Klinička smrt rukometa

Vječiti prvak PPD Zagreb nema perspektivu. Kakva je onda budućnost ovog sporta u Hrvata?

Zadnja izmjena: 12. studenoga 2017. Slavko Midzor/PIXSELL

Aktualni europski prvak RK Vardar ima vjerojatno najboljeg trenera na svijetu i toliko dubok kadar da može odmarati Luku Cindrića bez da se takav izostanak osjeti na rezultatu. Vardarov standardni trening na kojem je Cindrić dobio udarac vjerojatno je veći izazov igračima od pola utakmica koje u sezoni odigraju. Jasno je onda kako PPD Zagreb nema šanse nositi se s toliko jakom momčadi.

Međutim, RK PPD Zagreb ima dovoljno svojih problema koje ovakav poraz prilično jasno ogoljuje.

Pisali smo prošle sezone, Zagreb je prehlađen. Manifestirala se prehlada kroz sezonu kad je nakon Veselina Vujovića otkaz dobio i Slivijo Ivandija, a onda nakon njega Slavko Goluža, da bi sezonu završio Kasim Kamenica. Osim triju trenerskih smjena, nastradala je i kapetanska vrpca Zlatka Horvata, koja je predana Igoru Voriju. Za koordinatora za mlađe dobne skupine i trenera druge ekipe hrvatskog rukometnog prvaka imenovan je Zdravko Zovko. Najnovija je promjena je nastala u upravnim sferama, gdje je Antu Ančića na mjestu klupskog direktora zamijenio Vedran Šupuković, dugogodišnji član Zagrebova Izvršnog odbora.

I uz sve promjene, ili upravo zbog njih, PPD Zagreb je bez pobjede na sedmom mjestu svoje skupine u Ligi prvaka i bit će – izgledno je to nakon ovotjednih utakmica Meškova i Tatran Prešova – tek četvrti u SEHA ligi. Premijer ligu, najviše hrvatsko rukometno natjecanje u ovoj fazi, niti ne igra. Nema potrebe za tim, prvak se zna unaprijed.

Godine i godine nebrige, klijentelizma, korupcije i centralizma uzrokovale znak jednakosti između RK Zagreba i hrvatskog rukometa u cjelini. Uostalom, i Ančić je s direktorske pozicije u Zagrebu otišao na radno mjesto u organizaciji Eura. Kad su organizacije koje trebaju biti povezane toliko duboko isprepletene u incestuoznu vezu, dolazi do nezgodne činjenice da svaka Zagrebova bolest znači i kliničku smrt za hrvatski rukomet.

Pupčana vrpca

Nema malih proizvodnih sredina i nema konkurentnih projekata; nasilno su ugušeni prije 15-ak godina kada su osvajali europske trofeje, ali im je bilo onemogućeno osvojiti domaće prvenstvo. Nema razvojnih kampova, nema strukturiranog razvoja talenata na periferiji koja je oduvijek bila generator rukometnog razvoja. Zagreb je u centru centrifuge u kojoj se vrti hrvatski rukomet i za sve zasluge koje su napravili, čelnici – Saveza ili RK Zagreba, ionako je ista stvar – nose barem jednako krimena upropaštenog potencijala.

Savez svira Mjesečevu sonatu uljuljkan u lažni sjaj medalja koje su iskovane na čistom talentu. Nedostaje rad, nedostaje program, nedostaje struktura na koju se može osloniti sve što jednom relativno jeftinom sportu u ovako maloj sredini treba. Normalno je onda da mlađi kadeti imaju bolji rezultat od kadeta, a kadeti od juniora, dok će seniorsku reprezentaciju sve više puniti oni koji su išli razvijati svoju karijeru u inozemstvo jer je Zagrebov filter bio pun, a oni nisu mogli živjeti od 500 kuna plaće i raditi na naplati parkinga kao Cindrić.

Upravo je prvi playmaker nedodirljivog Vardara najbolji primjer kako ni HRS ni Zagreb, a ionako je to skoro pa jednaka stvar, ne rade ni izbliza dobro. Dečko je odrastao u Ogulinu i igrao u Karlovcu, sve u krugu 100 kilometara od Kutije šibica, a morao se dokazivati preko Makedonije. Na jednog Cindrića koji je uspio, dolazi barem 50 onih koji su imali sličan potencijal ali nisu imali sreće.

Dosadašnja iskustva su nam pokazala da je ovo put u jednom smjeru – prema kliničkoj smrti jednog sporta, usprkos svim potencijalima

A kad nema strukture koju trebaju pružiti institucije, sreća je jedino na što se možete osloniti.

Kako nije izgledno da će se pupčana vrpca između Saveza i RK Zagreba u dogledno vrijeme prekinuti, jer smjena Ivana Balića i Petra Metličića je dovoljan dokaz o konstelaciji snaga u hrvatskom rukometu, onda nam ne preostaje ništa nego analizirati stvari u skladu s realnim okvirima. Procesi kojima ionako treba desetak godina da donesu prave rezultate neće se početi provoditi, tako da ne treba gajiti lažne iluzije u tom smjeru. Ostaje povući znak jednakosti između Zagreba i hrvatskog rukometa i promatrati smjer kretanja.

Laganje sebi samima

Trener Kasim Kamenica na glasu je kao razvojni trener, netko tko može uzeti igrača i unaprijediti njegove kapacitete. Ne odgovara to nužno rezultatskom napretku, ali Kamenica iza sebe ima nisku igrača na kojima je ostavio svoj potpis.

