Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Keltsko buđenje

Boston je loše krenuo u sezonu, ali podigao se i može ostvariti svoje ciljeve

Zadnja izmjena: 17. prosinca 2018.

Bradley Kent Stevens sve do ove godine u svojoj trenerskoj karijeri nije imao imperativ rezultata. Gotovo svaku sezonu na trenerskoj klupi — bilo na koledžu, bilo u NBA-u — počinjao je kao autsajder. Malo tko nosi tu auru bolje od njega. Stevens je majstor taktičke prilagodbe, košarkaški mastermind, ali prije svega masterchef. Nitko u ligi ne zna bolje od njega sa skromnim sastojcima napraviti prvoklasnu deliciju.

Počelo je na koledžu Butler, mid-major programu koji je 2010. i 2011. vodio do dvaju uzastopnih finala završnog turnira NCAA. Nastavilo se u NBA ligi, gdje 2013. preuzima Boston Celticse u periodu kada franšiza počinje rebuilding. Samo u prvoj sezoni s Bostonom Stevens nije ušao u playoff, a u pet sezona je dvaput igrao konferencijsko finale. Za svo to vrijeme imao je ekipe koje su nadmašivale očekivanja i uvijek igrale bolje nego što bi njihova kvaliteta u startu sugerirala. Igračima je podizao vrijednost (Jeff Green, Avery Bradley, Jae Crowder), spašavao karijere (Isaiah Thomas, Evan Turner), razvijao mlade (Jayson Tatum, Marcus Smart, Jaylen Brown).

Stevens je na račun sposobnosti da iz ničega stvori nešto izgradio svoje trenersko ime, i vrlo brzo postao ljubimac NBA publike koja se pali na autsajderske priče — jer lako je biti trener Warriorsa ili ranije Cavsa kada imaš s čime raditi. Popularno, ali i površno razmišljanje.

Ne znam koliki se dio NBA fanova pokolebao pred takvim stavom ove sezone kada nakon pet godina u ligi Stevens više nije u poziciji autsajdera. Dobio je zdravu ekipu sastavljenu od tri All-Stara, sjajnih mladih igrača i veterana koji znaju svoj posao. Pred početak sezone bila je to momčad predodređena za 60-ak pobjeda i nastup u finalu protiv Warriorsa. To je po prvi put Stevensa prebacilo iz uloge autsajdera u ulogu favorita. Imperativ rezultata nadvio se nad Stevensom i Bostonom.

Teško je reći da su nakon četvrtine sezone odradili posao u skladu s očekivanjima. Dok su lani nakon 20 utakmica imali omjer 17-3, ove su e nakon isto toliko utakmica bili na omjeru 10-10. Obrana je i dalje elitna, ali napad je nakon četvrtine sezone bio u ozbiljnim problemima s ispodprosječnim učinkom, iako na rosteru imaju barem petoricu igrača koji u svakoj utakmici mogu ubaciti preko 20 poena.

Blagonaklon raspored

U početnoj fazi problem je vjerojatno slaba ofenzivna uigranost, ali ima ih još. Al Horford i Brown šuterski su potonuli s postotcima, a Gordon Hayward tek hvata formu nakon lanjske ozljede; selekcija šuta kompletne momčadi je upitna jer se prebrzo potežu šutovi iz neizrađenih pozicija; nema laganih poena nakon skoka u napadu i ekipa izvodi premalo slobodnih bacanja; momčad živi od šutova s poludistance i slabo napada obruč; nema napadačkog flowa baziranog na kretnji lopte i igrača jer su pojedinci zaljubljeni u izolacije (Tatum) i igru jedan-na-pet (Kyrie Irving); itd.

Nakon 20 utakmica sezone Celticsi su izgledali krajnje neuvjerljivo dok su Raptorsi, Bucksi i ostala konkurencija gazili suparnike. A onda, obrat: Celticsi su od kraja studenog u nizu od sedam uzastopnih pobjeda, napadački učinak je konačno skočio u nebo, obrana je ostala standardno dobra, a pojedini igrači su pronašli formu.

Je li riječ o prolaznom trendu ili pravilnosti koja je tu da se održi?

U razdoblju od 26. studenog do 10. prosinca Celticsi su ostvarili šest pobjeda u nizu uz najbolju koš razliku na 100 posjeda u ligi (+25,6), najbolji napadački rejting (125,3) i četvrti najbolji obrambeni rejting (99,7). Od početka sezone pa do 25. studenog Boston je imao četvrti najgori napadački učinak (104,6) i 11. koš razliku na 100 posjeda (+1,8).

