Utah Jazz je trenutno neka posve druga dimenzija u odnosu na ostale momčadi u NBA ligi. S omjerom 24-6 družina Quina Snydera trenutno je prva na Zapadu. Do poraza u zadnjoj utakmici od konkurentskih Clippersa bila je u nizu od devet uzastopnih pobjeda i u zadnje 22 utakmice ima čak 20 pobjeda. Utah ima četvrti napad i drugu obranu u ligi te debelo najbolju koš razliku na 100 posjeda. Momčad u Donovanu Mitchellu i Rudyju Gobertu ima dvojicu legitimnih All-Star kandidata, po treći put zaredom Gobert je vjerojatno najbolji obrambeni igrač lige, a Jordanu Clarksonu će, nastavi li u ovom ritmu, teško netko oduzeti nagradu za šestog igrača godine.
Dok ostale momčadi muku muče s formom, ozljedama i prolaze kroz razne krize, Jazz funkcionira besprijekorno na svim razinama. Teško je to netko mogao predvidjeti na početku sezone. Projekcije su govorile da će Utah biti pozicionirana između četvrtog i sedmog mjesta u Zapadnoj konferenciji. Ništa nije ukazivalo na to da će se profilirati kao potencijalni contender spreman pokvariti već unaprijed dogovoreni date ekipa iz Los Angelesa u finalu.
Što se onda u međuvremenu dogodilo?
Za početak, dogodio se kontinuitet. Jezgra momčadi je drugu godinu na okupu, Jazzeri su uigraniji i pronašli su kemiju. Zatim, u free agencyju su se pojačali Derrickom Favorsom i zadržali Clarksona, čime su dobili na dubini rostera. Bojan Bogdanović je, za razliku od bubblea u Orlandu, na dispoziciji i zaliječio je ozljedu ruke. Unutarnji rast je također faktor jer su neki igrači poput Mitchella, Goberta, Mikea Conleyja i Clarksona napredovali, adaptirali se ili igraju u životnoj formi.
Utah ima rupe u sistemu koje trenutno nisu toliko izražene, ali bi mogle izaći na vidjelo u playoffu
Zato nizovi pobjeda nisu slučajnost. Istina je da se svake godine pojave ekipe koje jašu pozitivni momentum, vruće šuterske večeri, lagani raspored utakmica ili inspirativne partije pojedinca, ali se brzo ugase. Jazzeri se ne gase jer su kompletni. Igraju u oba pravca, pobjeđuju najbolje momčadi u ligi i kući i vani. Raspored ih nije mazio, a ozljede ne utječu na njihove predstave. Naravno da neće nastaviti pobjeđivati u 80 posto utakmica koje će do kraja sezone odigrati, ali su na dobrom putu da u playoff uđu kao najbolja momčad lige.
Velike zasluge za to ima Snyder, koji je u sedmoj godini svojega mandata u Jazzu konačno dočekao da momčad igra po njegovu guštu. Ovogodišnji Jazz se zbog stila igre puno uspoređuje sa San Antonio Spursima iz 2013. i 2014. Vibra Spursa kod Jazza se može najbolje osjetiti u napadačkom sistemu koji krase timska igra, nesebičnost i igranje na ekstra dodavanje. Malo je trenutno ekipa u ligi s boljim protokom lopte.
Najimpresivnija kolekcija tricaša u ligi
Timska košarka najbolje se osjeti u podatku da ekipa ima čak šestoricu igrača koji zabijaju 11,8 poena ili više. Većina igrača koje Snyder koristi u rotaciji je napadački raznovrsna jer mogu šutirati, napadati s loptom i kretati se bez lopte. Zato je Utahov napad vrlo seksi, s puno cutova, off-ball blokova i napadanja prostora kojima Jazzeri lakoćom kreiraju otvorene šutove. To njihovom napadu daje nepredvidljivost i suparnik nikad ne može spremati taktiku za samo jednog igrača ili jedan napadački aspekt.
To se najbolje vidjelo nedavno u dvije uzastopne utakmice protiv Dallasa. U prvoj je Rick Carlisle Jazzu odlučio uzeti šut za tri poena, pa su njegovi help defenderi stajali striktno uz šutere dok je Jazz igrao pick and roll. Rezultat je bio taj da su Conley i Gobert uglavnom kroz njega zajedno zabili 46 poena. Dva dana poslije Carlisle je odlučio promijeniti strategiju pa više skupljati obranu koja će zatvoriti pick and roll i riskirati na suparnikovu šutu. Rezultat je ovaj put bio 20 trica iz 48 pokušaja, a posebno je inspiriran bio Bogdanović s 32 poena (7/11 trica).
