Ko nema širinu, nema ni dubinu

Analiza: Dva vrlo različita poluvremena u susretu Rijeke i Hajduka

Zadnja izmjena: 17. veljače 2019. Nel Pavletic/PIXSELL

Matjaž Kek je tijekom svoje ere u Rijeci imao običaj igrati igrice s medijima i suparničkim trenerima prije jakih utakmica. Kako bi zamaskirao svoje taktičke planove i naveo sve na krivi trag, često bi cijeli tjedan pričao o ozljedama i igračima koji će mu nedostajati, da bi na dan utakmice ti igrači izašli sasvim spremni.

Igor Bišćan, sve da je i htio, nije imao nekog manevarskog prostora za takav pristup. S pola autobusa ozlijeđenih igrača i klupom sastavljenom od ljudi koje je povukao s posudbe, ostalo mu je jedino da se igra skrivača oko statusa Alexandera Gorgona znajući da će igrač takvog profila za suparnika potpuno promijeniti pripremu utakmice. Sve ostalo je bilo prilično jasno.

U takvim okolnostima u kojima je izgubio dubinu kadra, racionalno je bilo krenuti opreznije. Slično kao protiv Dinama na kraju jesenskog prvenstva, Bišćan se odlučio na taktiku čekanja pokušavajući svesti utakmicu u povoljan kontekst za svoju momčad kroz kontrolu prostora i suparničkih opcija, a napadati u tranziciji.

Međutim, postojao je problem s takvim pristupom u konkretnoj situaciji.

Već u 50. minuti se ozlijedio Bradarić i Bišćanov je posao odjednom postao lakši

Bišćan je kroz svoju trenersku karijeru u Rudešu i Olimpiji, pa i u Rijeci, pokazao da mu najbolje leže utakmice protiv momčadi koje žele igrati, ali obično u takvim uvjetima provocira njihove pogreške. Ima sistemska rješenja koja može upotrijebiti kad ima privilegij da on bude taj koji čeka, ima načine kako odvući suparnika u zamku i zna kako kazniti onoga tko nema jasan plan što napraviti s loptom. Hajduk je imao taj plan i Bišćan je upao u probleme jer nije imao što kažnjavati. Izuzev prilike Jakova Puljića, Hajduk je dominirao prvim poluvremenom. I to ne samo kroz posjed lopte koji je Bišćan svjesno prepustio uzimajući oprezniji pristup, nego i kroz kontrolu prostora i ritma igre.

Kako je Hajduk stvarao višak

Postoje opipljivi mehanizmi zbog kojih je Hajduk mogao kontrolirati igru u prvom poluvremenu, kaoi logika igre i jasan plan pozicijske igre koji je to omogućio.

Siniša Oreščanin svoj plan igre u postavljenim napadima temelji na asimetriji. U veznom redu koji je postavljen u romb, nasuprot Ante Palaverse koji je bio postavljen kao niska ‘osmica’, Hamza Barry je na suprotnoj strani bio postavljen visoko. Nasuprot Domagoja Bradarića koji se na Palaversinoj strani dizao visoko, na suprotnoj strani je Fran Tudor u izgradnji napada ostajao nisko. Na taj način Oreščanin radi dobru okupaciju vertikalnih i horizontalnih zona slijedeći pravila Juego de Posición i dobiva geometriju kojom može kontrolirati prostor te doći u zonu koja je određena za realizaciju stvorenog viška.

Sama činjenica da je Bradarić opasan prema naprijed jer može stvoriti višak kroz dribling i centaršut uvjetuje kako će Rijeka reagirati na njegovo podizanje. Hajduk navlači Rijekinu obrambenu zonu prema lijevom krilu bez namjere da tu realizira višak jer tu su trojica obrambena igrača. Međutim, to je preduvjet za nešto više. Mijo Caktaš je u međulinijskom prostoru, dvojica napadača okupiraju stopere pri čemu Francesco Tahiraj svojim kretanjem iz desnog halfspacea u centralnu vertikalnu zonu za sobom povlači i beka koji mora spriječiti da stoperi ostanu sami s napadačima. Hamza je postavljen visoko u drugom halfspaceu i on okupira veznog igrača, a to zatvara niz preduvjeta koji Tudoru na suprotnoj strani potpuno otvaraju bočnu zonu i nesmetan ulazak u zadnju trećinu i završnicu akcije.

