Prije samo nekoliko godina, to bi bila utakmica između dvaju stilova koji su toliko fundamentalno različiti da se sasvim poništavaju, potpuni paradoks u sukobu nogometne filozofije koja se bazira na visokom ritmu posjeda lopte i one koja je sagrađena na intenzivnom pritisku na loptu i luđačkoj okomitosti u kojoj je presing najbolji playmaker. Jedni su vjerovali da imaju koplje koje može probiti svaki štit, a drugi su bili uvjereni kako njihov štit može zaustaviti svako koplje — a to je obećavalo epsku utakmicu.

Stvari su se u međuvremenu nešto promijenile.

Klopp je malo usporio i stavio loptu pod kontrolu, a Barcelona je pod Ernestom Valverdeom naučila biti reaktivna i funkcionirati bez lopte. Prilagodili su se, a i nogometni svijet se prilagodio njima. No, i dalje je to bio sukob stilova koji se poništavaju — ne toliko fundamentalno kao prije nekoliko godina, ali i dalje su jasno prepoznatljivi načini igre usađeni u navike vrhunskih igrača. Suprotne ideje koje su pružile stvarno jako dobru utakmicu.

Keïtin izlazak donio probleme

Jürgen Klopp je, sasvim očekivano, došao s idejom kako pritisnuti Barcelonu da bi joj oduzeo protok lopte i onemogućio dolazak u zadnju trećinu.

Nominalno je Liverpool igrao u klasičnih 4-3-3. Međutim, kako Roberto Firmino nije bio potpuno spreman za nastup, standardna je postava dobila mali začin. Sergio Busquets je označen kao ključni Barcelonin igrač u prvoj fazi posjeda i zato je Georginio Wijnaldum igrao agresivno prema njemu, do te mjere da je postajao najistureniji Liverpoolov igrač. Sadio Mané i Mohamed Salah su zauzimali pozicije krila, Naby Keïta se spuštao s krila — što je igrao kad je Liverpool imao loptu — i prelazio na poziciju veznog igrača, a Fabinho je bio korektor prve linije presinga i čovjek koji se spuštao pomoći stoperima te zatvoriti prostor između linija u kojem je operirao Lionel Messi.

Ključna je i uloga Jamesa Milnera koji se iz veznog reda spuštao na poziciju desnog beka kako bi neutralizirao Jordija Albu, jednog od ključnih ljudi u mehanizmima kojima Barcelona stvara višak. Joe Gomez je dolazio na poziciju trećeg stopera i na taj način poništavao učinak ulazaka prema sredini koje radi Philippe Coutinho.

Messi je pokazao koliko jednostavan nogomet može biti kad ga igraju oni koji znaju

To je značilo da se Liverpool dobar dio vremena u početku utakmice zapravo branio u formaciji 5-2-3, ali je uspješno kontrolirao situaciju na terenu jer je na krilima i kroz Keïtu imao dovoljno prijetnje kontrom da spriječi podizanje Artura Vidala i njegove dolaske iz drugog plana.

Međutim, problem se dogodio nakon što je Naby Keïta morao napustiti igru.

Prva razina je bila ta što se Milner ulaskom Jordana Hendersona morao vratiti na lijevu stranu i mehanizam koji je smišljen da se blokira Albu morao je biti prilagođen Gomezovim iskakanjem. Međutim, postojala je i druga razina problema, koja je osakatila napad. Henderson ima trkački kapacitet i nova uloga u kojoj igra osmicu nešto više u terenu mu odgovara, ali bez Firmina i Keïte Klopp se našao u poziciji da na terenu nema igrača koji zapravo može stvarati višak između linija.

Barcelona se branila u klasičnih 4-4-2 s povremenim prelascima u romb, ali linije nisu bile toliko kompaktne da ne bi bilo prostora. Wijnaldum i Henderson su se često nalazili u situaciji u kojoj su mogli otvoriti prostor između linija, ali to je donosilo dva problema.

Prvi su oni sami. Niti se pozicioniraju dovoljno dobro da onemoguće pomicanje obrane i zatvaranje prostora bek-krilo, niti mogu dovoljno brzo obraditi loptu u uskom prostoru ili proći nekoga driblingom. Drugi problem su suigrači. Salah rijetko kombinira s međulinijom, a Mané traži dubinu svojim kretnjama, za razliku od Firmina koji se spušta u prilaz lopti što bi omogućilo da do izražaja dođe dinamika koju donose Wijnaldum i Henderson. Također, ni Gomez ni Fabinho ni Milner nisu igrači koji svojim dodavanjima mogu probijati linije i tražiti suigrače u međuprostorima.

Kočnice i tempo

Međutim, Liverpool je u suštini igrao sasvim dobro. Barcelona je, doduše, vodila golom prilikom kojeg je Coutinho izvukao Gomeza široko, a Henderson, koji je upravo bio ušao, nije dobro pokrio Albu. Alba nalazi Luisa Suáreza u situaciji u kojoj su Joël Matip i Virgil van Dijk reagirali katastrofalno i pustili napadaču da prođe između njih te spremi loptu koja je prolazila između stopera i beka. Ali utakmica je usprkos tome bila otvorena. Liverpool je stvarao svoje šanse, nametnuo je ritam koji je njemu odgovarao i Klopp nije imao razloga biti nezadovoljan.