Utah je jedna od tricaški najmoćnijih ekipa u ligi.
Čak 45 posto šutova dolazi s perimetra, a nitko u ligi ne šutira više korner trica. Što se realizacije tiče, samo su Clippersi i Netsi precizniji s trice od Jazza, koji je na 40 posto realizacije. Catch and shoot trice su na 40 posto (peti u ligi), trice iz driblinga na 38 posto (drugi u ligi) a samo Oklahoma City kreira više trica koje ulaze u wide open kategoriju.
Ipak, sve ovo ne iznenađuje i nije neka novost. Utah je i lani bila najpreciznija tricaška momčad u ligi i prigrlila je jump-shooting identitet. A zašto i ne bi? Od devet igrača koje Snyder koristi u rotaciji, samo Gobert i Favors ne šutiraju trice. Od ostalih sedam Mitchell, Conley, Joe Ingles i Royce O`Neale šutiraju tricu s 40 ili više posto uspješnosti, Bogdanović i Clarkson su na izvrsnih 38 posto, a jedini tko kaska je Georges Niang na 33 posto. Ukratko, Jazzeri imaju možda i najimpresivniju kolekciju tricaša u NBA-u što se i vidi na njihovu napadačkom učinku. Ali ne samo na tome. Njihov tricaški potencijal i sposobnost da se kanonadom u nekom dijelu utakmice rezultatski odvoje ili prelome dvoboj često im je komparativna prednost u odnosu na možda talentiranijeg suparnika.
Najveći individualni iskorak kod Jazza ove sezone napravili su bekovi, koji su pogonsko gorivo momčadi. Mitchell je prvi strijelac (24,2 poena) i drugi asistent (5,1) te igrač od kojeg uglavnom kreće i završava najveći dio napada. Clarkson je šesti igrač i instant-strijelac s klupe te igra najbolju košarku u karijeri. Veliki je luksuz na klupi imati takvog scorera za kojeg znaš da će isporučiti 18 efikasnih poena po ulasku u igru i da rezultat neće patiti dok starteri odmaraju.
Tople ljetne noći u Staples Centeru
Velike zasluge za ovaj uspjeh Jazza ove sezone ima Conley. Lani je doveden iz Memphisa kao zadnji komadić slagalice, onaj koji je nedostajao momčadi. Stvari se ipak nisu razvijale po planu. Conley je izgledao neprilagođeno, brojke su patile, igrama nije impresionirao a propustio je i 27 utakmica zbog ozljeda. Činilo se da je Utah promašila s tom investicijom.
Međutim, ove sezone Conley briljira. Nisu to najbolje brojke u karijeri, nisu to igre kao u Memphisu, a ne mogu ni biti za igrača koji je u 34. godini života, ali Conley doista izgleda kao komadić koji je nedostajao Jazzu: prvi playmaker momčadi, igrač koji će skinuti teret kreacije s Mitchella, sigurni spot-up šuter i veteran u kojeg se možeš pouzdati. Sam Conley tvrdi da mu je trebalo dugo da se privikne na novi sistem igre, da pohvata Snyderove akcije i ideje te da razvije kemiju sa suigračima. Posebno s Gobertom u pick and rollu. Conley je godinama pick igrao s Marcom Gasolom koji teži potpuno drugačijim rješenjima od Goberta. Conley se ove godine prilagodio, naučio tendencije suigrača i razvio fantastičnu kemiju s Gobertom u pick and rollu, ali i popravio realizaciju s trice i kod šutiranja floatera, koji su godinama Conleyjev zaštitni znak.
Jazzovi rezultati i igre su impresivni. Kontinuitet momčadi, sistem igre s identitetom i širina kadra su jako lijepe stvari koje garantiraju mirno kruzanje regularnom sezonom. Ali pričati o ovogodišnjem Jazzu ne može se bez pogleda prema playoffu. Kakve su mu tamo šanse? Jesu li ga ove igre i rezultati etablirali kao contendera i izazivača Lakersima i Clippersima? Ili, riječima Andyja Graya u NBA kontekstu — može li Utah Jazz ovo ponavljati u toplim ljetnim noćima u Staples Centeru?