Mislim da je dobar dio napadačkih problema s početka sezone vezan uz jednostavnu činjenicu da Celticsi nisu mogli zabiti potpuno otvoreni šut

Ovaj skok u napadačkom učinku i koš razlici dobrim je dijelom uvjetovan Bostonovim rasporedom u zadnja dva tjedna. Najzvučnije pobjede su one protiv Wolvesa i predzadnja protiv Pelicansa, u kojoj nisu igrali Irving, Horford i Hayward. U preostalih pet dvoboja dobili su opet Pelicanse koji su u krizi, lutrijske ekipe Knickse, Bullse i Cavse te Wizardse, koji nisu daleko od toga. U svih sedam susreta ubacivali su preko 110 poena i pobjeđivali razlikom višom od 20 poena u prosjeku. Posebno su nastradali Bullsi koje su pomeli 133:77. Pritom valja još naglasiti da nijedna od ovih ekipa ne ulazi u top 15 najboljih obrana lige. Najbliže su tome Wolvesi kao 19. najbolja obrana.

Uopće nije sporno da je lakši raspored donio predah Celticsima i vrijeme potrebno za dodatno uigravanje protiv nedorasle konkurencije. Taj trend će se nastaviti jer su pred njima još tri susreta u kojima su veliki favoriti. Koliko su zaista dobri Kelti vidjet ćemo nakon tog perioda kada im raspored u dva tjedna donosi redom playoff ekipe. Trenutni raspored je svojevrsno vraćanje duga Celticsima koji su od početka sezone uz Clipperse, Kingse, Jazz i Rocketse odigrali najmanje domaćih utakmica. Boston je kod kuće na omjeru 8-3, u gostima 9-7.

Ojačana klupa i šuterski napredak

Ali nije sve ni do rasporeda. Stevens je također povukao neke poteze da bi osvježio napad i pokrenuo momčad. Nakon poraza od Jazza 17. studenog, u kojem je Boston ubacio samo 86 poena, Stevens je Haywarda, svog ljubimca s Butlera, prebacio na klupu, a u startnu petorku gurnuo Marcusa Morrisa, možda i najkonzistentnijeg igrača Celticsa ove sezone. A onda se pred prvu utakmicu protiv Pelicansa ozlijedio Brown. Umjesto njega je u petorku ušao Smart i Stevens je dobio pravu kombinaciju.

Startna petorka s Brownom i Haywardom, uz Irvinga, Horforda i Tatuma imala je skroman napadački učinak (91,2) i negativnu koš razliku (-3,5). Sa Smartom i Morrisom skočio je napad (119,2) i  koš razlika na 100 posjeda (+12,8). Brown i Hayward su u globalu bolji igrači od Smarta i Morrisa, ali talent nekada ne igra presudnu ulogu u kreiranju dobitnih kombinacija s postavama. Izbacivanjem Haywarda i Browna iz startne postave Stevens je višestruko profitirao. Sada u početnoj petorci ima manje usta koja treba nahraniti, jer Morris i Smart mogu stajati sa strane dok Irving, Horford i Tatum dijele napadačku odgovornost. Brown to nije mogao dok je bio starter, a Hayyward nije bio u formi. Startna postava s dvojicom Marcusa pronašla je dobru kemiju i lakše se prilagodila činjenici da je košarka igra s jednom loptom.

Morris i Smart odlično su se snašli sa starterima, a ništa lošije nisu reagirali Hayward i Brown s rezervama. Hayward polako hvata formu, šuterski postaje sigurniji, hrabriji na ulazima i njegova mirnoća u kreaciji itekako dobro dođe Bostonovoj klupi, koja je dosad ovisila o raspoloženju Terryja Roziera koji ne igra tako dobro kao lani.

Brown je ljeto proveo trenirajući s Tracyjem McGradyjem i od njega se očekivao dodatni iskorak koji zasad nije napravio. Šuterski je potonuo s realizacijom na obruču i s perimetra i često je bio prepreka napadačkom učinku ekipe jer je trošio gotovo jednak postotak posjeda Celticsa kao i Tatum, ali uz puno lošiju realizaciju. Bez njega je startna petorka prodisala, a on igra sjajno s klupe. U tri odigrane utakmice s klupe prosječno ubacuje 21 poen, uz 56 posto šuta iz igre i 58 posto šuta za tri. Ono što još više veseli je njegova agresivnost na ulazima i realizacija na obruču, što možemo vidjeti po shot-chartu protiv Knicksa i Bullsa. Naravno, u pitanju je opet raspored, Knicksi i Bullsi i njihove nepostojeće obrane. Ali nije da i ranije nije igrao protiv loših obrana, a uz kriminalnu realizaciju.