A onda se pojavio Messi i sve drugo je postalo besmisleno. Dodavanje za Sergija Roberta kod drugog gola, a onda slobodni udarac kod kojeg Alisson nije imao šanse i 3:0 — gotova priča.

Međutim, nije se Messi pojavio baš ni iz čega.

Ovo je Barcelona koja stari, a to znači da često koči kako bi ti ‘starci’ uhvatili nešto zraka. To je epilog Valverdeove ere, u kojoj je trener svjesno žrtvovao dio svojeg autoriteta i prenio ga je na igrače dajući im na važnosti u odnosu na taktičku ideju, što se očitava u tome da Barcelona igra nogomet koji je, posebno za njene kriterije, nevjerojatno puno oslonjen na individualnost i genijalnost pojedinca, a ne na dominaciju kroz sustav.

To je naprosto racionalno. U ovom trenutku kada je nositeljima momčadi po 30-ak godina, manevarski prostor koji Valverde ima u taktičkom pogledu je jako skučen. Ni Messiju, ali ni Gerardu Piquéu, Suárezu, Albi, Ivanu Rakitiću i Busquetsu nije ostalo toliko sezona u nogama da ijednu od njih mogu potrošiti na eksperimente. To je Valverdeu sasvim jasno, čak se i on svojim idejama podredio momčadi i zato je toliko uspješan.

Međutim, tu i tamo ta Barcelona spusti svoju kočnicu i ubrza tempo u ono što ju je i napravilo toliko uspješnom. Jednostavno, da bi Barcelona bila efikasna najpametnije joj je igrati svoj stil nogometa. I otud se pojavio Messi kod drugog gola.

Barcelona je izašla u visoki presing, Vidal je iskočio prema Milneru koji se spustio iznijeti loptu, Rakitić je rotirao prema Gomezu i Busquets je pokrio opciju za dodavanje u sredini. Suárez se pozicionirao tako da oduzme opciju povratne lopte prema vrataru i stoperu odakle se može okrenuti strana prema Andrewu Robertsonu i Liverpool se našao u zamci. Milner šalje dugu loptu naprijed za koju su male šanse da se može iskontrolirati i Barcelona dolazi u dobru poziciju.

Barcelona naučila lekciju

Messi se u dogovoru s Valverdeom s devetke — lažne ili prave; ovisi o fazi njegove karijere, trenerovoj ideji i Suárezovu radijusu kretanja — vratio na desno krilo jer je ondje naprosto manja frekvencija akcija. Međutim, on i dalje ostaje glavni playmaker ove momčadi, igrač koji operira između linija i kida suparničke obrane kroz sredinu.

Upravo u tome je stvar. Još dok Alisson dodaje loptu prema Milneru, Messi prepoznaje situaciju i zna da će njegova momčad ući u presing. On, doduše, nije aktivan u samom presingu, ali se već tada postavlja što dalje od Van Dijka i ide u zonu u kojoj će moći primiti loptu nakon što obrana stavi pod kontrolu Milnerovu dugu loptu. Čak i prije nego što se akcija počela događati, Messi je znao gdje je šansa da najlakše stvori višak i postavlja se na najdalju moguću točku od suparničkih igrača. Nije ga Liverpool zaboravio, samo je bio predaleko da ga stigne.

Na kraju je Messi kroz dodavanje Robertu pokazao koliko jednostavno nogomet može izgledati kada ga igraju oni koji znaju. Međutim, ovo pozicioniranje u kojem unaprijed traži prostor je ono što je Messiju omogućilo da se — barem tako ponekad izgleda ako gledate samo završnicu — pojavi niotkud.

Uostalom, vratite se na drugu grafiku i pogledajte gdje stoji Messi. Prilično je pasivan u fazi obrane, ali pozicioniran tako da zatvara savršen istostranični trokut sa Suárezom i Vidalom, a tako daleko da, ako eventualno Barcelona osvoji loptu, nitko ga u trokutu Van Dijk-Robertson-Milner ne može uhvatiti bez da napusti svoju poziciju i uruši strukturu obrane.

Rezultat je takav da Liverpoolu ne ostavlja puno šanse u uzvratu. Izgubiti 3:0 na ovoj razini stvarno ne obećava puno. Međutim, ne postoji ni neprobojni štit ni nezaustavljivo koplje. Barcelona je naučila svoju lekciju prošle godine u utakmici s Romom i naprosto ne izgleda kao da može prosuti ovu prednost. To zna i sam Klopp, ali zna da ta mala šansa ipak postoji i možete se kladiti da nas čeka još jedna vrhunska utakmica. Čisto zato što ne postoji neprobojni štit.

Iako je Messi došao nevjerojatno blizu statusa nezaustavljivog koplja.