Knicksi su… pa, ovaj… dobri

Kako je New York od beznadnog cirkusa postao ozbiljna ekipa

Zadnja izmjena: 8. ožujka 2021. Vizual Vladimir Šagadin/Telesport

Bila je 2013. kada su New York Knicks posljednji put dočekali All-Star pauzu s pozitivnim omjerom pobjeda i poraza. O tome koliko je vremena proteklo najbolje govori činjenica da su okosnicu momčadi, osim Carmela Anthonyja, činili danas mahom umirovljeni igrači od kojih su neki postali i treneri u ligi: Raymond Felton, Jason Kidd, Pablo Prigioni, Tyson Chandler i JR Smith. Knicksi su te sezone prošli u drugu rundu i to im je do danas bio i posljednji nastup u playoffu.

Osam dugih godina u New Yorku ne znaju za playoff. U tih osam godina nastala je gotovo cijela generacija novih navijača koja ne zna kako je to kada njihova momčad pobjeđuje. Iako su po Forbesovoj listi Knicksi i dalje najvrednija franšiza u NBA ligi teška pet milijardi dolara, na sportskom planu u tih osam godina nisu vrijedili ni pišljiva boba. Postali su predmet sprdnje, cirkuska franšiza s nekompetentnim operativcima u upravi, diletantima na klupi i promašenom sportskom politikom.

Jedino zapravo dobro što je ostalo od Knicksa su upravo navijači koji zaslužuju respekt, jer su prihvatili činjenicu da im je ekipa u septičkoj jami; čak štoviše, sami zbijaju šale na svoj račun dok se istovremeno već osam godina nadaju da bi iduća sezona konačno mogla biti njihova. I zaista, čini se da su došli na svoje: All-Star su dočekali kao peti na Istoku s omjerom 19-18. Istina, sezona je kasnila i do ‘zvjezdanog’ vikenda je odigrano manje utakmica nego inače, ali to ne može narušiti dojam.

Knicksi su, zvučat će nevjerojatno, jako dobra momčad.

Randle je igrao čistu jedan-na-pet košarku, a legenda kaže da je i nakon utakmica loptu nosio doma. Ove sezone je sve dijametralno suprotno

Preduvjete za uspjeh stvorili su prošloga ljeta kada su bili jedna od osam momčadi koje nisu sudjelovale u bubbleu u Orlandu. To su vrijeme iskoristili da smijene kompletnu upravu i za novog GM-a postave nekadašnjeg agenta Leona Rosea, koji je po dolasku napravio dodatnu čistku po uredima i doveo svoje ljude. Postavio je Toma Thibodeaua za trenera, na draftu je odabrao Obija Toppina i Immanuela Quickleyja, a u free agencyju samo proširio rotaciju, dok su zvučna imena opet zaobišla New York. To što su se u free agencyju držali po strani i nisu kao prethodnih godina spalili dolare na igračke poluproizvode nego su dali prostora za razvoj mladoj jezgri koju imaju, dalo je naslutiti da je u franšizi zavladalo malo razuma.

Na početku sezone projekcije su ih gurale prema dnu Istočne konferencije, ali nakon pola odigranih utakmica u leđa Knicksima gledaju brojne uglednije pa i talentiranije momčadi. I ovdje odmah treba odati priznanje Thibodeauu.

Cure na obje strane, a ipak…

O Thibsu i Knicksima kao potencijalnoj kombinaciji pisali smo i prije nego što je službeno bio ustoličen za glavnog trenera te izražavali sumnju u dobitnost te suradnje, s obzirom na to da Thibodeau godinama nije pokazao prilagodljivost i sposobnost da se mijenja, prihvaća nove ideje i napreduje. Sumnje su se pokazale opravdanima, jer stari pas definitivno i dalje nije naučio nove trikove. Ali ono što se podcijenilo jest njegova sposobnost da posao, barem u prvoj sezoni, odradi na onaj tipični old school Thibsov način. Sedmu najmlađu momčad u ligi je pridobio na svoju stranu i za svoju ideju, nakon čije realizacije u praksi je sve ostalo išlo lakše.

