Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kao kap vode na dlanu

O Modrićevim minutama i Zidaneovim rotacijama

Zadnja izmjena: 14. prosinca 2019.

Nakon što je Sadio Mané prošle srijede protiv Evertona odigrao maestralno i požeo svu silinu bodova u onoj Fantasy Premier ligi, vjerujem da je jedan dio igrača pohrlio dati mu kapetansku vrpcu za onu sljedeću utakmicu, koju je Liverpool ni 72 sata kasnije igrao protiv Bournemoutha. Da takvo što treba elegantno zaobići naziralo se zbog nekoliko razloga.

U razdoblju od 25 dana Mané je odigrao sedam utakmica — 90 minuta protiv Manchester Cityja, 90 protiv Crystal Palacea, 90 protiv Napolija, 90 protiv Brightona, 90 protiv Evertona, a u međuvremenu je odigrao i dvije utakmice za senegalsku reprezentaciju, konačno obje manje od 90 minuta.

Da nije zvijer, Mané zasigurno ne bi mogao ispratiti takav ritam, ali Liverpool ulazi u osjetljiv dio sezone, a tri dana kasnije momčad je očekivala bitna utakmica protiv Red Bull Salzburga; Jürgen Klopp počeo je nešto češće rotirati, protiv Evertona su na klupi ostali ništa manje opterećeni Roberto Firmino i Mohamed Salah i moglo se predosjetiti da bi Mané mogao samo ući po potrebi. Da već pomalo gubi svježinu — što fizički, što mentalno — moglo se predosjetiti i potkraj te utakmice s Evertonom kad je promašio dva ‘mrtvaca’.

Ne kaže se baš džabe da netko može odigrati na svježinu. Većina se amatera, primjerice, šlepa igrajući na svježinu, čekajući zapravo da ih izdaju pluća. Doduše, zbog toga što sam idiot koji je u mlađim danima prečesto kombinirao igranje velikog nogometa s malim na umjetnoj i betoncu te sve to ‘solio’ pokvareno zahtjevnim skvošom, svježinu — taj dragocjeni prvi korak i milisekundu eksplozivnosti te općenito lakoću kretanja — više gotovo da i ne osjećam. Naravno, profesionalci propadaju znatno sporije, ali što su stariji, to je važnije dozirati ih, pogotovo jer je u njihovoj igri ona milisekunda na još većoj cijeni.

Ne računamo li onu turneju po Kini i još koju besciljnu prijateljsku, Luka se pojavio na 16 od posljednjih 16 reprezentativnih okupljanja

Nekima možda neće prijati, ali danas ćemo uglavnom pričati o Luki Modriću — igraču, poznatijem u narodu kao samo Luka ili katkad Lukica; ali i o Zinedineu Zidaneu, tipu koji ga je u prvom mandatu u Real Madridu promišljeno dozirao, izvlačeći time ono najbolje iz njega kad je bilo najpotrebnije, a usput radeći uslugu i hrvatskoj reprezentaciji. Ako me sjećanje dobro služi, Zidane nije jedan od onih trenera koji njurgaju da reprezentacije ne paze na klupsko biserje, ali problem je ionako strukturne prirode.

Problem je u činjenici da su vrhunski nogometaši naprosto preopterećeni.

Kontrola svlačionice

Dodatni Modrićev ‘problem’ je taj što je igrač koji se puno troši — on razigrava ekipu, očekuje se i da dolazi u samu završnicu, a zbog svoje anticipacije, pa i požrtvovonosti, vrlo je koristan i u defenzivi. Drugim riječima, prilično rijetka vrsta.

Modrić nije imao ‘sreće’ ni što je Real poharao sve i svašta u Zidaneovom mandatu, a skoro se osladio i s Hrvatskom. Sezone 2015./2016. odigrao je 54 utakmice, od čega 10 za reprezentaciju, a iduće je ta brojka stala na 45, dobrim dijelom zato što se na njezinom početku ozlijedio, a što je pak dobrim dijelom bilo uvjetovano odigravanjem Eura, i to s onom sitnom ozljedom. U sezoni 2017./2018., zbog koje je zapravo zaradio Zlatnu loptu, odigrao je 59 utakmica, 16 za reprezentaciju, a prošle sezone ta je brojčica stala na njih 55. Prava je sreća da je u tom razdoblju manje-više uvijek bio na raspolaganju reprezentaciji, a rijetko je dolazio i previše izrauban. Dapače, često se u Madrid vraćao izmožden i s ozljedom, a Zizou nije upirao prstom onamo gdje zapravo i nije trebao.

Zidane je trener koji voli rotirati i vjerojatno time pokušava kontrolirati svlačionicu krcatu talentom, a vjerojatno i voli da su mu svi igrači tip-top. Rotacija je svoj vrhunac dosegnula u sezoni 2016./2017., njegovoj prvoj punoj u Madridu, kad je u La Ligi čak 20 igrača sakupilo više od 1.000 minuta.

