Andrej Kramarić trenutno je prvi strijelac Bundeslige sa šest golova iz tri utakmice. Spakirao je tri komada Kölnu, onda je utrpao dva gola Bayernu, a prošli vikend je zabio i Eintrachtu za vodstvo koje Hoffenheim nije uspio zadržati do kraja utakmice. Dodajmo tome da je Kramarić prošlu sezonu završio tako što je zabio Unionu iz Berlina i onda Borussiji Dortmund natrpao četiri komada, a novu je zapravo započeo ta tako što je Chemnitzu u njemačkom kupu zabio dvaput. Kada to sve zbrojite, u zadnjih šest utakmica u za Hoffenheim Kramarić na svom kontu ima 13 postignutih golova.
Međutim, osim što je najbolji strijelac, Kramarić u novoj sezoni ima i najveći InStat Index, koji u svoj algoritam uvrštava različite statističke podatke. I to ne samo u Bundesligi, nego u svim ligama Petice. Uostalom, i po ocjeni WhoScoreda, koji uzima Optine statističke podatke i preko kojih sastavlja svoju ocjenu, Kramarić je među 10 najboljih igrača na početku sezone.
Uzorak je, naravno, premali jer je odigrano samo nekoliko kola i nije realno da će Kramarić ostati toliko visoko kako sezona bude odmicala. Jedina relevantnost ovog podatka jest da posluži kao ilustracija u kakvoj se formi na početku sezone nalazi Krama. Osim što zabija, Kramarić puno šutira, čak 5,7 puta po utakmici i tu je samo Robert Lewandowski bolji od njega. Ima 0,7 ključnih dodavanja, 0,7 driblinga po utakmici i 30-ak dodavanja, od od čega su 1,3 duge lopte kojima prebacuje težište igre na drugu stranu, slično kao što to radi Thomas Müller.
Ukratko, Kramarić igra u nevjerojatnoj formi. Konstantno je opasan po suparnički gol, dobar je u duelu, surađuje sa suigračima i standardno je ubojit u realizaciji jer to i jest ono što je Kramarićeva glavna igračka karakteristika — on je rođeni strijelac.
Kramarić ne bi trebao konkurirati za napadača, nego Vlašiću za poziciju desetke
Istovremeno, u zadnjoj reprezentativnoj akciji — koja je, radi orijentacije, bila samo desetak dana prije hat tricka Kölnu i pet dana prije nego što je zabio dva u DFB Pokalu — Kramarićeva je forma bila dijametralno suprotna od dominacije Bundesligom. Protiv Portugala je jednom pucao i to je završilo debelo izvan okvira gola, a protiv Francuske jimao jedan prilično bezopasan udarac koji je isto tako završio izvan okvira gola. Osim toga, dobio je samo šest duela od 19 u kojima se našao, a izgubio je barem desetak čistih lopti. Zapravo, Kramarić je odradio dvije iznimno skromne utakmice u kojima je ostavio jako loš dojam, a zadnji gol je bio u ožujku 2019. protiv Azerbejdžana.
Postoje samo dva logična objašnjenja za takve oscilacije: ili Kramarić nema motivacije za igranje u reprezentaciji i nije mu stalo dati vlastiti maksimum, ili je problem u sustavu igre i tome kako se uklapa u njega.
Svega 18 minuta u tri kola kao napadač
Puno je ljudi u komentarima nakon zadnje dvije utakmice izrazilo upravo ovaj prvi stav. Ne tvrdim da nužno nisu u pravu, jer ne možemo znati što se točno događa u Kramarićevoj glavi, ali ni po prijeđenim kilometrima, ni po intenzitetu trčanja kao jedinim objektivnim faktorima koje možemo opažati na utakmici nema nikakvih indicija da se Kramarić više trudi u klubu u odnosu na reprezentaciju.
Dakle, ako je pristup na mjestu, a podaci pokazuju da jest, ono što se u reprezentaciji razlikuje od Hoffenheima jest kontekst igre u koji je Kramarić smješten.
U oba slučaja Kramarić igra napadača. Ali isto tako, i Andrea Pirlo i Claude Makélélé su obojica bili zadnji vezni igrači. Nogomet nije igra pozicija, na istoj poziciji u momčadi mogu biti igrači sasvim različitih karakteristika, baš kao što su to bili Pirlo i Makélélé. Nogomet je igra uloga i puno važnije od same pozicije je to koji set zadataka si dobio, koji su trenerovi zahtjevi u određenim situacijama i koliko slobode i obaveza imaš.