Međutim, Zagreb nema mladu momčad. Kakvog smisla ima razvojni trener kad je igračima koji čine jezgru momčadi debelo preko 30 godina. U utakmicu protiv Vardara krenuo je Damir Bičanić na lijevom vanjskom sa svoje 32 godine, srednji bek bio je Josip Valčić s 33, desni vanjski Žarko Marković star je 31, Horvat na krilu ima 33, Dobrivoje Marković na drugom krilu 31, vratar Matevž Skok 31, a jedini igrač mlađi od 30 godina je Leon Šušnja s 24. Glavne poluge obrane i dalje su Igor Vori i Tonči Valčić, a njima je 37 i 39.

Dakle, Zagreb je odlučio imati iskusnu momčad. To samo po sebi nije problem, ali takva strategija razvoja implicira da Zagreb traži rezultat odmah. A rezultata nema. Zagreb se ne može nositi niti jedno poluvrijeme s Vardarom ili Barcelonom, gubi utakmice protiv Tatrana ili Pick Szegeda, a kao perspektiva kluba se gledaju Stipe Mandalinić i Domagoj Pavlović, rođeni 1992. i 1993.. Suludo je igrače koji su prošli formativnu fazu gledati kao potencijale, ali Zagrebu ne preostaje ništa više jer mlađih igrača od njih dvojice s ozbiljnom ulogom u momčadi jednostavno nema. Ostaje im lagati sebi samima da imaju budućnost, iako je ta budućnost odavno postala sadašnjost.

Promašenost vizije vidljiva je i u činjenici da je nakon ozljede Davida Miklavčiča angažiran Željko Marković, sjajan šuter i reprezentativac Katara. Najlakše je iskopati neke novce i platiti gotovog igrača, ali to nije održiv koncept. Ako je Zagreb propustio Cindrića, a događa se da talent ostane neprepoznat i oko toga ne treba raditi dramu, kako je moguće da je u istoj generaciji u istom tom malom Karlovcu igrao Vuko Borozan, startni šuter tog istog moćnog Vardara čija se građa i brze noge nisu mogle propustiti? Nije upitno koliko je Marković dobar, upitno je koliko on diže Zagrebove limite naspram onoga što se moglo dogoditi da je Zagreb na vrijeme uložio u Borozana i Cindrića.

A kao odgovor na to nemam što dodati na zaključak napisan prije sedam mjeseci.

„Najgora stvar koja se može dogoditi Zagrebu, a time i hrvatskom rukometu, je da nakon Europskog prvenstva u siječnju uđe nešto novca kroz sponzore i pojačano zanimanje za sport.

Problem nije novac, nego to što će taj novac biti iskorišten za instant pojačanja. Ne bi bilo prvi put, slično se dogodilo i nakon Svjetskog prvenstva 2009., a takve prečice postaju kontraproduktivne jer prehlada se ne zaustavlja lijepljenjem flastera. Za Zagrebovu prehladu puno učinkovitije je rješenje oštar rez i okretanje prema selekciji mlađih igrača koje će se razvijati u pravom smjeru oko Pavlovića i nekog od Slovenaca. Puno je bolje žrtvovati dvije godine za desetljeće uspjeha, nego imati dvije godine posuđenog vremena prije pada u rang u kojem te Veszprém neće dobiti 10 razlike jer uopće nećeš igrati protiv njih. Ležat ćeš u bolnici jer si dopustio prehladi da se razvije u upalu pluća.“

Posuđeno vrijeme

Zagreb ni s Markovićem nije podigao svoju razinu. Opet će biti borba s IFK Kristianstadom i Wislom Plock za zadnje mjesto u osmini finala Lige prvaka, u kojem će ih pomesti kvalitetom superioran suparnik, jednako kao što će u SEHA ligi domet i dalje biti borba za finale. Jer Vardar ovakav Zagreb riješi za jedno poluvrijeme.

I može uprava smijeniti trenera – pa lani je nanizala četvoricu – ili smijeniti kapetana, ali to ništa neće donijeti. Vrijeme je da se smijeni vizija, jer EHF planira učiniti i zadnji korak prema zatvaranju Lige prvaka u neku vrstu europske superlige, rukometnog NBA. Tek kad se među 10 ili 12 izabranih ne nađe Zagreb, postat će jasno da je prehlada odnijela čitav hrvatski rukomet u mrak irelevantnosti.

Doduše, proces je to koji su isti ljudi koji zapravo vode PPD Zagreb počeli prije 20-ak godina upravljajući savezom, samo sada ističe posuđeno vrijeme. Možda stvarno svaki tekst zvuči kao pokvarena ploča i možda je bez veze citirati samog sebe, ali sve ovo je već viđeno i nema nikakvog drugog kuta pod kojem bi se moglo promatrati. Sve vodi samo u jednom smjeru i ako nije bilo teško predvidjeti Markovića, zar je teško predvidjeti gdje sve ide? Euro će donijeti još koju kunu koju će moći utrošiti na nekog novog Markovića, ali što iza toga? Ako je Šupuković izabran za direktora jer se kao dugogodišnji član Izvršnog odbora kluba zalagao za zaokret u viziji, onda još ima šanse za Zagreb, a time i za hrvatski rukomet.

Ali sva dosadašnja iskustva su nam pokazala da je ovo put u jednom smjeru – prema kliničkoj smrti jednog sporta, usprkos svim potencijalima i nevjerojatnom trudu svih entuzijasta kojih još ima sasvim dovoljno.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.