Dakle, onaj višak koji se u konačnici realizirao na desnom boku nije ondje stvoren Tudorovom individualnom kvalitetom. Do njega je došlo kroz kroz prijetnju Bradarićem na lijevom boku koji je navukao dva igrača prema sebe, okupacijom pravih zona na terenu koja je uvjetovala postavljanje ostatkom Rijekine obrane i Palaversinom sposobnošću da okrene stranu.

Hajduk je u prvom poluvremenu kroz mehanizme igre u posjedu odrađivao odličan posao u prve dvije trećine terena i na taj način kontrolirao igru. Ne radi se o lošoj Rijeci ili Bišćanu koji je zaboravio kako razbiti suparničku izgradnju napada; Hajduk je imao dobru geometriju i automatizam u igri. Za nešto više u zadnjoj trećini što bi donijelo konačan rezultat trebalo je više Tudorovih točnih centaršutova i malo raspoloženije izdanje Tahiraja i Caktaša.

I taman ono što je Hajduku donosilo prednost u prvom poluvremenu uvjetovalo je da Rijeka preuzme kontrolu u drugom poluvremenu i bude bolja momčad do kraja utakmice.

Kako je Rijeka preuzela kontrolu

Već u 50. minuti se ozlijedio Bradarić i Bišćanov je posao odjednom postao prilično lakši. Znajući da André Fomitschow na lijevom beku ne pruža opasnost u individualnom stvaranju viška kao što to radi Bradarić, Rijeka nije morala prilagođavati obranu. Slično kao u košarci kad supanik nema prijetnju šuta za tri, obrana se može koncentrirati na branjenje reketa. Tako je i Rijeka držala kompaktnost u sredini, blokirala oba halfspacea i na taj način razbila tečnost u Hajdukovoj igri.

Hajduk je izgubio širinu kojom je mogao razvući obranu. A “ko nema širinu”, govorio je Luka Kaliterna, “nema ni dubinu”. Iako je i dalje imao prednost u posjedu lopte, Rijeka je u drugom poluvremenu kontrolirala prostor i opcije za igru. Bišćan je došao na svoje, ugasio je Hajduk i preokrenuo je kontekst utakmice u Rijekinu korist onime što je bio plan od samog početka.

Kako je prolazilo vrijeme, padala je i agresivnost Hajdukova veznog reda. Pokazala je to Gorica u pretprošlom kolu taktičkom promjenom u drugom poluvremenu — kada je Domagoj Pavičić markiran, Rijeka ulazi u probleme. Kako je vrijeme prolazilo, Pavičić je imao sve više vremena na lopti i Rijeka je počela sve bolje igrati. Tu je pomoglo i uvođenje Roberta Murića koji je u suštini imao sličnu ulogu kao Bradarić, oslobodio je prijetnju i donio dimenziju više u igri.

Pavičić je na lopti, Caktaš daleko od njega, a to onda ostavlja dovoljno vremena Gorgonu koji je s krila prešao u sredinu da priđe lopti i ponudi se kao opcija za dodavanje. Murić isto prilazi u desni halfspace iz bočne zone i sa sobom povlači Fomitschowa, a to prazni prostor u koji se može ubaciti Zoran Kvržić s pozicije desnog beka. Da se na mjestu Gorgona spušta Tibor Halilović koji je tehnički lošiji igrač, ili da je na krilu lošiji dribler od Murića, Hajdukova bi obrana reagirala drugačije. Međutim, ovako taj trokut od trojice kreativnih i tehnički potkovanih igrača na malom prostoru automatski stvara opasnost i — baš kao Bradarić u prvom dijelu ili tricaš u košarci — privlači pozornost obrane, razvlači je i otvara mogućnost da se višak realizira na drugom mjestu.

Na kraju, kao što su oba trenera izjavila na kraju utakmice, remi je realan ishod jer su obje momčadi imale po jedno poluvrijeme. I ako ćete se fokusirati isključivo na golove — kojih je vrlo lako moglo biti da su Tudor, Josip Posavec ili sudac bili u drugačijoj formi — možete zaključiti da smo gledali lošu utakmicu, ali tako ćete propustiti neke bitne stvari. Golovi se ne događaju tek tako sami od sebe, oni su dugoročno tek posljedica stvari koje su uspješno demonstrirali Hajduk i Rijeka, svaki u svojem poluvremenu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.