Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Koči, Barça, koči

United vs Barcelona ili o identitetu, pragmatičnosti i kontroli

Zadnja izmjena: 12. travnja 2019. Nick Potts

Kad je Ernesto Valverde u prošloj sezoni nekoliko puta složio Barcelonu u formaciju 4-4-2, napravio je potez koji je pola Katalonije smatralo blasfemijom. Još od Johana Cruijffa jedan od Barçinih simbola je 4-3-3, a povratkom La Masiji i Cruijffovim načelima u igri Barcelona je ponovo postala dominantna nogometna sila sa sedam osvojenih naslova prvaka i tri Lige prvaka u zadnjih 10 godina.

Međutim, ta njegova odluka i način na koji je odigrao utakmicu protiv Manchester Uniteda samo su podsjetnik da se vrijeme mijenja. Barcelona, ona Barcelona koja se vratila Cruijffu i koja je s posjedom lopte živjela  i umirala, ne postoji već neko vrijeme i zato je nepošteno od Valverdea očekivati da se prilagodi tim standardima.

Doduše, negdje na polovici prvog poluvremena jučerašnje utakmice Barcelona je ima 230 točnih dodavanja, a United samo 30. Isto tako, njenom je golu prethodilo 48 uzastopnih dodavanja u napadu koji je kontinuirano trajao dvije minute i 14 sekundi, a u tom napadu je svaki Barcelonin igrač barem jednom dotaknuo loptu. Uostalom, to je normalno, jer Valverdeova je Barcelona momčad u kojoj još uvijek igraju Gerard Piqué, Sergio Busquets i Lionel Messi, igrači koji su 2009. u Rimu osvojili Ligu prvaka protiv Uniteda koji je vodio Sir Alex Ferguson.

Da bi Barcelona bila efikasna, ona mora igrati svoj stil nogometa jer to naprosto najviše odgovara velikoj većini igrača i samim time je najpragmatičnije igrati tako

Uvod u utakmicu je bio podsjetnik kako još ima tog identiteta koji je ostao u njima, ali ovo je pragmatična Barcelona koja se ne libi povući kočnicu na 0:1 i ubiti utakmicu tako da sačuva rezultat do kraja.

S druge strane je bio United koji je dolaskom Olea Gunnara Solskjæra  izgradio narativ o povratku brzom i direktnom nogometu, dojam momčadi koja je opasna po osvojenoj lopti i koja može nauditi u kontri. Takav dojam nije poljuljala ni činjenica da je United od zadnje četiri utakmice izgubio čak tri; Valverde je odlučio spustiti ritam, prilagoditi se suparniku i oduzeti Unitedu aspekt igre u kojem bi mogao biti najopasniji.

Pragmatični način

Stvar s tim Valverdeovim povlačenjem kočnice je ta što ono nužno dolazi s posljedicama.

S pozitivne strane, one rezultatske, Valverde je odradio dobar posao u smanjenju rizika. United je imao 10 udaraca, od čega tek tri iz kaznenog prostora, a nijedan nije išao unutar okvira gola. Barcelona je Unitedu oduzela prostor i prisilila ga je da stvori svoje šanse. Ono što je time dopustila bili su tek bezopasni udarci s distance. S negativne strane, one koja se tiče igre, posljedice su očite u činjenici da je u prvih 35 minuta United pokušao napraviti samo dva starta na loptu. Barcelona je naprosto igrala prebrzo i lopta je kružila na način da su Unitedovi igrači bili predaleko da bi makar uklizali prema lopti.

Kad je Barcelona odlučila umrtviti utakmicu, ali s tim nužno i vlastiti ritam, stvari su se malo promijenile. U ostatku utakmice Unitedovi su igrači imali 14 startova, od čega je devet bilo uspješno. Pravi problem nije u tome što je tih devet lopti izgubljeno, jer Barcelona je imala dobru strukturu iza lopte i stajala je oprezno tako da United nije te lopte mogao pretvoriti u dobre prilike. Problem je u tome što Barcelonini igrači profilom ne odgovaraju takvom stilu igre; da bi bili učinkoviti, oni trebaju ritam i loše se snalaze u duelima u koje moraju ulaziti kada ne napadaju aktivno nego su pozicionirani tako da brane prostor.