Knicksi su rijetko talentiranija družina od suparnika, ali trenutno je jako malo, ako ih uopće i ima, tvrđih i borbenijih ekipa u ligi. Nitko ne voli igrati protiv njih jer su atipični i odskaču od drugih, a igrom prizivaju duhove nekih davnih ratničkih ekipa New Yorka iz 1990-ih. Naravno, sve to podrazumijeva da su vrhunska obrambena momčad i da utakmice pobjeđuju na toj strani terena. All-Star pauzu su dočekali kao treća obrana u ligi, malo iza LA Lakersa i Utah Jazza. Njihovi suparnici imaju najlošiji efektivni šut iz igre, a momčad je u top 10 što se tiče obrambenog skoka i branjenja tranzicije.

Knicksi su sve to uspjeli postići s vrlo mladom ekipom i bez dominantnih obrambenih individualaca, iako bi nekolicina njih to mogli postati.

Uspjeli su to prvenstveno zahvaljujući visini i dužini svih njihovih igrača. U startnoj petorci nema nižeg od 190 cm. Na gotovo svakoj poziciji su iznadprosječno visoki i dugački, pa je suparniku jako teško napadati nekakav mismatch i tražiti slabu točku u njihovoj obrani jer je nema. Drugi razlog obrambenog uspjeha je pravi pristup iz večeri u večer. Svejedno igraju li protiv Cavaliersa ili Netsa, angažman je uvijek na visini, a to znači da je stvoren momčadski obrambeni identitet. Treći razlog koji leži iza treće obrane lige su Thibsove defenzivne sheme. One su ostale nepromijenjene u odnosu na slavne dane Chicago Bullsa pod njegovim vodstvom, a to podrazumijeva: ice obranu picka na strani, usmjeravanje igrača na slabiju ruku kad se igra pick na sredini, drop coverage visokog igrača u pick and rollu i općenito gomilanje igrača prema sredini radi branjenja obruča.

Knicksi imaju drugu najbolju zaštitu obruča u ligi, a ujedno su na vrhu poretka u obrani trice, po čemu su apsolutni obrambeni unikat. I tu dolazimo do zanimljivosti: među osam najlošijih ekipa su ako gledamo broj dopuštenih šutova kod obruča i na trici. Moglo bi se reći da cure na obje strane, a opet ne dopuštaju visoku realizaciju iz tih područja i treća su obrana u ligi.

Kako to?

Randleova transformacija

Što se obruča tiče, dobar dio obrambene taktike se sastoji u usmjeravanju suparnika prema obruču iz jednostavnog razloga što ondje, u svih 48 minuta utakmice, imaju dva vrhunska rim protectora: Mitchella Robinsona i Nerlensa Noela. Oni, usprkos visokoj frekvenciji šutova, suparniku dopuštaju skromne postotke u realizaciji. Glede trice, opet je stvar sheme. Gomilanje tijela u reketu i agresivna pomoć s prvog dodavanja protiv drive igre ostavljaju pukotine na perimetru.

Stvar je u tome što je New York zasad imao puno sreće sa suparničkom realizacijom trice i to traje praktički od početka sezone. Tek preostaje vidjeti koliko je to održivo. Ako jest, obrana će ostati granitna, ali ako suparnici počnu pogađati dalekometne šutove s barem prosječnim uspjehom, Thibsova će utvrda biti puno ranjivija.

Koliko je dobra obrana kod Knicksa možda se najbolje može vidjeti ako je usporedimo s napadom. Tu su u ligi na 24. mjestu, imaju tek 26. efektivni šut iz igre, gube dosta lopti i ispodprosječni su po dolascima na liniju za slobodna bacanja. Osim toga, u top 10 su po broju izolacijskih napada, zabijaju najmanje poena iz tranzicije i predzadnji su po broju šutova s trice. Iako je nešto i do igračkog personala u kojem nedostaje pravih kreatora i šutera, Thibs je i na tom dijelu parketa ostao rigidan. Napad je dosadan, predvidljiv i šablonski. Ako nešto moramo izdvojiti kao pozitivno, to su skokovi u napadu, second chance poeni i agresivno napadanje obruča.

Jedan od glavnih razloga zašto takav napad nije još lošiji i zašto usprkos tome Knicksi pobjeđuju je Julius Randle.

