Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kameleon iz Torina

I sinoć, kao i kroz cijelu ovosezonsku Ligu prvaka, Juventus je pokazao najviše

Zadnja izmjena: 4. svibnja 2017. EXPA/PIXSELL

Obično se kaže kako je napad najbolja obrana. Juventus je u 10 utakmica Lige prvaka primio dva gola, pokazavši kako je najbolja obrana ipak još uvijek – jaka obrana.

Ako ćemo gledati s taktičke strane, u cijeloj Ligi prvaka Juventus je pokazao najviše. To je momčad koja ima nevjerojatnu taktičku prilagodljivost, kameleonski se uklapa u svaku situaciju. Sposobna je na visokoj razini igrati više sistema igre, ima iskustvo igranja na rezultat i može čitati i neutralizirati suparnika.

Formacije variraju između 3-5-2, što je Juve igrao protiv Dinama, 4-2-3-1 kojim je izbacio Barcelonu, 3-4-3, koji je koristio kako bi kontrolirao Napoli u Kupu, te raznih varijacija 4-3-3 i 4-romb-2, s obzirom na to kako je korišten Mario Mandžukić i dobije li prednost Paulo Dybala ili Juan Cuadrado. Takva taktička polivalentnost ekipe pod Massimilianom Allegrijem zaista je zadivljujuća. No, takav pristup traži i visoku dozu odgovornosti od svih igrača, kao i studiozan trenerov pristup. I premda nije atraktivan, takav kameleonski pristup je nevjerojatno zahtjevan jer traži savršenu dozu koncentracije i suradnje među igračima. Međutim, za posljedicu ima to da Juventus kontrolira utakmicu bez da dominira.

Ako pogledamo samo statistiku, Monaco je imao veći posjed, više dodavanja s većom preciznošću, više udaraca i premoć u kornerima i prekidima u opasnoj zoni. I stvorio je Monaco nekoliko šansi, ali Juventus je u svakom trenutku na terenu imao sve uzde u rukama, čvrsto kontrolirajući razvoj utakmice. Uostalom, tek je četvrta ekipa koja je ostavila Monaco bez zabijenog gola. Ranije je to uspjelo Leverkusenu u za Monaco sasvim nebitnoj, zadnjoj utakmici grupne faze, Nici u prvenstvu još u rujnu i PSG-u u iživljavanju nad rezervnom postavom u kupu dok su se glavni igrači odmarali.

Juventus se adaptira

Za takav napad, Max Allegri je pripremio specijalno oružje.

Kako bi zaustavio najubojitiji napad Europe odlučio se vratiti na obranu s tri stopera. Kao i obično, na vratima je bio Gianluigi Buffon, bočne pozicije su pokrili Dani Alves i Alex Sandro, dok je srce momčadi bio torinski BBC – Leonardo Bonucci, Andrea Barzagli i Giorgio Chiellini. Inače, ukupna prosječna starost čitave Juventusove momčadi nešto je sitno preko 30 godina. Uža obrana koju je Allegri postavio imala je u prosjeku 32,5 godina i dovoljno rutine i iskustva da je nimalo ne impresionira moćni Monacov napad.

Monaco drži svoj klasični raspored 4-4-2. Napadači su usko, vezna linija u doslovnoj liniji, a bekovi su podignuti visoko, te napad kreće iz zadnje linije. Juventus sasvim mirno kontrolira sve pravce u kojima Monaco može razvijati napad. Zona se sastoji od tri stopera, nisko postavljenih bekova koji drže konekciju i sa stoperima i s veznjacima, te tri napadača koji blokiraju opcije stoperima. Dakle, klasična formacija 3-4-3 u kojoj bekovi mogu spuštanjem dodatno učvrstiti zadnju liniju.

Međutim, kako Monaco odlazi na bočnu poziciju i kako se drugi bek povlači, Juventus se adaptira situaciji i mijenja zonu.