Doduše, protiv jačih ekipa obično se znalo 10, ako ne i 11 imena, ali glavni dobitak te sezone bilo je ono što je uspio uvjeriti 32-godišnjeg Cristiana Ronalda da ne mora Levanteu i Leganesu zabijati po dva komada, već da valja biti spreman i koliko je moguće svjež baš za velike utakmice i završnicu sezone. U zadnjih devet kola te sezone Ronaldo je čak četiri puta ostao izvan zapisinika, iako se Real borio za naslov koji je na kraju osvojio. Naravno, u zadnje četiri odigrane utakmice u ligi zabio je šest komada, a od četvrtfinala Lige prvaka do naslova u Cardiffu nevjerojatnih 10.

Kao zaprežni konj

U 32. godinu tada je ušao i Modrić, a pošto je Lukica prilično pristojan, pa i poslušan momak, vjerojatno mu nije trebalo dugo objašnjavati benefite doziranja minutaže. Modrić je te sezone u zadnjih sedam kola triput prosjedio na klupi, jednom se još kratko rastrčao, a po broju odigranih minuta u ligi bio je 10. u ekipi.

Najviše minuta po sezoni u posljednjih pet godina Modrić je odigrao prošle sezone — baš one u kojoj mu je to, nakon Svjetskog prvenstva, najmanje trebalo i baš onda kad, osim zadnja dva mjeseca u sezoni, nije bilo Zidanea. Odigrao je ukupno otprilike dvije utakmice više nego 2017./2018.; dvije utakmice ne zvuče puno, ali treba uzeti u obzir kako su minute bile raspoređene i kako ga je Zidane prije dvije godine postupno uveo u sezonu — u prvih 12 kola četiri puta nije ulazio u igru, ili prije utakmice Lige prvaka, ili poslije. Znakovito je da je četvrtu prosjedio protiv Las Palmasa u studenom, samo koji dan prije onog kvalifikacijskog susreta s Grčkom, kad je Hrvatska razmontirala goste s 4-1, a u strijelce se upisao i Modrić.

Luka je te sezone u Realu bio 11. po broju odigranih minuta u ligi, odmarao je ponešto na kraju sezone kad je fokus bio isključivo na Ligi prvaka i na Svjetsko prvenstvo stigao, ako ništa drugo, u jednom komadu.

“Imao sam samo tri tjedna odmora, vjerojatno najmanje otkad igram”, zavapio je nakon psihofizičkog ‘masakra’ u Rusiji. “Poslije takvog emocionalnog pražnjenja, nije bilo lako krenuti ispočetka. Osjećao sam se potpuno iscijeđenim i trebalo mi je vremena da se vratim na svoju razinu.”

Zapravo, ne znam o kojoj svojoj razini Modrić priča jer u Madridu nije mogao doći k sebi cijelu sezonu. Julen Lopetegui pokušao ga je postupno baciti u vatru, ali zbog kratke rotacije, a onda i zbog rezultatskog imperativa, Modrić je upogonjen kao da je zaprežni konj. Pravo je čudo što je ostao neozlijeđen — osim prva dva kola, počeo je sljedeću 21 prvenstvenu utakmicu, onda pauzirao zbog kartona te u ligi završio treći po minutaži u ekipi. Odmarao je tek nešto sitno u Ligi prvaka i u kupu te nakon što je i Santiago Solari izvisio dočekao onoga tko ga najbolje razumije — svog Zizoua…

Sa Zizoum nema zime

Nastupi za reprezentaciju su način na koji Luka Modrić ‘pegla’ svoj imidž u javnosti.

Što zbog svoje fantastične igre, a nešto i zbog svoje požrtvovnosti, pogotovo nakon srebra, Modrić je potvrdio status nacionalnog heroja, što ga onda, u sasvim očekivanom tijeku misli prosječnog domoljuba, amnestira od bilo kakve kritike. Dio javnosti — jednim dijelom i onaj koji nogomet prati u valovima euforije — upravo ga nekritički obožava, njegujući u podsvijesti onu sliku o dječaku koji je čuvao ovce i prošao ratne strahote, a sad je nogometni bog odjenut u kockasti dres. U narodu je taj Luka Modrić poznatiji kao samo Luka ili katkad Lukica.

A Luka je uvijek spreman odjenuti taj dres. Zadnje reprezentativno okupljanje Modrić je propustio u listopadu 2016., baš zbog ozljede. Ne računamo li onu turneju po Kini i još koju besciljnu prijateljsku, pojavio se na 16 od posljednjih 16 reprezentativnih okupljanja. Odigrao je 33 utakmice, od čega 26 po 90 ili više minuta, a jednom je — ono protiv Grčke — u 89. minuti izašao pokupiti ovacije. Čak i nakon Svjetskog Modrić se odazvao na Ligu nacija, iako bi mu bilo pametnije da je, baš poput Ronalda, ostao u klubu; em bi uhvatio zraka, em bi reprezentacija mogla ispitati kako diše bez njega.

Baš je nakon zadnja dva okupljanja Modrić u Madrid stigao sa sitnim ozljedama i dijelom zato igra nešto manje ove sezone, što u kontekstu reprezentacije i nije nužno loše. Upitno je i hoće li sljedeće srijede protiv Barcelone startati on ili Federico Valverde, ali ionako je već u nekoliko klupskih utakmica pokazao da mu ne nedostaje svježine. Dapače, baš dok je na klupi Zizou, majstor rotacije i čovjek koji čuva Modrića kao kap vode na dlanu, nema zime za hrvatsku reprezentaciju i za Lukicu…

Ne propusti top članke