Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kontrarevolucija Mamuza

Nakon teškog početka sezone Gregg Popovich je uspio podići Spurse

Zadnja izmjena: 11. siječnja 2019. Ilustracija: Vladimir Šagadin/Telesport

San Antonio Spurs izgledaju kao sigurni sudionici NBA doigravanja. Wow, što je još novo? Teksašani su na omjeru 25-18, što je trenutno dovoljno za šestu poziciju na Zapadu, ali udaljeni su tek dvije pobjede od Warriorsa koji su drugi i tri od Nuggetsa koji drže vrh ljestvice. Naravno, nitko u siječnju nije ušao u playoff, pa zato u jakoj konkurenciji na Zapadu ne treba ni njih smatrati sigurnima za travanj, iako bi se malo tko usudio sada kladiti protiv njih.

Do prije samo malo više od mjesec dana stvari nisu bile tako idealne. Spursi su kroz listopad i studeni ozbiljno oscilirali u formi i bili daleko od ekipe na koju smo spremni staviti novac da ćemo je gledati u doigravanju. Gregg Popovich i društvo toliko su nas razmazili u zadnje dvije dekade da smo ih nakon malo većeg uzorka i omjera koji je u jednom momentu bio 11-14 bili spremni otpisati. Njihove igre i rezultate od večeri do večeri dočekivali smo podignutih obrva i u čudu se pitali što se događa sa Spursima. To je zapravo  kompliment franšizi koja nas je naviknula na izvrsnost, kontinuitet, visoku razinu igre i koja već 21 sezonu zaredom igra playoff. Kakav bi to bio playoff bez Spursa, pa makar i u epizodnoj ulozi?

Momčad je osnovi imala dva minusa: nije bila uigrana i nije igrala obranu, što su dva potpuno atipična problema za ekipu koja je definicija precizno razrađenog sistema igre u oba pravca.

Spursi su predvodnici kontrarevolucije. Uopće se ne trude igrati brzo

Franšiza je ovoga ljeta zbog silnih odlazaka i dolazaka izgledala kao autobusni kolodvor. Iz momčadi su otišli dugogodišnji nositelji igre Kawhi Leonard, Danny Green, Manu Ginobili, Tony Parker, te starter u 67 prošlosezonskih utakmica Kyle Anderson. Usto su se pred početak sezone ozlijedili Dejounte Murray i Derrick White. Sve ove igrače trebalo je zamijeniti novima, a računajući i two-way ugovore i rookieje u Spurse su došla čak devetorica novih igrača, među kojima su najzvučnija imena DeMara DeRozana i Marca Belinellija.

Odlazak Leonarda i Greena, koji su godinama bili temelj obrane Spursa na perimetru, pa onda i ozljeda Murraya koji je defenzivna budućnost momčadi, pa u konačnici i odlazak Andersona koji je također bio dobar defanzivac, faktori su koji su uvjetovali da obrana padne niz liticu. U jednom periodu Spursi su imali najgoru obranu lige, u drugom više ne najgoru, ali među pet najgorih bez jasnih znakova da se mogu probuditi i napredovati.

Standardizirana rotacija

Dok smo mi sumnjali u njih Popovich, je znao o čemu se radi.

“Znao sam da treba biti strpljiv jer je ovo bila nova ekipa, dvije trećine momčadi su činili novi igrači. Znao sam da je strpljenje prvi korak prema podizanju samopouzdanja individualca ili cijele grupe.”

Osim što se bavio svojim pedagoškim čarolijama, veliki Pop povukao je i na košarkaškom planu još nekoliko poteza zbog kojih danas Mamuze opet jašu. S obzirom na veliki broj novih igrača na rosteru, Popovich nikako nije uspijevao srediti rotaciju i pronaći kontinuitet s postavama, a bez kontinuiteta nema ni uigranosti kakva je oduvijek krasila Spurse. Jedina trojica igrača koja su počela sve utakmice Spursa ove sezone su DeRozan, LaMarcus Aldridge i Bryn Forbes. Nakon njih još su čak petorica ubilježila barem po četiri ili više startova, što je dokaz koliko je Popovich morao eksperimentirati.