Pošto više nema potrebe braniti prostor iza Barzaglija, Dani Alves prelazi u veznu liniju, Mandžukić prati svog beka i Juventus u obrambenoj zoni preuzima formaciju 4-4-2 iz koje ponovo kvalitetno kontrolira sve protivničke opcije.

Ovo što Juventus radi nije nimalo atraktivno. Realno, jako malo ljudi će sjediti ispred televizora i oduševljavati se lakoćom kojom njegovi igrači čitaju suparnike i automatizmima kojima se prilagođavaju modificirajući formacije i zone. Pa iako lakoća kojom oni to rješavaju oduševljava, ona lako i zavara promatrača. Ne izgleda tako na prvu, ali riječ je o nevjerojatno teškim zadacima unutar same utakmice; zadacima koji traže fantastičnu koncentraciju i savršenu uigranost igrača neovisno o liniji u kojoj se nalaze. Da bi se kameleon iz Torina tako skladno prilagođavao okolini potrebno je imati igrače koji su na samom vrhuncu taktičke evolucije.

Suza za Danija Alvesa

U ovom sistemu svaki igrač ima svoju odgovornost i set zadataka. Međutim, ogromni teret pada na leđa bočnih igrača. Bekovi u Allegrijevom sistemu moraju istovremeno biti i braniči i veznjaci, skaču između uloge beka i krila, s ogromnom odgovornošću u obrani, ali i u napadu. Od njih se očekuje visok stupanj igračke inteligencije za prepoznavanje situacije, ogromni fizički kapaciteti za pokrivanje cijele strane, tehnička superiornost da mogu biti iskorišteni u širenju protivničke obrane, te moć u duelu i sposobnost oduzimanja lopte.

Ironično, bekovi praktički moraju biti najkompletniji igrači u momčadi. A to Alex Sandro i Dani Alves odrađuju perfektno.

Barceloninim navijačima ne ostaje ništa drugo nego pustiti suzu, jer Dani Alves usprkos godinama igra fantastično

Prije početka sezone Barcelona je zaključila kako joj Dani Alves više ne treba, da više nema sposobnost davati sve ovo što je potrebno. Juventus joj je dokazao da nije bila u pravu. Igrač je ovom utakmicom prestigao Roberta Carlosa i postao Brazilac s najviše nastupa u europskim natjecanjima. Baš je taj otpisani Dani Alves protiv Monaca upisao dvije asistencije, nešto što dotad nije ostvario u ijednoj utakmici Lige prvaka. To malo čudi jer je to bila 25. njegova asistencija u zadnjih 10 godina i jedino Cristiano Ronaldo ih ima više u tom razdoblju.

Juventus je objeručke prihvatio poklon koji mu je dostavila Barcelona. Imati tako dobrog beka, pa premda će on za dva dana napuniti 34 godine, luksuz je koji malo tko ima. Bio je prvo pojačanje Pepa Guardiole u Barceloni, a sad je ključni čovjek Allegrijeva Juventusa. Nijedan napad ne može funkcionirati bez širine, posebno u modernom nogometu u kojem ima više trke i pritiska na loptu, tako da su dragocjene sekunde i milimetri luksuz koji se može naći skoro isključivo na bočnoj poziciji. Kada nam je ponovo pokazao da može tu ekstra sekundu iskoristiti, Barceloninim navijačima ne ostaje ništa drugo nego pustiti suzu, jer Dani Alves usprkos godinama igra fantastično.

Kao, uostalom, i cijeli Juventus.

Kombinacija iskusnih igrača, taktički obučenih gotovo do samog savršenstva, s mladićima kakav je Dybala. S jedne strane stabilnost, a s druge nepredvidljivost ekstremno talentiranih mladih igrača. Takav je Juventus pokazao najviše kroz cijelu Ligu prvaka , barem što se tiče taktike. Ponekad dosadni i zamorni, ali maksimalno efikasni i prilagodljivi. Apsolutno zasluženo finale za kameleone iz Torina.

Ne propusti top članke