Bilo je i drugih koji su nastupali za omladinske uzraste i koji u konačnici iz seniorske momčadi otišli za ozbiljan novac. Recimo, Ivan Nevistić je u Rijeku došao iz Osijeka sa 17 godina i branio je u juniorskom uzrastu, a u Dinamo je prodan — barem prema podacima na Transfermarktu — za tri milijuna eura. Međutim, Močinić je najskuplji igrač NK Rijeke koji je cijeli svoj nogometni razvoj proveo u domaćoj omladinskoj školi i za kojeg možemo reći da je produkt kluba u punom smislu te sintagme.

“Ovo je sada jednostavno novi petogodišnji ciklus”, ispričao je Damir Mišković svoj novi plan Hrvoju Vujaniću u intervjuu za Index u rujnu 2020. “U prvom petogodišnjem ciklusu smo se htjeli potući s Dinamom za naslov, što smo i uspjeli. Sada smo odlučili davati šansu mladim igračima.”

Koliko je god eventualna ponuda iz Bundeslige privlačna, toliko je Smolčić važan faktor za kojeg Rijeka prvo treba naći zamjenu ako želi ostati u borbi za vrh

Močinića je Mišković, figurativno rečeno, dobio s klubom. Kada je u ožujku 2012. preko Gabrielea Volpija preuzeo Rijeku, Močinić je već bio mladi reprezentativac s relativno cijenjenim talentom te pozicijom na tržištu. Nitko ga nije planirao kao projekt kluba niti je forsiran u seniorima jer je Rijekino dijete na kojem se može zaraditi. Na neki način se samo dogodio i ostvario se kao igrač jer je odmah bio dovoljno dobar za uskočiti u momčad koju je Matjaž Kek gradio kako bi se ispunio cilj prve petoljetke — borba za naslov prvaka.

Hrvoje Smolčić je na dobrom putu da skine Močinića i postane najskuplji igrač kojeg je Rijeka prodala, a da je potekao iz vlastitog pogona. Međutim, Smolčić je drugačija priča.

Produkt Miškovićeva plana

Za početak, najbolji indikator statusa mladog igrača i prepoznatosti njegova talenta su nastupi u mladoj reprezentaciji. To koliko je tko igrao za reprezentaciju kao kadet može vam puno toga reći o tome kakav je status imao u javnosti u ranom stupnju svom igračkog razvoja. Recimo, Močinić je na juniorskom Euru igrao u prvoj postavi protiv svojih vršnjaka Paula Pogbe i Harryja Kanea, a s 19 godina bio standardan reprezentativac kod Nike Kovača u mladoj reprezentaciji.

Za usporedbu, Smolčić uopće nije bio dio kadetske reprezentacije i konstantno je bio u sjeni svojih vršnjaka Bartola Franjića, Boška Šutala, Josipa Šutala, Stipe Radića, ali i godinu dana mlađeg Marija Vuškovića. Bio je čak i iza tadašnjeg klupskog kolege Ivana Nekića, koji je skupio osam nastupa za kadetsku reprezentaciju. Konačno, Smolčić nema nijedan nastup za U-15 ili U-17 selekciju, dok je za U-19 nastupio pet puta, od čega dvaput u epizodnim ulogama. Ni u mladoj reprezentaciji nije bilo puno drugačije. Smolčića je Igor Bišćan zvao kada je već navršio 21 i dao mu je 12 minuta protiv Norveške te cijelu utakmicu protiv Estonije.

Poanta je u tome da je Smolčić uvijek bio autsajder. Nikad nije bio izvanserijski talent koji je prepoznat rano i kojem se su se otvorila vrata prve momčadi. Nisu se otvorila ni Močiniću sama od sebe, ali on je u tom trenutku bio dovoljno dobar da ih sam odškrine i provuče se kroz njih. Smolčić vjerojatno ne bi bio dovoljno spreman da s 19 godina prođe kroz Kekov filter momčadi koja je za zadatak imala trenutni rezultat. Uostalom, mnogi vrhunski igrači ga nisu prošli, od Mislava Oršića pa nadalje, tako da to ne govori o samom Smolčiću, nego o tome koliko je teško bio ući u Kekove planove.

Međutim, Smolčić se pojavio u drugom petogodišnjem ciklusu i on je produkt plana u kojem je Mišković odlučio dati šansu mladim igračima.

Miškovićev plan je u djelo proveo Bišćan. On je dao priliku Smolčiću za debi u HNL-u kada ga je u ožujku 2019. protiv Osijeka stavio na poziciju lijevog beka. Zapravo, kad mu je god davao šansu, Bišćan je Smolčića gurao na poziciju lijevog beka. Stopera je počeo igrati tek kada je kormilo preuzeo Simon Rožman i kada je prešao na formaciju s trojicom u zadnjoj liniji. U tom je trenutku Daniel Štefulj — kojeg Bišćan uopće nije koristio — iskočio kao lijevi bočni, a Smolčić je preuzeo ulogu centralnog igrača obrane u formaciji s trojicom stopera.