Bostonova klupa je s Brownom i Haywardom ojačana i čini mi se da će momčad lakše podnositi periode u igri kada ne igra Irving. Jaylen i Gordon su igrači startnog kalibra i teško će suparničke rezervne postave izlaziti s njima na kraj. Iako je malen uzorak, udarna trojka s klupe Rozier-Brown-Hayward ostvarila je koš razliku od +21,2 poena na 100 posjeda kada su skupa na parketu u ovom pobjedničkom razdoblju.

Nastavak podizanja?

Pogledao sam četiri Bostonove utakmice u ovom pobjedničkom intervalu u potrazi za stilskim promjenama u igri ekipe. Nisam ih pronašao puno. Najvažnija je ta da Horforda Stevens trenutno koristi puno više kao roll opciju nego kao pop igrača. Aron Baynes ili Daniel Theis češće igraju uz njega nego ranije jer Stevens Big Ala želi sačuvati više za napad i manje potrošiti u obrani. Horford je također jedan od igrača koji je iskoristio raspored za dignuti svoj šuterski učinak.

Selekcija šuta kompletne momčadi je ostala ista. Najviše se šutova uzima s trice, zatim s poludistance, pa na obruču. Samo tri ekipe uzimaju manje pokušaja na obruču od Celticsa, što možda i ne bi bio problem da ih Boston realizira, ali su Kelti tek prosječni u realizaciji, i tu imaju prostora za napredak.

Ovoj se momčadi često sugerira da uzima previše mid-range pokušaja. Po meni to nije problem kada imaš mid-range majstore poput Irvinga, Horforda ili Tatuma. Logično je da će takvi šutovi biti zastupljeni. Veći je problem dosad bio taj što su ti šutovi bili uzimani nerezonski i na početku napada. Što se realizacije tiče, Celticsi imaju peti najbolji postotak šuta s poludistance u ligi i čini mi se da su smanjili broj neizrađenih šutova. Vrlo su solidni i u realizaciji s trice, sedmi su najbolji u ligi — iako su, recimo, najlošiji u ligi po postotku iz korner trice, koja je jako oružje svakog efikasnog napada.

Na kraju bih spomenuo još jedan detalj. Mislim da je dobar dio napadačkih problema s početka sezone vezan uz jednostavnu činjenicu da Celticsi nisu mogli zabiti potpuno otvoreni šut. Šuteri su im, kao što smo vidjeli, bili izvan forme i kada bi im takvi šutovi bili pripremljeni, oni bi ih promašili. Od početka sezone pa do 25. studenog samo su Bucksi u prosjeku pripremali više takozvanih wide-open šutova, odnosno onih kod kojih je najbliži defenzivac od šutera udaljen dva metra ili više. Boston je tako wide-open trice realizirao samo s 35 posto uspjeha (osmi najgori učinak u ligi). U ovom razdoblju od šest pobjeda zaredom wide-open trice zabijaju s čak 46 posto realizacije (treći najbolji).

Bilo je, naravno, problema, ali ponekad smo skloni cjepidlačiti, filozofirati i tražiti probleme gdje ih nema a rješenje nam je ispred nosa. Momčad jednostavno nije bila u šuterskoj formi, s boljim rasporedom je pronašla ritam. Razlika od par postotaka u realizaciji potpuno otvorenih šutova čini razliku između dobrog i lošeg napada, pobjede i poraza, što nas je davno naučio Steve Clifford: “Sometimes the other team just make shots.”

Mišljenja sam da Boston može nastaviti u kvalitetnom napadačkom ritmu i nakon što povoljan raspored završi. Ova ekipa nema značajnijih strukturalnih problema koji bi činili nepremostivu prepreku prema iskoraku. Napadačkog talenta ima za približiti se eliti, što bi uz već formirani defenzivni identitet moglo biti sasvim dovoljno za ostvariti na početku sezone zacrtane ciljeve.

Ne propusti top članke