S DeRozanom, Aldridgeom i Forbesom koji je sjajan šuter, ekipa nikada nije imala problema zabiti. Ono što je Popovichu stvaralo glavobolje bila je obrana jer je odlaskom Greena i Kawhija ostao bez obojice bočnih stopera za koje prave zamjene nije imao. Pop je bio toliko očajan da je minute i startnu poziciju trošio na Dantea Cunninghama, za kojeg se brzo pokazalo kako nema kvalitetu biti prvi defenzivac u ekipi, a zbog napadačkih limita ruši ofenzivni potencijal momčadi. Misleći na obranu, Popovich je pokušao i s visokom postavom ubacivši Jakoba Pöltla u petorku, ali ni to nije prošlo jer su on i Aldridge prespori da brane ikoga na perimetru.

Dobitnu kombinaciju Popovich je pronašao sredinom prosinca kada je među startere ubacio od ozljede oporavljenog Whitea i Rudyja Gaya. S njih dvojicom dobio je točno ono što je tražio — igrače koji ne smetaju u napadu jer mogu zabiti otvoreni šut i kreirati prilike sebi i drugima, a osim toga obojica igraju obranu.

Za razliku od startera, klupu je Popovich imao od prvog dana i ona je bila pogonsko gorivo ovih Spursa. Belinelli, Patty Mills i letonski laser Davis Bertans prevelik su zalogaj za većinu drugih postava. S njima početkom druge četvrtine uglavnom igra DeRozan, a na centru je Pöltl koji daje čvrstinu momčadi. Ovo znači da Spursi u tom periodu ne dižu nogu s papučice gasa nego su u stanju napraviti razliku koju je suparniku kasnije teško stići. DeRozan kao glavni kreator okružen s trojicom šutera oko sebe koji su stalno u pokretu i koji su u stanju ubaciti pet trica u dvije minute ostati će velika snaga Spursa tijekom cijele sezone, posebno kada igraju u San Antoniju.

I samo tako je Popovich nakon traženja i miksanja uspio pronaći devetoricu kojoj vjeruje i koja je u stanju odgovoriti njegovim zahtjevima. Na raspolaganju ima sjajan omjer mladosti i iskustva, a među njima vrijedi izdvojiti nekoliko imena.

Obrana na Whiteov pogon

Veteranu Rudyju Gayu Spursi su spasili karijeru nakon što mu je prije dvije godine stradala Ahilova tetiva. Gay trenutno igra vrlo zrelu veteransku košarku s nikad većim intenzitetom u obrani. Tu je još bekovski dvojac Forbes-White. Forbesa nitko nije odabrao na draftu 2016., ali su ga Spursi skupili, kalili ga dvije godine u svojoj podružnici G lige (Austin Spurs) da bi mu ove sezone dali šansu koju Forbes sa svojih 12 poena u prosjeku i 43 posto s trice itekako koristi.

White je također dobra priča. Njega su Mamuze odabrale 29. izborom 2017. vidjevši u njemu opet nešto što nitko drugi nije, a zbog čega se danas većina ekipa koje su birale prije Spursa osjećaju prevarenima. Otkad je White uskočio u startnu petorku 9. prosinca, obrana Spursa je doživjela preporod. Od toga datuma pa do danas San Antonio ima najbolju obranu lige. Primaju samo 102 poena na 100 posjeda u tom periodu, što je ravno Oklahominoj najboljoj obrani lige ako promatramo cijelu sezonu.

Brojke nam još kažu da Spursi primaju čak pet poena manje na 100 posjeda kada je White na parketu, a da je Derrick definitivno X faktor ove ekipe potvrđuje i njegov net rating od +6, najviši među starterima. White ima visinu da brani obje bekovske pozicije, odlično čita igru, kreće se kroz blokove i žilav je defenzivac. Broj izgubljenih suparničkih lopti za tri posto je veći kada je na parketu. Nedavno je u utakmici protiv Raptorsa poprilično usporio Leonarda, dokazavši da može odigrati dobru obranu i protiv krila, sasvim sigurno na veliko oduševljenje Popovicha kojem je nasušno trebao takav igrač.

White je pokretač obrane Spursa, ali velika je Popovicheva zasluga što je i preostalu četvoricu pridobio da se spuste u defenzivni stav. Spursi danas izgledaju neusporedivo preciznije u rotacijama, agresivniji su na lopti, igraju bez faula i sjajno zatvaraju suparničku tranziciju

“Timska obrana je stvar ponavljanja i formiranja navika”, objašnjava Popovich. “Nije u pitanju samo defenzivni sistem, nego su igrači počeli vjerovati jedni drugima, reagiraju bolje i više komuniciraju. U godinama kada smo imali prvu, drugu ili treću obranu lige ja sam jednako pizdio i prigovarao igračima kao i danas. Razlika je samo u tome što smo se s ovom momčadi morali malo više vratiti na osnove naše obrane, što je logično s obzirom na veliki broj novih igrača.”

