Poraz na Islandu ne treba brinuti apsolutno nikoga. Utakmice se gube, to je sastavni dio nogometa i oko toga ne treba raditi veliku dramu. Uostalom, rezultat nekad nije pravi pokazatelj stanja na terenu, a tome u prilog ide i činjenica da je Hrvatska jednu od najboljih utakmica u zadnjih desetak godina odigrala protiv Turske u Zagrebu, a rezultat dvoboja u kojoj je nadigrala suparnika bio je samo remi. Stoga, poraz protiv vrlo pristojnog Islanda, koji je igrao četvrtfinale Eura, nije nikakav problem.
Problem je izostanak bilo kakve smislene igre, a to je ono što je izravno uzrokovalo poraz. Činjenica da se to počinje ponavljati je veći razlog za brigu. Stručni stožer nije otrijeznila blamaža u Estoniji i sve ono gdje su sve nas pravili budalama pričajući priče o nizu bez poraza došlo je na naplatu.
Mogli bismo sada vaditi silne odlomke iz dobivenih utakmica u kojima su se isticali problemi u strukturi igre, praviti se pametni i likovati, ali to nema smisla. Pobjeda nad Ukrajinom poslužila je za mazanje očiju jer nije bilo igre, a sada su se na terenu ponovile praktično iste greške, samo što je s druge strane bio ozbiljniji suparnik, kojega se nije moglo izigrati kroz individualnu kvalitetu iscijeđenog Luke Modrića. I nema smisla šutirati nekoga dok je na podu, jer Ante Čačić će imati dovoljno pljuvača među onima koji su ga u tim pobjedama hvalili. Što kroz komentare, što kroz tekstove u eminentnim ili manje eminentnim medijima.
Kad kola krenu nizbrdo – a krenula su na Islandu, iako je davno prije bilo naznaka o smjeru kretanja – onda se ljudi obično zakače za krive stvari. Udaraju tamo gdje je najlakše. Kod Čačića je to na činjenicu da opet nije iskoristio sve tri zamjene.
Realno, to je najmanji problem u čitavoj utakmici. Hrvatska je igrala loše, nije imala ni kontrolu ni manipulaciju prostora, nije stvarala šanse, nije izgledala kao ekipa koja može pobijediti u toj utakmici. Naša reprezentacija nije imala jednu ili dvije crne točke, izolirana problema koji se mogu riješiti izmjenama. Problem nije bio kadrovski, tako da se može popraviti zamjenom pojedinca; problem je strukturalni i tu ispucavanje tri izmjene u 65. minuti ne bi popravilo baš ništa, jer čitava organizacija ne funkcionira.
Veza bez veze
Hrvatska je krenula u formaciji 4-3-3 s Modrićem, Milanom Badeljem i Mateom Kovačićem praktički u liniji. Ako igrate s dva čista playmakera i Kovačićem koji je vrlo blizu tog profila igrača, potrebno je da momčad igra s tempom, da bude ritam na lopti i da baš njih trojica vode igru. Ako imate trojicu takvih igrača i ne držite ih u centru pozornosti da odigravaju kratka dodavanja i manipuliraju prostorom, onda nema nikakvog smisla da igraju. Hrvatska reprezentacija, osim instinktivnog traženja Modrića nije to radila. I nije to radila od samog starta utakmice.
Prva, a nažalost i jedina, taktička ideja bila je pokušati koristiti mehanizam u igri koji se zove la salida lavolpiana po Ricardu La Volpeu, osebujnom argentinskom treneru koji je to doveo do shematskog savršenstva. Poanta akcije je raširiti stopere do aut linija, podignuti bekove visoko, a spustiti zadnjeg veznog između stopera kako bi mogli započeti akciju.
Pošto se Island disciplinirano brani u 4-4-2, u teoriji je jako učinkovito povući Badelja između stopera i imati konstantni višak nad dvojicom napadača koji se može koristiti za započinjanje napada. Međutim, teorija pada u vodu kad Dejan Lovren u praksi ne dodaje loptu slobodnom Kovačiću koji mu se otvorio u sredini i koji s Modrićem ima 2 protiv 2 sa središnjim veznjacima Islanda. Lovren gura loptu desno do Tina Jedvaja, a time dolazi do izražaja koliko je besmisleno imati tu trojicu veznjaka ako ih ne koristite za izgradnju napada, prijenos lopte i manipuliranje prostorom.
