara na rosteru i gomilom NBA igrača zadatka oko njih.

Bez izraženog lidera

Tu na umu treba imati još jednu stvar.

Košarka i ovakvi turniri u SAD-u nisu stvar od nacionalnog značaja kao u nekim drugim zemljama poput Srbije, gdje je košarka nacionalni sport, i koja je do odluke Nikole Jokića da ipak igra na SP-u bila podijeljena na one (većinu) koji su ga pribijali na križ jer se predomišlja igrati ili ne, i one (manjinu) koji su shvaćali njegovu odluku kakva god bila. Isto tako, u SAD-u TV komentatori neće patetično spominjati branitelje, Domovinski rat i ostalo kako bi diskreditirali one koji ne žele igrati i tako stvarali kod javnosti iskrivljenu percepciju o odmetnicima. Možda je to zato jer neigranje Hardena, Davisa i ostalih ne smanjuje nužno šansu za uspjeh reprezentacije, kao što bi neigranje Jokića smanjilo šanse Srbiji. U takvom opuštenijem ozračju igračima je lakše reći ne reprezentaciji nego na ovim prostorima gdje se o tebi odmah stvara slika državnog neprijatelja broj 1.

Kao posljednji razlog za ovoliki broj otkaza moramo spomenuti i samu NBA ligu. Na stranu to što je NBA uvijek na vatrenoj liniji s FIBA-om, ovdje se radi o klasičnim problemima koje momčadi imaju kad igrači nastupaju za reprezentaciju. Gotovo svakom GM-u, treneru i agentu je u interesu da igrač, ako ikako može, izbjegne takve akcije zbog straha od ozljede, gomilanja umora i nemogućnosti da ljeto podredi sebi i svojim potrebama koje su uglavnom vezane uz rad na vlastitoj igri. Finale SP-a u Kini je zakazano za 15. rujna, a prve predsezonske utakmice u NBA počinju u prvom tjednu listopada.

Osim toga, NBA sezona 2019./2020. bi mogla biti jedna od najzanimljivijih unatrag dosta vremena. Zapad je krcat od vrha do dna, s gomilom ekipa koje padom Warriorsa pretendiraju na vrh. Brojni superstar igrači su promijenili destinacije i željni su dokazivanja u novim sredinama, zbog čega im ne pada na pamet remetiti mir Svjetskim prvenstvom.

Usprkos svim otkazima, USA je i dalje po kladionicama uvjerljivi favorit za osvajanje naslova.

To jednostavno mora biti tako, jer bi većina ovih igrača koji se trenutno nalaze na Popovichevom popisu bila u startnoj petorci najvećih konkurenata SAD-u poput Srbije, Španjolske, Francuske ili Australije. Najveća razlika u odnosu na rostere koje smo gledali ranijih godina je ta što ova momčad nema izraženog lidera, odnosno superstara oko kojeg će momčad biti posložena i koji će preuzimati odgovornost kada bude potrebno kao što su radili Kobe Bryant, Carmelo Anthony, Kyrie Irving ili Kevin Durant. Najbliži tome su dvojica bekova — Walker i Donovan Mitchell, koji bi mogli iskoristiti ovo prvenstvo da se dokažu kao lideri, što će im u idućim sezonama u Boston Celticsima odnosno Utah Jazzu trebati.

Puno sumnje u momčad

Druga važna razlika nalazi se u tome što će ova ekipa biti puno manje atraktivna za gledanje od prethodnih selekcija. Popis imena i njihove igračke karakteristike sugeriraju nam da će ovo biti rudarska družina koja će gristi parket i fajtati se svih 40 minuta. Popovich na klupi to jamči, a imena poput Tuckera, Millsapa, Lowryja i Marcusa Smarta uklapaju se u njegovu ideologiju. Istina, nemaju talenta kao momčadi koje su harale prvenstvima prije njih, ali Popovich ih sa svojim asistentskim timom uzima pod svoje od 5. do 16. kolovoza, kada će ekipa trenirati u Las Vegasu i Los Angelesu. Nakon toga odlaze na pripreme u Australiju, gdje će igrati trening utakmice protiv Kanade i Australije, a 29. kolovoza stižu u Kinu gdje će prvu utakmicu igrati 1. rujna protiv Češke. Osim Čeha u skupini ih još čekaju Japan i Turska.

Mislim da je to dovoljno vremena da Pop posloži sistem igre onako kako mu odgovara, da izgradi kemiju unutar momčadi i dobro je filtrira. I dalje ima raznovrstan kadar s dosta defenzivaca, strijelaca, 3&D igrača, kreatora, stretch opcija, hibridnih krila, teških i pokretnih centara. Jedino što mu nedostaje nakon otkaza Beala, Hardena, Gordona i McColluma su pravi bekovi šuteri. Njihov tricaški učinak bi mogao neodstajati.

Pitanje je koju će strategiju Popovich odabrati i hoće li se odlučiti za klasične postave ili će niska krila gurati na četvorke. Pitanje je i selekcije šuta, jer ova momčad ima dosta igrača koji vole živjeti na poludistanci, a kombinacija obrane — posljedično i tranzicije kojom Ameri uvijek melju suparnika na ovakvim turnirima — i tricaškog učinka mogla bi biti dovoljna za zlato.

Trenutno je jako puno sumnje oko ove momčadi. S razlogom, iako mislim da je i ovakva itekako kadra proći neokrznuta kroz turnir kojem su ovi otkazi dobro došli jer će podignuti neizvjesnost i utakmica protiv SAD-a sad ne znači unaprijed upisani poraz. To je na drugoj strani problem — jer osvoje li ga u ovom sastavu, ovakvi rosteri bez izrazitih klasa bi mogli postati trend.

Ne propusti top članke