Poanta priče o stilu igre nije estetska ili ideološka. Ovaj put je taj dio sa subjektivnom ljepotom nogometa i uvjerenjima na kojima je izgrađen klub sasvim sporedan.

Poanta je čisto praktična — jer određeni stil igre izvlači najviše iz određenog profila igrača. Za primjer, Busquets, Arthur i Ivan Rakitić su na terenu proveli 246 minuta i zajedno su imali 16 duela. Arturo Vidal je ušao s klupe, odigrao 25 minuta i u tih 25 minuta se našao u sedam duela. U 10 posto vremena koliko su ova trojica odigrala, on je odradio gotovo pola njihovih duela, jer to je naprosto način igre u kojem se on nabolje snalazi, on traži taj duel.

Ovakva Barcelona kakva je odigrala drugo poluvrijeme protiv Uniteda možda izgleda stabilnija i sigurnija, ostavlja dojam da joj se ne može dogoditi raspad kakav se dogodio prije godinu dana u Rimu. Međutim, to izdanje je tek nadogradnja na Cruijffove temelje. Da bi Barcelona bila efikasna, da bi pobjeđivala, ona mora igrati svoj stil nogometa jer to naprosto najviše odgovara velikoj većini igrača. Još uvijek je najizgledniji način da će Barcelona zabiti gol ako suparnika stavi pod pritisak i kontinuirano napada više od dvije minute, kao što je napravila kod prvog gola. To su naprosto uvjeti u kojima Messi, Rakitić, Busquets ili Jordi Alba mogu dati najviše i samim time je najpragmatičnije igrati tako.

Solskjær čeka lucky punch

Zbog toga Ernesto Valverde ne može sebi dopustiti da trajno prebaci Barcelonu na frekvenciju igre kojom je iskontrolirala United nakon što je povela. Povlačenje kočnice može biti efikasno u određenim uvjetima protiv određenih suparnika, ali ovo je i dalje momčad koja ima premalo igrača tipa Vidal — igrača koji se snalaze u duelima — a previše onih poput Rakitića i Busquetsa, koji trebaju loptu. Ona nije sastavljena tako da bi igrala reaktivni nogomet zasnovan na kontroli suparnika.

Liga prvaka je natjecanje u kojem nemate pravo na loš dan i u kojem se greške ne praštaju, tako da je korisno imati opciju koja smanjuje rizik u igri. Valverde je to osjetio na vlastitoj koži; prošle sezone se raspao protiv Rome i ove godine je odlučio tu grešku ne ponoviti. Međutim, Valverde je svojom prilagodbom išao na ruku i Unitedu.

Barcelona je definitivno iskontrolirala suparnika, smanjila je rizik, ima pozitivan rezultat u gostima i Valverde može biti jako zadovoljan izgledima za prolaz. Međutim, zadovoljan je i Solskjær. On se našao u točno onoj poziciji u kojoj je želio biti u uzvratu, jer ispred sebe ima situaciju da mu je dovoljan jedan lucky punch kako bi puno jačeg suparnika doveo na prag ispadanja. Protiv PSG-a je to upalilo i nije pretjerano izgledno da će se dogoditi ponovo, ali ovo povlačenje kočnice i čekanje prave prilike mu puno više odgovara nego da se s Barcelonom mora susresti u otvorenoj borbi.

Uvodni dio utakmice, kad je Barcelona igrala Barcelonin nogomet, jasno mu je pokazao kakve bi mu bile šanse u takvim uvjetima, a ovako je odluka prebačena za uzvrat.

Ne propusti top članke