Radi se o ozbiljnom stanju i nije se s time za šaliti, ali hajde — za potrebe ovog teksta — i u svijetu tenisa postoji jako malo ljudi koji ‘pate’ od ovog sindroma. Primjerice, takvi su pacijenti Daniil Medvjedev i Dominic Thiem, a zmija i pauk su, pogađate — Novak Đoković i Rafael Nadal.

U prošlosti su naši pacijenti — posebice Thiem, kojeg su puno puta ‘ugrizli’ — posjedovali zrno zdravog razuma i osjećali strah spram ovih životinja, ali danas ga, potvrdio je to još jednom i završni Masters, više ne osjećaju. Oni su u tom smislu poremećeni, upravo onakvi kakvi trebate i biti želite li izaći na kraj s velikanima ove igre. I to je zapravo dobro za znati; gotovo da ne može biti bolje i ona teza da je tenis svih osim tenisa Trojke nezanimljiv, loš, bezvrijedan ili kakav već, postaje zapravo sama bezvrijedna i bez uporišta u stvarnosti.

Dobili smo, dakle, dvojicu igrača za koje sa sigurnošću možemo reći da su, opet zdravoseljački rečeno, spremni staviti muda na panj

Kako su Medo i Domi postali poremećeni likovi koji baš i ne osjećaju strah u suštini je kompleksniji proces, ali iznimno je bitno to što su obojica učinili nešto što je općenito ljudima mrsko činiti: izašli su iz zone komfora, svaki na svoj način.

Započet ćemo s Thiemom jer ipak je čovjek osvjač Grand Slama, a rekao bih još i danas podcijenjen igrač, čovjek kojemu već pune dvije godine ne klecaju koljena pred Svetim Trojstvom. Thiem je danas, bez ikakve sumnje, jedan od najagresivnijih, a onda i najatraktivnijih igrača na Touru, dečko koji na trenutke igra luđački riskantno, a od toga ne odustaje čak ni u najstresnijim trenucima u meču. Iz svoje zone komfora izašao onda kad je odlučio prestati igrati zemljani tenis na hardu, što se dogodilo početkom 2019., kad je počeo raditi s Nicolásom Massúom, čovjekom koji je jako dobro shvaćao da svoje resurse na hardu Thiem mora trošiti na drugačiji način.

Prekrižiti prošlost

“Ponekad se možda čak i bolje osjećam na tvrdoj podlozi”, reći će danas. U praksi je to značilo da je stupio korak, dva bliže osnovnoj liniji, posljedično pojačao agresivnost — ranije kupi lopticu s manje top spina — a poradio je i na varijaciji; više izlazi na mrežu, pokazujući koliko fine ruke ima, a vrlo bitna opcija u igri postao mu je i slice kojim mijenja ritam u poenu, uvlači suparnika u teren, odnosno depozicionira ga, kupuje sebi vrijeme za sljedeći udarac i tako dalje.

Nije baš uobičajeno da svoj prvi turnir s novim trenerom osvojite, ali Thiemu je to uspjelo lani na Mastersu u Indian Wellsu, kad je u u finalu svladao Rogera Federera. Bio je to njegov treći naslov na hardu, ujedno i najveći u karijeri, a u međuvremenu je uzeo još tri, među kojima i taj US Open. Igrao je i finale Australian Opena te dva finala završnog Mastersa, a ova i prošla sezona jedine su u kojima je upisao preko 70 posto pobjeda na tvrdoj podlozi.

Pa ipak, njegova evolucija u clutch igrača, ili zdravoseljački rečeno, u mudonju, dovršena je upravo u mečevima protiv Trojke, ponajprije protiv zmije i pauka.

Istini za volju, teza o Thiemu kao tipu s ‘mrtvim’ živcima samo je djelomično točna; u polufinalu lanjskog Roland Garrosa protiv Đokovića ruka mu se skratila na servisu za meč, točnije na dvije vezane meč-lopte kad je dva lagana slicea poslao u out, a Nole ga je potom i brejknuo; u četvrtfinalu ovogodišnjeg Australian Opena protiv Nadala spiskao je dvije vezane meč lopte u tie-breaku, jednu na način da je čisti forhend zicer, s pola terena, poslao u mrežu; prije nekoliko dana je, pak, u polufinalu Mastersa protiv Đokovića profućkao četiri meč lopte u tie-breaku drugog seta, kad se, i sam priznaje, stisnuo, samo da bi se u tie-breaku trećeg našao u zaostatku od 4-0…

Svejedno, u sva tri susreta Thiem je izašao kao pobjednik, dokazavši usput da ima sposobnost vrlo brzo prekrižiti prošlost, a što je jedan od psiholoških elemenata koji velikim čini upravo Trojku. S obzirom na to koliko se dugo i bolno školovao, ni ne čudi što je i sam postao takav; do 2019. bio je na omjeru od sedam pobjeda i 15 poraza protiv Trojke, što zapravo i nije toliko loše, ali u posljednje dvije sezone ima 3-2 protiv Noleta, 3-1 protiv Rafe i 3-0 protiv Federera. Đokovića je dobivao u egal-mečevima, kad je ovaj bio u fokusu, odnosno nije tugovao za popovima i tako to — dvaput na završnom Mastersu te na tom Roland Garrosu — a konačno je skinuo i Rafu na Grand Slamu.

