Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Karabatićev efekt

Francuska je izgledala ranjivo, ali onda se vratio On

Zadnja izmjena: 19. siječnja 2019. Profimedia

Onog trenutka kad se Cédric Sorhaindo ozlijedio, Didier Dinart nije više imao razloga razmišljati. Nikola Karabatić je najkompletniji igrač koji je ikad igrao rukomet i čim se pojavila najmanja šansa da se oporavi na vrijeme bilo je jasno da će postati dio francuske momčadi na Svjetskom prvenstvu. Sorhaindova je ozljeda samo požurila proces i olakšala Dinartu odluku tko će ispasti. Karabatić je ionako bio siguran.

U povijesti rukometa postojali su bolji šuteri, bolji dodavači i bolji obrambeni igrači od Karabatića. Ali nitko od tih igrača nije uspio objediniti sve te kvalitete tako da svaka bude iznadprosječno dobra.  Možda je to najbolje osjetila Hrvatska u svakoj od onih rovovskih bitaka  s početka desetljeća kad smo naprosto morali priznati da je Karabatić tada bio kvalitetniji od svih naših igrača, pa čak i od rukometnog maestra Ivana Balića. Nije imao tu mekoću i Balićev stil, ali bio je kompletan i nepobjediv.

Nerealno zvuči podatak da od 2001., kad je počeo igrati seniorski rukomet, samo 2013. — kada je bio umješan u skandal s namještanjem utakmica — nije osvojio prvenstvo. Prošao je Njemačku, Španjolsku i Francusku u trenucima kad su te lige bile sami vrh kvalitete klupskog rukometa i svaku je dominantno osvojio. Postao je rukometni LeBron James, igrač koji će svojom kompletnošću u igri uništavati suparnika i svaku svoju ekipu podignuti na višu razinu. Bio je to Karabatićev efekt.

Čak i ako ne bude na svom maksimumu, on je toliko dobar da svojom kvalitetom i polivalentnošću poništi veći dio sistemskih nedostataka

Odrazilo se to i na njegov status kod sponzora. Postao je jedna od rijetkih rukometnih zvijezda. Po popularnosti kod navijača još se jedino Uwe Gensheimer i Mikkel Hansen mogu nazvati zvijezdama; primjerice, na Instagramu su često dijeljeni video zapisi njihovih frkova, lobova i izuvanja iz cipela, ali Karabatić ondje ima dvostruko više pratitelja od ijednog. Takve stvari ga — naravno, uz dominaciju na terenu i trofeje — čine najpoželjnijim rukometašem u očima sponzora.

No, Karabatić je svoju istinsku dominaciju najviše pokazao na reprezentativnom planu gdje je konkurencija najjača. Od 2006. kada je preuzeo uzde Les Exspertsa osvojio je ukupno devet naslova europskog, svjetskog i olimpijskog prvaka, a tomu je dodao još četiri medalje. U tom je razdoblju osvojio tri nagrade za Rukometaša godine te čak četiri puta bio drugoplasiran u tom izboru. U istom je razdoblju pet puta je osvajao naslove najboljeg igrača turnira, a samo je jednom bio najbolji strijelac (2008. zajedno sa Balićem) što pokazuje njegovu raznovrsnost i dominantnost u ostalim segmentima igre. Onu koja je potvrđena time što je gotovo na svakom prvenstvu bio član najbolje sedmorke. Bez obzira na rezultat, bio je toliko moćan da ga se nije moglo preskočiti.

Jednostavno i efikasno

Počeo je igrati u generaciji kada su na vrhuncu svoje karijere bili igrači poput Daniela Narcissea, Jérômea Fernandeza i Dinarta. Sjajno se uklopio i odmah je postao jedan od glavnih kotačića momčadi, a kasnije i predvodnik najuspješnije generacije francuskih rukometaša. Kada su se igrači koji su njega dočekali  odlučili umiroviti, Nikola je sjajno prihvatio ulogu vođe i mentora mlađima. Igrači poput Nedima Remilija ili Valentina Porta nisu mogli dobiti boljeg mentora i učitelja. No, baš kao što je Karabatić naučio živjeti  bez Dinarta ili Narcissea na parketu, tako su sada Remili i Porte morali naučiti živjeti  bez Karabatića.

Ključna vijest uoči ovog turnira bila je da će ga on zbog ozljede propustiti. Operacija neugodnog problema s nožnim prstom natjerala ga je da propusti prvo veliko reprezentativno natjecanje i izgledalo je da će Francuzi nakon više od 10 godina pokušati napraviti veliki rezultat bez svoje prve violine.

