Krajem svibnja 2016. Arsenal je odigrao utakmicu 38. kola Premier lige protiv Aston Ville. Posljednji nastup Mikela Artete prije toga bio je još u siječnju, kad je dobio tri minute u utakmici s Liverpoolom. Naprosto više nije mogao. Preskočio je idućih 20-ak utakmica i Arsène Wenger mu je u zadnjoj utakmici dao dvije minute kako bi zaključio svoju igračku karijeru i oprostio se od Arsenala. Te su dvije minute bile kraj jedne priče i početak nove.
Arteta je već mjesec dana ranije imao tri otvorene ponude za novo poglavlje koje se otvaralo ispred njega. Jedna je bila Wengerova — on mu je nudio mjesto trenera jedne od starijih selekcija u Arsenalovoj akademiji. Druga ponuda je bila ona Mauricija Pochettina, s kojim je dijelio svlačionicu i koji ga je želio vidjeti u Tottenhamu kao svog asistenta. Treća je ponuda bila od Pepa Guardiole. Nakon što je završila utakmica s Villom, Arteta se povukao u obiteljsku kuću u Španjolskoj i uzeo sebi vrijeme da razmisli što učiniti. Nakon tjedan dana se vratio Wengeru s odgovorom: izabrao je mjesto u Guardiolinu stručnom stožeru.
Prvi je kontakt uspostavljen još puno ranije. Dok je Guardiola bio u Bayernu, ždrijeb u Ligi prvaka ga je spojio s Chelseajem. Poznavao je Artetu, obojica su u isto vrijeme igrala u Barceloni, ali razlika između njih je punih 11 godina i nikad nisu dijelili istu svlačionicu, jer dok je Guardiola bio kapetan prve momčadi, Arteta je bio u juniorima. Međutim, imali su dovoljno zajedničkih prijatelja, a ispada da su ti zajednički prijatelji imali vrlo visoko mišljenje o Artetinu trenerskom genu. Kad je Bayern izvukao Chelsea, Pep je odletio u London kako bi popričao s Artetom o njegovoj percepciji Chelseajeve igre.
Razina detalja koje je Arteta razložio, njegovo shvaćanje situacija i konciznost u objašnjavanju informacija koje je imao impresionirali su Guardiolu. Jednostavno su kliknuli. Pep je shvatio da s druge strane sjedi tip koji zbilja razumije materiju i koji na situacije gleda dovoljno slično kao on te da idu u istom smjeru, ali opet dovoljno različito da može ponuditi drugačiji pristup. Nakon tog su susreta ostali u redovnom kontaktu i Arteta je između triju ponuda izabrao onu koja je uključivala odlazak u Manchester City i rad s Guardiolom.
Koliko god Arsenal igrao dobro, Arteta je svjestan koliko je zapravo City daleko
“Ovo je dugi, dugi maraton”, odgovorio je Arteta na pitanje Sky Sportsa o šansama za naslov prvaka nakon što je dobio i četvrtu utakmicu zaredom, što ga je ostavilo na vrhu prvenstvene ljestvice. “Svatko će se patiti u nekoj etapi. Sada smo u dobrom ritmu i moramo pokušati održati taj ritam što je duže moguće. Apsolutno se ne zanosimo pričom o naslovu. Moramo biti skromni i gladni. Uzbuđeni smo, ali sada smo koncentrirani na iduću utakmicu jer svaka utakmica u Premier ligi je vrlo zahtjevna.”
To je možda i najvrjednija lekcija koju je Arteta naučio u Cityju.
Kontinuitet i manevarski prostor
City je u prvoj Artetinoj sezoni zaostao za Chelseajem koji je osvojio naslov. Igrao je dobro, dovodila su se pojačanja, slagali su se kompleksni sustavi kojima je trebalo vremena, ali Antonio Conte je složio stroj koji je gazio sve pred sobom i uvjerljivo je uzeo ligu. U drugoj je sezoni City ostavio prvog pratitelja za 19 bodova, a u trećoj se do zadnjeg kola borio s Liverpoolom. Poanta je da se u svakoj od te tri sezone naslov osvajao s više od 90 bodova. Chelsea je skupio 93, City 100, pa 98 bodova.
Arsenal igra dobar nogomet. Drži prvo mjesto na tablici, ostvario je četiri pobjede u prva četiri kola, a protiv Fulhama je u prvom poluvremenu bilo problema i svejedno je u drugom odigrao sjajnih 20-ak minuta usprkos tome što je bio bez nekoliko jako bitnih igrača. Problem je jedino u tome što za osvojiti Premier ligu treba ići preko 90 bodova, a za to nije dovoljno igrati dobar nogomet — potrebno je biti na rubu savršenstva. Koliko je ovaj Arsenal daleko od toga? Ili, bolje je pitanje, koliko je ovaj Arsenal daleko od onoga koji je prošle sezone bio peti, a sezonu prije toga osmi?