Mid-range napad

San Antonio trenutno ima prosječnu ligašku obranu čiji malo slabiji učinak itekako dobro maskira elitni napad koji stoji uz bok Warriorsima, Bucksima, Rocketsima i Pelicansima. Zanimljivo je to da Spursi imaju peti napad lige, iako prkose modernim napadačkim trendovima i svemu onome što kaže analitika, a što smo ranije već spominjali.

Spursi su predvodnici kontrarevolucije. Nitko u ligi ne uzima manje pokušaja na obruču od njih, šutiraju najmanje trica u ligi, od ukupnog broja šutova koje Spursi potežu čak 47,9 posto otpada na mid-range, što je uvjerljivo najveći postotak u ligi (drugi su Cavsi sa 39 posto), i na kraju — Spursi se uopće ne trude igrati brzo. Ekipa Gregga Popovicha je napadački sve ono što jedna momčad u današnjoj košarkaškoj eri ne bi trebala biti, a opet je tako brutalno efikasna. Kako?

Tako što pogađaju sve ono što šutnu. Četvrti su najefikasniji u realizaciji na obruču, treći najefikasniji s poludistance, najefikasnija momčad s trice, sa slobodnih bacanja te iz tranzicije.

Spursi su istovremeno na drugoj strani i revolucionari jer su umjesto volumena pokušaja odabrali efikasnost i ne slijede slijepo matematiku i statistiku. Uzimaju najbolje šutove koji im se nude, a to su uglavnom otvoreni šutovi kreirani brzim protokom lopte. Ne trebamo se zavaravati da Spursi ne znaju pratiti nove trendove i da se već sutra ne bi mogli prilagoditi njima. Ne, Spursi i dan danas imaju jedan od najjačih analitičkih odjela u ligi, prvi su u ligi davnih godina prepoznali važnost i efikasnost korner trice i benefite široke klupe. Oni su samo odlučili odigrati na jake strane svojih nositelja kao što su DeRozan i Aldridge.

Obojica su svoje karijere izgradili primarno kao prve napadačke opcije svojih ekipa i kao strijelci s poludistance. Popovichu ne pada na pamet od njih raditi nešto što nisu, nego je svoj sistem prilagodio onome što ima na raspolaganju od igrača. A ima DeRozana kojemu 70 posto šutova otpada na poludistancu, i ima Aldridgea kojemu 63 posto šutova otpada na poludistancu. Obojica su u vrhu lige s ovakvim postotcima i obojica su efikasni strijelci u svojim rolama.

Da ne budu samo jednodimenzionalni strijelci, pobrinuo se opet Popovich unaprijedivši neke segmente njihove igre. Od DeRozana je napravio sjajnog asistenta s 6,4 dodavanja po utakmici i petim najboljim omjerom asistiranih i izgubljenih lopti u ligi. DeRozan diktira ritam napada ne samo poenima nego i kreacijom, posebno kreacijom iz picka gdje je pronašao sjajnu kemiju s Aldridgeom. Njegovo uklapanje u Spurse prošlo je bezbolno — pa ako je netko i mislio da su Spursi lošije prošli u razmjeni s Raptorsima, danas to više ne misli.

LaMarcus je pak imao slab ulazak u sezonu jer ga je Pop opteretio minutažom i novom rolom gdje je igrao bez drugog visokog uz sebe kao ranije u karijeri. Popovich ga u ovoj godini vidi kao full time centra i Aldridgeu je trebalo vremena da se adaptira. Možemo reći da je period adaptacije prošao jer je Aldridge u prosincu ubacivao 22,7 poena uz 58 posto šuta iz igre. S njegovim buđenjem poklopio se uzlet cijele ekipe, a osim sjajne napadačke role LaMarcus igra i sjajnu defenzivu, pri čemu nema problema kao ranije u karijeri s čuvanjem pravih ‘petica’.

Spursi su nam dužni ipak još jednu potvrdu. Moraju nam pokazati da su u stanju početi pobjeđivati u gostima gdje su na omjeru 7-13, što je peti najgori omjer na gostovanjima na Zapadu. Uspiju li u tome, sasvim sigurno će ih svi htjeti izbjeći sredinom travnja.

Ne propusti top članke