Kad na velikim turnirima krene nokaut faza, sportske arene pretvaraju se u bojišnice. Na terenu se stvori jedna nova linija, linija koju nitko ne vidi, ali je svatko osjeća i od nje zazire. Suparnici koriste svaki posjed da svim raspoloživim sredstvima poguraju suparnika prema toj liniji i naposljetku ga preko nje prebace. Kad se jednom zakorači preko, više nema povratka — ta linija označava sportsku smrt; rezultatski ponor iz kojeg se više nije moguće izvući.
Francuski su košarkaši već dvaput na aktualnom EuroBasketu plesali po toj liniji. Zapravo, ne samo da su po njoj plesali, već su s obje noge zakoračili na drugu stranu. Rudy Gobert već je bio na avionu za Minnesotu, Evan Fournier za New York, a izbornik Vincent Collet za Pariz, gdje mu je doček spremala razjarena rulja novinara željna njegove glave. Da, bombastični naslovi i sarkastični komentari već su bili pripremljeni: Francuska je bila klinički mrtva, de facto eliminirana s EuroBasketa. I to dvaput.
Francuzi su prvi put zagrobni život posjetili u osmini finala protiv Turske. Momčad Ergina Atamana bila je drastično oslabljena nakon što se u grupnoj fazi ozlijedio Shane Larkin, stoga je Francuska na poluvremenu stekla finu prednost (osam razlike). Međutim, u trećoj četvrtini Turci su šuterski podivljali i otpuhali Colletove momke s parketa, da bi nakon grčevite borbe u posljednjoj četvrtini konačno pogurali Francuze preko kobne linije.
Pri rezultatu 77:75, 12 sekundi prije kraja, dosuđen je nesportski prekršaj Timothéa Luwawu-Cabarrota na Cediju Osmanu. To je bilo to: svi su Turci bili u ekstazi, svi Francuzi pognuli su glave. Međutim, najbolji turski reprezentativac stao je na liniju za bacanja te promašio u oba navrata, a zatim je zbog pogreške zapisničkog stola poništeno uspješno izvedeno ubacivanje sa strane. Prilikom ponovljenog ubacivanja Turci griješe — Fournier krade loptu, a potom nakon njegova promašaja Gobert prikucava za izjednačenje. Već prežaljeni Francuzi vraćaju se u život te u produžetku lome Turke.
U finalu će individualna kvaliteta ponovo biti u osjetnoj mjeri na francuskoj strani, ali dojam je da su Španjolci mnogo kompaktnija reprezentacija
Drugi zagrobni izlet dogodio se u četvrtfinalnom okršaju s Italijom, koji je bio svojevrsni déjà vu. Ponovo su Francuzi rutinski stvarali prednost u prvom poluvremenu (sedam razlike) i ponovo su sve to spiskali u trećoj četvrtini (31:18 za Talijane) te se teškom mukom izvlačili u četvrtoj; 16 sekundi prije kraja ponovo je rezultat 77:75 i ponovo je napravljen prekršaj na najboljem suparničkom igraču, samo što ovaj put nije bio nesportski. Bila je to, doduše, nešto manje izvjesna eliminacija nego ona prethodna, ali Simone Fontecchio se tijekom karijere pokazao kao podosta bolji izvođač slobodnih bacanja (cca 85 posto) od Osmana, a pored toga je netom prije ubacio clutch tricu. Dakle, Fontecchio je bio vruć, a ktome je visjelo u zraku da je nemoguće da se Francuzi provuku kroz ušicu igle dvaput zaredom.
Fontecchio je, međutim, također promašio oba bacanja, da bi potom Thomas Heurtel položio za izjednačenje. Naravno, Italija je u produžetku poklekla — kraljevi zagrobnog života još jednom su se vratili i došli do trijumfa. U sljedećoj rundi Francuzi su ipak poštedjeli svoje navijače nove porcije stresa. Poljska je bila kvalitetom posve nedorastao suparnik, stoga je Colletova družina pobjedom od 41 razlike odjurila u finale, gdje je čeka najljući rival Španjolska.
Bljedunjava igra
Tako su Francuzi naposljetku uspjeli svladati sve izazove i doći onamo gdje ih je uoči prvenstva vidjela većina analitičara. Neki drugi izbornici imali su veću superzvijezdu u svojim redovima, ali nitko osim Colleta se nije mogao pohvaliti kadrom s tako dobro raspoređenom kvalitetom.