Gledajući striktno individualni talent, Utah nije klasični izazivač i pretendent na titulu. Roster nema top 5 ili top 10 igračku klasu kakvu su imali svi rosteri koji su unazad nekoliko godina uzimali titule. Nema LeBrona Jamesa, Anthonyja Davisa, Kevina Duranta, Stepha Curryja, Kawhija Leonarda. Utah ima Goberta i Mitchella, igrače koji su možda u top 20, ovisno kako ih evaluirate. Već smo pisali o tome da Mitchell ima superstar potencijal. Naznačio ga je već lani u playoffu kada je trpao 36 poena Denveru u prvoj rundi. Ove godine je dodatno napredovao kao playmaker, odlično kontrolira ritam momčadi, dobro čita igru i bolje se snalazi protiv različitih obrana pick and rolla.
Kao glavni kreator ekipe Mitchell će biti ključna figura u playoffu kada Jazzu prestanu ulaziti trice i kada ga suparnik switch obranom natjera na igru jedan-na-jedan. On će tada morati uzeti loptu i izmišljati poene, napadati mismatcheve i donositi prave odluke. To je uspijevao protiv Denvera, ali može li protiv boljih obrana? Može li to ponavljati iz runde u rundu protiv obrana koje su se u detalje pripremile za njegovu igru?
Tko čuva koga
Drugi upitnik kod Utaha je obrana. Igrač s brojem 27 na leđima i u playoffu kao i u regularnoj sezoni jamči najbolju moguću zaštitu obruča i čist reket. Problem je što sam Gobert neće biti dovoljan. Lani je protiv Denvera na vidjelo izašla Jazzova slabost kada treba braniti bekove. Jamal Murray im je u sedam utakmica zabijao u prosjeku 31,6 poena. Godinama prije toga protiv Jazzove obrane velikim partijama su se predstavljali Curry i James Harden. Okej, nije sramota ako te takve klase unište, ali je problem u tome što Jazz nema individualno kvalitetne obrambene igrače za situacije jedan-na-jedan. Conleyjeve najbolje obrambene igre su iza njega, Mitchell je jako nekonzistentan, tako da je trenutno najbolja opcija Ingles, što nije dobar znak.
Ništa bolja situacija nije ni u frontcourtu. Nedavna utakmica protiv 76ersa u kojoj su Tobias Harris i Ben Simmons zajedno ubacili 78 poena ukazuje da bi Jazz mogao imati problema i s branjenjem krila. O’Neale je dobar obrambeni igrač, ali nije elita, a u Bogdanovića se tu teško pouzdati. Jazzov defenzivni sistem se doslovno sastoji od toga da sve suparničke igrače usmjerava na Goberta, a u pick and rollu igrači stoje blizu šuterima jer Gobert može u picku efikasno braniti i igrača s loptom i rollera. Ali što će se dogoditi kada u playoffu momčadi počnu izbjegavati Goberta i pick and roll? Kada svaki drugi napad bude izolacija protiv Bogdanovića i Clarksona ili pick and pop protiv Goberta?
Treći upitnik je Snyder. Radi se o jednom od najboljih trenera u ligi ali i treneru koji u želji da nadmudri suparnika, često zna sam sebe upucati u nogu. U nedavnoj utakmici protiv Denvera na startu utakmice je Bogdanovića odredio kao primarnog čuvara Nikole Jokića, a iz playoffa su još svježe uspomene na vrlo ekstravagantnu taktiku kojom je prije dvije godine pokušavao braniti Hardena. Ne treba smetnuti s uma da je Snyder nimalo fleksibilan oko korištenja Goberta, kojega ne izvlači iz reketa u obrani picka čak ni kada igra protiv bekova kao što su Curry ili Damian Lillard.
Sa svim ovim na umu neka pitanja oko Jazzera u playoffu su legitimna. Tko čuva LeBrona, a tko Davisa? Koga čuva Gobert kad se Davis prebaci na peticu? Tko čuva Leonarda, a tko Paula Georgea? Kako će Jazz reagirati na switch Clippersa, a kako na fizikalije Lakersa? Kako će ovaj put Snyder braniti Curryja i Lillarda?
Utah ima rupe u sistemu koje trenutno nisu toliko izražene, ali bi mogle izaći na vidjelo u playoffu, a onda će se o Jazzu nepravedno pričati kao o precijenjenoj momčadi. Jazzeri nisu klasa poput Lakersa, Clippersa ili Netsa. Imati će matchup probleme protiv gotovo svake druge momčadi na Zapadu, poglavito protiv Denvera. Zato ih moramo staviti u drugi razred kandidata koji ciljaju titulu. Umjesto da im opijeni regularnom sezonom i stvarno fantastičnom košarkom koju igraju besplatno dodijelimo status contendera, dopustimo im da se prvo dokažu u toplim ljetnim noćima u Staples Centeru.
