Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kaos i kontrola

Kako je Tottenham dospio u polufinale Lige prvaka

Zadnja izmjena: 18. travnja 2019. Profimedia

Nakon što Moussa Sissoko ni iz drugog pokušaja nije uspio sanirati ozljedu, Mauricio Pochettino se okrenuo prema klupi na kojoj su sjedili Tottenhamovi rezervni igrači i s nje je odlučio uvesti Fernanda Llorentea. Izvan svake nogometne logike, u trenutku kad je gubio jednim golom razlike i imao rezultat koji ga je vodio dalje, umjesto veznog igrača ključnog u krpanju rupa u sredini terena Pochettino je uveo 34 godine starog napadača koji sa svojih 195 centimetara visine nije bio posebno pokretan ni kad je bio na vrhuncu forme.

Doduše, Pochettino stvarno nije imao nekog prevelikog manevarskog prostora. U teoriji, trebao mu je igrač sasvim suprotnih karakteristika od Llorentea; netko tko ima velik radijus kretanja kako bi pokrio što više prostora koji je Manchester City kontrolirao i netko tko može proći igrača u kontri nakon što se oduzme lopta. Fernando Llorente sigurno nije takav profil igrača, ali bio je jedini napadač, a Pochettino je još na klupi od veznih igrača imao tek Olivera Skippa kojemu je 18 godina i koji je dosad odigrao tek 203 minute seniorskog nogometa.

Nije imao izbora, mogao je ili uvesti Llorentea ili staviti jednog od stopera i prijeći u igru s trojicom natrag, što ne bi imalo smisla s obzirom na način na koji je City napadao. Alternativa tome — jer, budimo iskreni, Skipp nije ozbiljna opcija u utakmici četvrtfinala Lige prvaka — bila je staviti Davinsona Sáncheza u vezni red i nadati se da on na račun svojih fizikalija može odraditi posao na poziciji na koju nije navikao. A to protiv Cityja, koji najviše svojih šansi stvara upravo kroz prostor na kojem bi Sánchez trebao operirati, i nije pretjerano zgodan poligon za privikavanje novoj poziciji.

Ali opet, uvesti Llorentea je bilo luđački hrabro i izvan svakog plana za utakmicu.

Pochettino je uveo Llorentea jer je se pomirio s tim da će se dogoditi nepredviđene situacije koje neće moći kontrolirati

Uostalom, Llorente je veći dio vremena bio strano tijelo na terenu i u 49 minuta koliko je proveo na terenu napravio je tek šest točnih dodavanja iz 11 pokušaja; izgubio je tri lopte, a nijednu nije oduzeo ili presjekao. To je naprosto on — čovjek je u obrani, kontranapadu i gradnji napada u pravilu prilično beskoristan. Međutim, Pochettino nije očekivao puno više od njega. Tottenhamov menadžer je jako dobro znao da se neće moći uspješno braniti ni sa trojicom natrag ni sa stoperom u veznom redu i odlučio je maksimalno iskoristiti ono što ima. Odlučio je povući se u zonu 4-4-2, sakriti napadača koji u obrani i u izgradnji napada ne donosi ništa i barem pokušati isprovocirati gol, neku poziciju iz koje će činjenicu da kao najbolju opciju s klupe ima 195 centimetara visokog i 34 godine starog Llorentea okrenuti u svoju korist.

Umjesto da se nada kako će se se sve rasplesti po planu i kako će se uspješno obraniti, Pochettino je riskirao i svoju šansu je tražio u tome da zabije gol.

Kontrolirani kaos

Pep Guardiola je tražio pobjedu i htio zabiti što više golova. Zabio je četiri komada, a City je imao 20 udaraca prema vratima Spursa i zasluženo pobijedio u ovoj utakmici. Međutim, plasman u polufinale je izgubio u prvoj utakmici.

Suprotno svakoj logici — jer, kako je opet osjetio na vlastitoj koži, gol u gostima naprosto vrijedi više – Guardiola je u njoj odbio riskirati i, suprotno svojoj filozofiji koja se temelji na napadačkom nogometu, nije doveo momčad u goste Tottenhamu kako bi pokušao pobijediti. Bio je klasični Pep u gostima koji je radio protiv sebe odustajući od svega onoga što ga je učinilo toliko uspješnim.

Najbolji primjer za to je Kevin De Bruyne, koji je u Londonu dobio tek minutu jer je Pep odlučio kombinirati İlkayja Gündoğana i Fernandinha kako bi dobio stabilnost i potpunu kontrolu koja će eliminirati rizik.

De Bruyne je u uzvratu dobio 90 minuta i ponovo je pokazao koliko je sjajan igrač. Brzina, snaga, ideja, tehnika, taj igrač ima sve. On sa svojom igrom naprosto iskače iz obrazaca očekivanog, svojim potezima stvara kontrolirani kaos koji je obilježje Cityjeve igre jer na teren donosi nepredvidljivost kroz dribling, dodavanje i udarac na gol. Ostavljajući ga na klupi, Pep je izravno odustao od onoga što karakterizira Cityjevu igru u zamjenu za malo lažne sigurnosti. Vrativši ga natrag, ponovo je dobio kontrolirani kaos i sve ono što ga je učinilo uspješnim. Dobio je utakmicu, možda je zaslužio i prolazak dalje po pokazanom na terenu, a tri asistencije koje je De Bruyne podijelio su samo još jedan dokaz koliko City može biti moćan kad igra svoju igru.

Jedna od pogrešaka koje treneri rade prije velikih utakmica je ta da se pripremaju za situaciju u kojoj će sve ići po planu. Da je Pochettino tako razmišljao, ubacio bi Sáncheza u vezni red, zalijepio ga za Davida Silvu i računao, ili se barem nadao, da neće pogriješiti. Samo, nogomet nudi toliko puno varijabli i stvarnost je takva da obično neće sve ići po planu, dogodit će se neke nepredviđene situacije koje onda treba okrenuti u svoju korist.

Ako uzmemo u obzir obje utakmice četvrtfinala, Pep je napravio takvu pogrešku. On je perfekcionist, imao je svoju viziju kako će se stvari rasplesti i računao je da će u prvoj utakmici njegova momčad iskontrolirati stvari, a onda će u uzvratu na svom terenu odraditi posao do kraja. Da je eventualno Sergio Agüero pogodio penal u prvoj utakmici ili da mu VAR nije poništio gol u uzvratu, stvarno bi ispalo sve točno po njegovu planu koji je bio razrađen u najmanje detalje. Ali nije, jer nogomet nosi previše varijabli koje je nemoguće kontrolirati.

Pochettino je razmišljao potpuno drugačije. On je umjesto Sáncheza uveo Llorentea jer je se pomirio s tim da će se dogoditi nepredviđene situacije koje neće moći kontrolirati, a stari i nepokretni napadač čiji je ulazak izvan svake nogometne logike bio je njegov način da te nepredviđene situacije okrene na svoju stranu.

I u igri u kojoj odlučuju detalji koji se nekad naprosto ne mogu kontrolirati, zbog toga ide u polufinale Lige prvaka.

Ne propusti top članke