Pogledajmo samo francusku udarnu petorku: na jedinici je iskusni Heurtel, koji imao nositeljsku ulogu u nekolicini najjačih euroligaša. Dvojku pokriva ubojiti šuter Fournier, koji je u naponu snage, a već je odradio 11 sezona u NBA ligi, većinu kao nositelj. Na trici je Luwawu-Cabarrot iza kojeg je šest NBA sezona, u kojima je imao pristojnu minutažu kao rezervna opcija. Tandem u reketu čine Guerschon Yabusele, jedan od najboljih igrača Real Madrida, te Gobert, najveća obrambena superzvijezda NBA lige. Ktome značajnu podršku s klupe čine euroligaške klase Vincent Poirier, Élie Okobo i Moustapha Fall, a tu su još iskusni Amath M’Baye, Andrew Albicy i obrambeni terijer Terry Tarpey, koji je čak prikupio nešto više minuta od Luwawu-Cabarrota.
Francuska, dakle, posjeduje impresivnu širinu kadra, ali igra koju na ovom prvenstvu prikazuje je sve, samo ne impresivna. Izuzmemo li jučerašnje rasturanje Poljske, sve što su Francuzi odigrali bilo je bljedunjavo. U skupini su pretrpjeli poraze od Njemačke i Slovenije, a pošteno su se namučili da pobijede Litvu, Bosnu i Hercegovinu, pa čak i Mađarsku. Sve je to jako podsjećalo na prošli EuroBasket, na kojem su nakon sličnih predstava u grupnoj fazi eliminirani već u osmini finala od Njemačke. Ovaj put su se uspjeli spasiti takve sudbine, ali trebat će pokazati bolju igru da bi došli do zlata.
U finalu će individualna kvaliteta ponovo biti u osjetnoj mjeri na francuskoj strani, ali dojam je da su Španjolci mnogo kompaktnija reprezentacija.
U velikoj većini statističkih kategorija finalisti turnira su podjednaki, ali jedna je u drastičnoj opreci: dok su Španjolci s 9,1 izgubljenom loptom po susretu pri dnu (22.) poretka, Francuzi su s njih 15,6 na samome vrhu (da, uspjeli su preskočiti i dugo vodeću Hrvatsku). Ovaj podatak zorno ukazuje na poteškoće u organizaciji igre. Heurtel jest na mahove genijalan razigravač, ali generalno je prilično nestabilna opcija na jedinici. Nekad će sam prelomiti susret i u pravilu će prikupiti jako dobre brojke, ali on nije čovjek koji će neumoljivo diktirati ritmom utakmice. Heurtel je poput bubnjara kojeg tijekom svirke svako malo ponese osjećaj pa mijenja tempo bez dogovora s ostatkom benda.
I Gobert na meti kritika
Albicy je, pak, niža klasa igrača, dok Collet najmanje vjeruje 21-godišnjem Théu Maledonu, stoga se može reći da nije uspio pronaći adekvatnu zamjenu za izostanak Nanda de Cola. Još više se, pak, osjeti izostanak Nicolasa Batuma. Ovaj polivalentni krilni igrač dugi je niz godina bio ljepilo svake francuske selekcije i pružao Colletu niz taktičkih mogućnosti. Luwawu-Cabarrot i Tarpey daleko su od te klase, dok Yabuselea na četvorci često odmara primarna petica Poirier, a danas stvarno nije neka sreća igrati s dvojicom centara u paru.
Na meti kritika našao se i Gobert, najveća zvijezda sastava. On se konstantno nalazi pod najoštrijim fokusom suparničkih obrana i zbog toga gubi tri lopte po susretu, najviše u momčadi. Međutim, kritike su ipak pretjerane jer Gobert Francuskoj donosi toliko toga dobroga: neprikosnoveni je zaštitnik obruča, a opet dovoljno pokretan da ga se ne može kažnjavati vanjskim šutom. S druge strane, njegovi blokovi otvaraju ogromni prostor bekovima, a usto je potrpao mnoštvo lopti kroz obruč: što nakon odmotavanja, što nakon skoka u napadu (ima double-double prosjek od 13,6 poena i 10,3 skoka). Upravo je Gobert glavni razlog zašto je Francuska još uvijek u turniru.
Francuzi definitivno nisu ona turbo-momčad koja je lani u Tokiju bila kadra opasno izazvati Amerikance za titulu, a bome ih i pobijediti u skupini. Odsustvom De Cola i Batuma izgubili su ključne spone koje su ih činile dominantnom ekipom; na ovom su EuroBasketu pobjeđivali prije svega na individualnu klasu, na silu i na sreću. Protiv Španjolaca će biti potrebno pružiti nešto više.