I Rožman je otkrio ono što Smolčiću najviše odgovara: pozicija stopera u formaciji s petoricom natrag.

Ključ obrane

Smolčić nije pretjerano visok za stopera, ima 185 centimetara i to se prošle sezone često očitovalo na travnjaku. U HNL-u je osvajao je samo 52 posto zračnih duela, što je za stopera relativno niska brojka, a u Europskoj ligi su podaci bili još gori. U grupnoj fazi je odigrao sve utakmice osim uzvrata protiv Real Sociedada i u svih pet navrata je odradio punu minutažu. U tih pet utakmica je ukupno uzeo samo 38 posto zračnih duela, što ga je činilo najgorim stoperom Europske lige u toj kategoriji.

Ove je sezone Smolčić napredovao u zračnim duelima: osvaja ih 2,2 po utakmicii to radi sa 65 posto uspješnosti, što je, uspoređujemo li ga s drugim stoperima, solidan postotak. Dobar dio tog napretka može zahvaliti Antonu Krešiću koji je sa svojih 198 centimetara visine onaj koji prvi ide u skidanje duge lopte, ali i Darku Velkovskom koji ove sezone napokon odigrava utakmice u kontinuitetu, a koji je odličan u zračnim duelima. Njih obojica uzimaju preko 70 posto zračnih duela i Smolčiću kraj njih ostaje lakši dio posla što se zračnih bitaka tiče.

Zauzvrat Smolčić nudi mobilnost i solidnu brzinu. S visoko postavljenom zadnjom linijom koju Goran Tomić preferira i koja je potrebna kako bi Rijeka mogla igrati svoj run and gun nogomet, iza njegovih suigrača ostaje puno prostora koji Smolčić treba pokriti. To je ključ koji drži upravo on.

Istina je da Rijeka prima puno golova, ali bez Smolčića bi primala i više. Uostalom, tu do izražaja dolazi to da Smolčić ima 2,7 presječenih lopti po utakmici. Ispred njega su samo suigrač Velkovski te Mario Marina iz Slaven Belupa, koji je zadnji vezni i može puno više riskirati. Prvi Hajdukov igrač na ovoj listi je Gergő Lovrencsics koji drži 18. mjesto s 1,7 presječenih lopti, a najbolje plasiran Dinamov je Josip Šutalo na 24. mjestu s 1,6. Smolčićeve 2,7 su zbilja razlika u odnosu na konkurentske momčadi.

Upravo zato je Smolčićevo ime i iskočilo na Eintrachtovu popisu željenih pojačanja. Eintracht igra s trojicom stopera i Smolčić se uklapa u to jer ima mogućnost da pokrije puno prostora i siječe lopte koje suparnik upućuje prema naprijed. Nije najsigurniji u skoku, ali igranje s još dvojicom stopera mu olakšava posao jer oni sužavaju prostor oko njega, a on je taj koji može rotirati i pokrivati prostor prema aut liniji koji ostane nakon što bek ode visoko. Također, dobar je s loptom u nogama. Prosječno ima 50,4 točnih dodavanja po utakmici, od čega su 4,7 duge lopte koje gađa s 53 posto preciznosti, što momčadi omogućava da okreće stranu preko njega i njegove mogućnosti da pogodi beka na suprotnoj strani.

Rijeka mora naći zamjenu

Sve to je bilo ključno u Tomićevim planovima ove sezone. Koliko ključno? Toliko da Smolčić nije igrao ni u porazu protiv Osijeka, ni u porazu protiv Hajduka, ni u porazu protiv Lokomotive, ni u remiju s Hrvatskim dragovoljcem. Od četiri poraza koje je Rijeka upisala, igrao je samo u onom protiv Gorice. Osim toga, Krešić je odigrao 15, a Velkovski 16 utakmica ove sezone i rotacija na stoperskim pozicijama je ograničena.

Iz te perspektive, koliko je god eventualna ponuda iz Bundeslige privlačna i koliko god bi ta dva i pol milijuna eura bila potvrda Miškovićeva plana u drugom petogodišnjem ciklusu, toliko je Smolčić važan faktor za kojeg Rijeka prvo treba naći zamjenu ako želi ostati u borbi za vrh prvenstvene ljestvice. Riječ je o kapetanu, mladom igraču koji se izborio za svoje mjesto i koji vrijedi tog novca, ali koji trenutno pokriva ogroman prostor.

Prostor koji se često i ne vidi na prvi pogled, ali koji je ključan i koji Smolčića čini podcijenjenim faktorom Rijekina uspjeha ove sezone. Uostalom, dovoljno je vidjeti kako je prolazila u utakmicama u kojima on nije igrao.