Osim njega, sastav je ostao gotovo isti kao i na prošlom natjecanju. Njegovo mjesto u prvoj šestorci preuzeo je Timothey N`Guessan, dok su njegove najteže obrambene zadatke obavljali mladi Ludovic Fabregas, odnosno Nikolin brat Luka. Ispostavilo se da takva Francuska, iako s gotovo 100-postotnim učinkom u prvoj fazi, izgleda neuvjerljivo i nimalo dominantno u usporedbi s prijašnjim natjecanjima. N’Guessan je protiv Njemačke pokazao da je daleko od nekoga tko može napraviti razliku protiv kvalitetnih ekipa jer su njegovo oslanjanje isključivo na šut izvana vrhunski obrambeni igrači poput Patricka Wienceka i Hendrika Pekelera rješavali bez velikih problema. Kockanje s N’Guessanovim stilom igre i loša predstava mladog Dike Mema pokazali su da Francuskoj nedostaje igrač prevage.

Pokazali su da joj nedostaje Nikola Karabatić, u obrani i u napadu.

Kad Karabatić uđe u rotaciju, Francuzi će ponovo igrati maksimalno pojednostavljen napad, doveden do krajnjih granica efikasnosti. Nakon obrane kroz cijelih 60 minuta izvode brzi centar te prvu loptu guraju u lijevu stranu gdje Karabatić u prvom naletu pokušava samostalno zabiti gol ili sve prirediti za krilo ili pivota. Ako to ne prolazi, Nicolas Claire sa srednjeg vanjskog poziva jednu od akcija.

Specifičnost većine francuskih akcija je ta da je sve završava tako da se Karabatić nađe na sredini jedan-na-jedan s centarhalfom; obrambenim igračima je teško na velikom prostoru čuvati toliko brzog, a ujedno i fizički kompletnog igrača. Ako Nikola ne uspije sam proći i zabiti gol, tada navlači nekoliko igrača i daje loptu dalje na desnu stranu gdje bi Remilli, odnosno Mem i Porte imali dosta jednostavan zadatak. N`Guessan je na prošlom prvenstvu igrao gotovo jedino kada bi srednjeg vanjskog igrao Karabatić. Razlog zašto pokazao je u utakmici s Njemačkom, ali to je bilo jasno i prije: N’Guessan je sjajan šuter, a limitiran je u kreaciji i ne može samostalno izraditi situaciju za udarac. Dok je na terenu bio zajedno s Nikolom, primio bi loptu kada su već dvojica ili više obrambenih igrača bili u klinču s Karabatićem i dolazio u situaciju u kojoj je realizacija na njemu, a to je rješavao šutom, makar i s 10 metara.

Pobjednički mentalitet

Za razliku od napada, N`Guessan  je obrambenom dijelu solidno zamijenio Karabatića nadopunjući posao koji su odrađivali Sorhaindo i gorostasni Adrien Dipanda. Problem je nastajao kada je Dinart odlučio odmoriti Sorahinda. Tada je najčešće uz Dipandu ‘centarhalfa’ igrao Nikola Karabatić i bio sjajan u tome. Sada su tu ulogu morali preuzeti Fabregas ili Luka Karabatić, a nijedan od njih nije dovoljno brz da igra agresivnu obranu na kojoj su Francuzi napravili svoj uspjeh, niti razmišljaju dovoljno brzo da korigiraju sve rupe koje nastaju. I to se vidjelo.

Doduše, često su Francuzi u turnire ulazili sporije, tempirajući formu za završnicu. Međutim, rijetko su izgledali ovako ranjivo, s jasnim manama i napisanim receptom kako ih pobijediti. Karabatićev povratak to mijenja jer, čak i ako ne bude na svom maksimumu, on je toliko dobar da svojom kvalitetom i polivalentnošću poništi veći dio sistemskih nedostataka.

Utakmica protiv Njemačke bila je još jedan pokazatelj kako Francuzi imaju nevjerojatan pobjednički mentalitet na koji se mogu osloniti. Pokazali su da mogu odigrati i bez Karabatića, što će biti vrlo važno u godinama koje dolaze. Borben, ratnički rukomet u kojem je napad spor i bez pravog igrača prevage, ali i dalje rukomet u kojem ih je teško pobijediti. I bez Karabatića su dobri, ali njim su još bolji i iznenadnim povratkom ponovo postaju zagonetka koja nema jasno rješenje. To je Karabatićev efekt, kvaliteta koju svojoj ekipi donosi najuspješniji i najkompletniji rukometaš ikad.

Ne propusti top članke

Dom