Ima, dakle, golemi psihološki kapital, fokusiran je kao rijetko tko na Touru i ako ostane zdrav — bitno je i što je s Massúom smanjio broj turnira — ozbiljni je kandidat za naslov gotovo na svim Slamovima, osim možda na Wimbledonu, na kojemu muku muči s bržom i nižom lopticom.

Medina prilagodba

A što reći za čovjeka koji valjda trusi votku prije mečeva, ima tu facu koja veli da je spreman potući se s cijelom birtijom, a kamoli da ga je strah onih životinjica? Medvjedev je igrač koji je svako malo prisiljen izlaziti iz zone komfora, i ta ga je činjenica zapravo obilježila te učinila igračem kakav je danas.

Medo se, naime, najudobnije osjeća dva metra iza osnovne linije, tj. više se voli braniti i hraniti brzinom suparnikove loptice. Ne može je sam u toj mjeri generirati jer nema osobito ubojit forhend — što ne znači da njime ne može raditi štetu — pa ni varijaciju; na mreži s tim svojim lopatama djeluje, malo je reći, komično, a i drop shot mu je često sačuvajbože. Baš zato, dobar dio igrača, pogotovo onih koji se dobro brane, zovu ga da uđe u teren, da ih napadne, ali problem predstavlja činjenica da se sve bolje prilagođava, a u podizanju agresije svakako mu pomaže i servis; usput budi rečeno, upravo iz toga što stalno mora pronalaziti način kako da zaigra agresivnije proizlazi ona katkad genijalna upotreba prvog servisa na drugom.

Bilo kako bilo, ogledni primjer toga koliko se dobro prilagođava baš je finalni meč protiv Thiema u Londonu.

Prije početka meča Austrijanac je bio taj koji je htio da se igra veći broj dužih poena, pa je zaigrao konzervativnije, zapravo tenis sličan onome kakav igra na zemlji. Povukao se malo iza, dodao je top spina udarcima, a puno je koristio i slice, iz već spomenutih razloga; činjenica da može tako po potrebi miksati taktiku zapravo je još jedna dobra spoznaja. Prva dva seta takva je igra davala rezultata, skoro ga je i slomio polovicom drugog, no Medo se uspio održati na površini, ponaprije zahvaljujući servisu, ali i još nečemu; koliko je težio izbjeći takvu igru sugerira činjenica da je čak 48 puta izašao na mrežu, a kad je uspio izvući tie-break drugog seta, već je bio ušao u zonu, a onda i dočekao Thiema da podigne razinu agresivnosti.

Usput budi rečeno — od tih 48 poena na mreži uzeo je njih 38 (79 posto), a čak je 16 puta odigrao i servis-volej (uzeo 13), od toga njih sedam na drugom servisu (uzeo šest). Od 3-3 u drugom setu i prednosti, do 2-2 u trećem i 15 oba, izašao je na mrežu 16 puta i osvojio svih 16 poena. Tip se fenomenalno prilagodio, ušao u zonu te potom utopio Thiema.

Ludi i osebujni

Bitno je reći da — za razliku od prošle sezone, kad je nakon onakve serije sasvim očekivano bio psihološki iscijeđen — u novu ulazi mentalno svjež i sasvim je sigurno jedan od favorita u Australiji, a podrazumijeva se, ako ga posluži zdravlje, onda i na US Openu. O Wimbledonu je teško pričati jer ga ovaj ‘novi’ Medo još nije zaigrao — dojam je da bi zbog servisa i ravnih udaraca, pa vidimo i da ga servis-volej može poslužiti, trebao imati izvjesne prednosti — dok mu na zemlji najveći problem predstavlja kretanje i proklizavanje, kao i činjenica da je teže biti agresivan. S druge strane, treba imati na umu da je prošle sezone upisao polufinale Monte Carla i finale Barcelone — prije toga imao je svega dvije pobjede — te pobjeđivao imena poput Đokovića, Keija Nishikorija i Stefanosa Tsitsipasa.

Dobili smo, dakle, dvojicu igrača za koje sa sigurnošću možemo reći da su, opet zdravoseljački rečeno, spremni staviti muda na panj, a vrijeme kad smo pričali da je tenis izvan Trojke nezanimljiv, loš ili kakav već, prošlo je svršeno vrijeme. Thiem je jedan od najspektakularnijih igrača na Touru, danas nešto zreliji luđak koji ide za svojim udarcima bez obzira na okolnosti, a Medvjedev definitivno jedan od najosebujnijih — što zbog svog šlampavog stila igre i nepredvidivih odluka, poput okušavanja underarm serve, što zbog ponašanja na terenu te izjava izvan njega. I poanta je upravo u tome da ni jedan ni drugi nisu baš čisti u glavi, svaki na svoj način, ali eto — želite li izaći na kraj s velikanima ove igre, naprosto morate biti takvi.

Morate biti kockari, spremni staviti muda na panj, ne razmišljajući pritom što možete izgubiti, već što možete dobiti.