On se ove sezone afirmirao kao prva napadačka opcija i s 23,2 poena, 11,1 skokova, 5,5 asista, efektivnim šutom od 54 posto i tricom od 40 posto dogurao je i do All-Stara. Nakon Lakersa i Pelicansa u kojima je tragao za ulogom i pozicijom, Randle je u drugoj sezoni u New Yorku konačno zaigrao u skladu s potencijalom. Sa svojih 203 cm visine i 113 kg težine, vrlo je zahtjevan individualni matchup za svaku obranu. Kada ga čuvaju krila, napada ih post-upovima i ulazima te dominira snagom. Ako mu je za vratom ‘petica’, izvlači se na pick and pop i igra licem košu, dominirajući brzinom.

Njegov iskorak je posebno impresivan ako znamo kako je igrao lani igrao. Nije izgledao ništa bolje od ostalih plaćenika koji su zadnjih godina prodefilirali Madison Square Gardenom kako bi nabijali brojke i doživjeli dašak njujorškog glamura. Potpuno izvan forme veći dio sezone i s viškom kilograma, Randle je igrao čistu jedan-na-pet košarku, a legenda kaže da je i nakon utakmica loptu nosio doma. Imao je gotovo jednak broj izgubljenih lopti i asista, tricu je šutirao s 27 posto preciznosti i nije se trudio u obrani.

Ove sezone je sve dijametralno suprotno. Dok je lani bio zaslužan za 16 posto svih asistiranih poena, ove je tu brojku doveo do 26 posto. Popravio je realizaciju s trice (40 posto na 4,6 pokušaja) i općenito igra puno zrelije: brže donosi bolje odluke, trudi se uključiti suigrače u napad, doveo se u pravu formu i radi u obrani.

Thibs ne može protiv sebe

Kada je na parketu, Njujorčani u napadu postižu gotovo šest poena više na 100 posjeda. Thibs još uvijek nije do kraja istražio sve njegove mogućnosti. Primjerice, samo 13 posto minuta je Randle odradio na petici, a to je opcija koja bi se češće mogla koristiti kako bi se poboljšao napadački učinak. Također, došao je u pravu formu u pravom trenutku, što je idealna situacija. Vjerojatno ne bi bio All-Star igrač da pored sebe ima još jednog ozbiljnog potrošača koji bi mu uzeo loptu iz ruku i pomaknuo fokus s njega, pa će biti zanimljivo vidjeti imaju li ga Knicksi u planovima za budućnost i u kakvoj roli.

Inače, Randle predvodi ligu po broju odigranih minuta (1358). I nije jedini igrač Knicksa koji se nalazi u top 10 — na osmom mjestu je RJ Barrett (1227). Obojica su vrlo važni kotačići u Thibodeauovom sistemu i bez njih na ovoj minutaži vjerojatno ne bi ni bilo ovosezonskog uspjeha, ali to je još jedan dokaz da Thibs ne može protiv sebe.

Ne može protiv sebe ni kada dovlači bivše vojnike iz Bullsa poput Taja Gibsona i Derricka Rosea, ali teško mu se može osporiti da su pod njim mladi igrači ili napredovali ili napravili prve ozbiljne korake na velikoj sceni. Barrett, treći pick na draftu 2019., nakon vrlo nesigurne rookie sezone pretvara se u vrlo zanimljivog swingmana. Popravio je šut, bolji je u kreiranju pick and rolla i na ulazima odlično koristi fizičku snagu. Robinson je od vrlo sirovog zaštitnika obruča koji pada na svaki pump ili head fake i previše faulira postao strpljivi pozicijski obrambeni igrač koji se ne oslanja samo na instinkte, nego i na čitanje igre.

Thibodeau je dobre stvari izvukao i od rookieja Quickleyja koji je, u skladu s prezimenom, ubrzo pokazao da usporedbe s njegovim idolom Louom Williamsom nisu promašene. Pokazao je zanimljivu kombinaciju trica iz driblinga i mid-range igre u kojoj se oslanja na floatere, a neke utakmice je Quickley sam dobio.

Usprkos skepsi i opravdanom nepovjerenju, Thibodeau i Knicksi su zasad odradili sjajan posao. U obrani su pronašli identitet i nešto na što se mogu osloniti. Napad nije dobar, ali je iskočio Randle i barem znaju što i kako žele igrati. I još usput razvijaju mlade igrače. Zbog ove tri komponente nadmašili su sva očekivanja i nakon osam dugih godina konačno opet izgledaju kao jako dobra momčad.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.