Arteta je od samog starta stavio naglasak na nogomet koji se bazira na posjedu lopte i pozicijskoj igri. To je logično; trenerski se školovao radeći s Guardiolom, ključne godine nogometnog odrastanja je proveo u Barceloni i odmah je bilo jasno da će u Arsenalu pokušati implementirati napadački nogomet baziran na visokom postotku posjeda lopte. Zato mu je Arsenal i dao posao. Međutim, da biste mogli kontrolirati posjed, ključna stvar je sposobnost da vratite loptu natrag čim je izgubite.
U dvije i pol sezone Artetina mandata u Arsenalu bilo je perioda bolje i lošije igre. Arsenal je znao vezati nekoliko utakmica u kojima je izgledao sjajno i u kojima je stvarao šansu za šansom, a onda je znao vezati razdoblja u kojima je igrao nevjerojatno sterilan nogomet. Arteta se ne može žaliti da klub nije stao iza njega. Možda mu nije dao lovu za pojačanja koja je htio i koja su mu trebala, ali je imao dovoljno manevarskog prostora da se nakon svakog promašenog raskrižja i nakon svake slijepe ulice vrati na pravi put. Erik ten Hag je treći menadžer Manchester Uniteda u Artetinu mandatu u Arsenalu, a njemu je klub dao kontinuitet.
Iz tog kontinuiteta su se rodili neki principi koje su igrači usvojili. Čak i uz limite dijela prvotimaca, Arsenal igra stabilan pozicijski nogomet u kojem svi znaju gdje moraju biti. Možda pojedinac unutar sustava neće uvijek izabrati ispravno rješenje ili će napraviti pogrešku uvjetovanu lošijom tehnikom, ali taktički kostur postoji i postojao je čak i onda kad je Artetin Arsenal znao igrati dosadno i sterilno.
Dva kotačića iz Pepova stroja
Promijenilo se to da u ove četiri utakmice Arsenal konačno ima sređen sustav pritiska na loptu. Nakon četiri kola samo je Leeds napravio više pritisaka na loptu u zadnjoj trećini terena od Arsenala. S obzirom na to da Arsenal ima prosječno 56 posto posjeda lopte, a Leeds 48,3 posto — pa samim time i više prilika da lovi loptu — dolazimo do zaključka da je Arsenal trenutno najbolja presing momčad u Premier ligi.
U dobroj mjeri to se naslanja na to što je Gabriel Jesus sjajan u tom segmentu. Čovjek je jedan od najboljih napadača što se tiče obrambenih akcija. On je taj koji predvodi presing, napada stopere, pametnim pozicioniranjem blokira linije dodavanja i usmjerava suparničke napade, a s njim na čelu pritiska su i Gabriel Martinelli i Martin Ødegaard postali puno efikasniji u pritiscima na loptu. Ne osvajaju lopte onoliko visoko koliko ih je u svoje vrijeme osvajao Liverpool koji je ubijao suparnike napadima koji su počinjali visoko, ali uredno tjeraju suparnika na ispucavanja lopte.
A tu do izražaja dolazi još jedna nova stvar koju je Arteta ove sezone dobio. Oleksandr Zinčenko je lijevi bek koji je veći dio svoje omladinske i reprezentativne karijere proveo kao centralni vezni. On s pozicije lijevog beka ulazi prema sredini i Arsenal ima dodatnu opciju s kojom može iskontrolirati odbijenu loptu nakon suparničkog ispucavanja i započeti novi napad kao dodatni vezni igrač. I Arsenal zaista izgleda dobro. Arteta je doveden da igra kao Guardiola, a čim je dobio dva kotačića iz Cityjeva stroja, odmah se podigla efikasnost cijele momčadi. Gabriel Jesus je podigao kvalitetu presinga, Zinčenko je sa svojim ulascima u sredinu taktička opcija više koja daje stabilnost u posjedu lopte i svi oni mehanizmi na koje se Arteta mogao osloniti prošle godine postali su bolji jer su nadopunjeni elementima koji su nedostajali.
Je li to dovoljno da se konkurira za naslov? Koliko god Arsenal trenutno igrao dobar nogomet, Arteta je svjestan koliko je zapravo City daleko. Bio je dio tog sustava, iz prve ruke je iskusio o kakvoj se momčadi radi i koliko potrebno da je se stigne. Na kraju krajeva, Gabriel Jesus i Zinčenko su preporodili Arsenal, a u Cityju su bili na marginama. Arsenal možda igra dobro, ali za biti prvak u ovoj konkurenciji je potrebno biti na rubu savršenstva, a Arsenal je još uvijek jako daleko od toga.
Uostalom, nepošteno je Arteti stavljati borbu za naslov kao imperativ. Realno je da se Arsenal bori za mjesto u Ligi prvaka, natjecanju u kojem već šestu sezonu zaredom ne igra. A u toj borbi trenutno izgleda jako dobro.