Kad playmakere ne dovodiš u situaciju da kreiraju, jasno je da nemaš igru. Događa se mučenje kojemu smo svjedočili na Islandu
U prvoj utakmici protiv Islanda, na praznom zagrebačkom Maksimiru, Hrvatska je odigrala sasvim pristojnu utakmicu. Zaključak je bio kako igra prati neku strukturu, ali tu je strukturu valjalo nadograditi, ne dodatno razgraditi. Da je ta nadogradnja izostala sad je toliko jasno koliko i nebitno. Tada je jedna od najvećih zamjerki javnosti Čačiću bila ta kako Mario Mandžukić previše izvlači na krilnu poziciju i centrira loptu. Bilo je to prije nego što ga je Massimiliano Allegri oživio na krilu, ali branili smo taj postupak jer ako je rezultat bio kriv, ne znači da je postupak loš.
Izvan ritma
Danas smo svi navikli da je Mandžukić na krilnoj poziciji, stoga je i u reprezentaciji dobio zadatak da igra klasično krilo. Što je prilično loše, jer u Juventusu je Mandžo alternativac, a ovdje se od njega tražilo da driblingom prolazi suparničkog beka i da sudjeluje u izgradnji napada. Kad se od ljudi traži nešto što ne mogu, teško je dobiti dobre rezultate. Kao i u Juventusu, Mandžo je odradio fantastičan posao pomažući u obrambenim zadacima, praktički zatvorivši stranu. Međutim, napadački učinak je bio jako mršav.
U jednoj od rijetkih situacija u kojima je Josip Pivarić napravio dobro pretrčavanje i sjajno odvukao braniča, zona Islanda bila je navučena sasvim prema našoj lijevoj strani i na rubu pucanja. Sve što je Mandžukić trebao je preko Kovačića ili Badelja nastaviti tijek akcije s par jednostavnih dodavanja na Modrića i pukao bi višak na desnoj strani, jer Jedvaja nije imao tko pokriti. Ipak, Mandžo se odlučuje za dugu loptu prema Nikoli Kaliniću koja završava sasvim krivo, bez ikakve šanse da Kalinić dođe do nje. A čak i da je lopta bila precizna i da je završila točno na Kalinićevoj glavi, što bi on mogao napraviti s njom? Kome točno da je spusti kad je u krugu od 20 metara pet plavih i nula bijelih dresova s crvenim kvadratićima?
Kad playmakere ne dovodiš u situaciju da kreiraju, jasno je da nemaš igru. Događa se mučenje kojemu smo svjedočili na Islandu. Međutim, nije samo to posljedica. Znači, rekli smo kako su naši veznjaci igrači ritma, koji su najbolji kad udaraju tempo. Ako si ih maknuo s lopte, onda u situacijama kada se nađu u posjedu rade potpuno nekarakteristične pogreške, neforsirane i nevjerojatne.
Cijelu utakmicu Hrvatska je trebala igrača koji će odigrati između suparničkih linija. Island igra pomalo dosadnih, ali jako učinkovitih 4-4-2. To se znalo i trebalo se iskoristiti u pripremi utakmice. Ovako, u jednom od rijetkih takvih izleta veznjaka, Milan Badelj ulazi u prostor. Mandžukić i Ivan Perišić okupiraju svoje igrače, s lijeve strane Pivarić sprinta stvoriti višak ili barem dati širinu napadu, a s desne strane Marcelo Brozović okupira beka i onemogućuje ga da nekažnjeno zatvara sredinu.
U bilo kakvoj drugoj utakmici Luka Modrić će gurnuti loptu Badelju i Hrvatska će, ako izvrši pravilnu egzekuciju jednostavnih dodavanja, ući u čistu šansu, a vrlo izgledno i u poziciju za gol. Ipak, Luka je izvan ritma utakmice i zato se odlučuje na dugu loptu, koju onda stoper Islanda presijeca ispred Mandžukića.
Uz ovako lošu igru, kazna je morala stići. Prošlu utakmicu Ukrajinci nisu mogli kazniti, a ovaj put neusporedivo organiziraniji Island je potpuno zakočio igru Hrvatske. Poraz malo komplicira situaciju u kvalifikacijskoj skupini, ali rezultatski još nema mjesta panici.
Što se igre tiče, paničariti je trebalo početi odavno. Zato je ovo poraz koji otvara oči.