Kramarić u Hoffenheimu, iako je nominalno napadač i iako je na početnoj grafici nacrtan uz Mu’nasa Dabbura, u fazi napada igra veznog igrača. Prema kompjuterskoj analizi koja u obzir uzima pozicioniranje cijele momčadi i suparnika, Kramarić je označen tako da je u prva tri kola Bundeslige svega 18 minuta igrao kao napadač; najveći dio tog vremena otpada na završnicu utakmice protiv Bayerna kada je Dabbur izašao iz igre kako bi Hoffenheim sačuvao rezultat. Ostalih 94 posto vremena, računalni algoritam je Kramarićevo pozicioniranje i kretanje prepoznavao kao ono centralnog veznog igrača. Uostalom, u utakmici protiv Kölna u kojoj je Hoffenheim imao inicijativu i veći postotak lopte, Kramarić je imao 21 dodir s loptom na svojoj polovici terena.
U reprezentaciji je to nepotrebno. Uz Marcela Brozovića, a posebno kada je u momčadi Luka Modrić, nema potrebe da se itko iz prednje linije spušta toliko duboko po loptu. Ne samo da je nepotrebno, nego je i kontraproduktivno, jer se na taj način radi gužva u sredini terena gdje Hrvatska najveću komparativnu prednost nad suparnikom i gdje je najveća vjerojatnost da će neki od njenih igrača napraviti višak na račun individualne kvalitete.
Daliću nije za zamjeriti
Možda i najbolja epizoda koju je Kramarić imao u Hoffenheimu, ne računajući ova uvodna tri kola i nevjerojatnu pucačku formu u koju je ušao, bila je ona kada je u sustavu 3-1-4-2 Juliana Nagelsmanna ispred sebe imao Ishaka Belfodila i Joelintona koji su okupirali stopere, a s njim je u sredini igrao Kerem Demirbay. Kramarić je tu imao apsolutnu slobodu u kretanju, tražio je prostor između linija i kombinirao je s veznjacima, a redovito je iz drugog plana dolazio u završnicu akcija. To je, uostalom, ono u čemu je Kramarić najbolji — on je rođeni strijelac, ima nevjerojatan osjećaj za gol, ali najbolje se snalazi kada može doći u šansu licem okrenut golu bez da se mora hrvati sa stoperima i okretati tražeći loptu.
On nije devetka, on je devet i pol.
U reprezentaciji je drugačija stvar. Od njega se traži da bude napadač, da on bude taj Joelinton ili Dabbur koji će fiksirati stopere. U puno toga Kramarićeva je situacija slična onoj Marija Pašalića. Obojica u teoriji mogu pokrpati puno različitih pozicija i obojica sjajno igraju u odličnim momčadima lige Petice, ali, objektivno gledano, Zlatko Dalić nema mjesta za Pašalića jer Atalantin model igre je drastično drugačiji od onog u reprezentaciji. Ondje Pašalić može odigrati centralnog veznog ili krilo jer je ta uloga sasvim drugačija od one koju ima u reprezentaciji. Ondje njegove kvalitete dolaze do izražaja i zabija golove kao na tekućoj vrpci jer uloga mu je otprilike slična bez obzira na poziciju. A kad ga Dalić protiv Portugala stavi na zadnjeg veznog, tu dobije sasvim drugačiji set zadataka koji se ne uklapa u njegove igračke karakteristike.
Isto je i s Kramarićem, nemoguće je da u reprezentaciji dobije istu ili barem sličnu ulogu kao što je u Hoffenheimu. Problem je u sustavu igre i u tome da se on svojim kvalitetama ne uklapa u ono što napadač treba raditi u takvom kontekstu jer najviše može dati kada je okrenut licem prema golu.
Kad povučemo crtu, Daliću nije za zamjeriti. Nemoguće je uklopiti baš svakoga i stvoriti igru u kojoj će igrači različitih profila dolaziti do punog izražaja. Ako je naglasak u igri stavljen na Modrića i Brozovića i njihove kvalitete — a logično je da bude, jer tu je još Mateo Kovačić, do jučer je bio i Ivan Rakitić — onda je logično da napadač bude netko tko može igrati leđima okrenut golom i hrvati se sa stoperima dok se nudi kao opcija za okomito dodavanje. Bruno Petković je taj, a Kramarić nije, bez obzira na to što je u tri utakmice Bundeslige zabio golova koliko Petković za cijelu sezonu HNL-a.
Kako doći do šesnaesterca?
Zapravo, kad bismo stvari sveli na najjednostavniju razinu, Kramarić uopće ne bi trebao konkurirati za poziciju napadača, nego Nikoli Vlašiću za poziciju desetke. To je uloga u kojoj dolazi najbliže kontekstu igre kakav ima u Hoffenheimu i tu, baš kao što je slučaj s Pašalićem, do izražaja dolaze njegove specifične kvalitete, pa donekle možemo očekivati da će se približiti učinku kakav ima u klubu.
Možemo ga mi gurati i na devetku i na krilo, ali onda se ne treba čuditi kako u klubu ima 13 golova u zadnjih šest utakmica, a za reprezentaciju je zabio ukupno 13 u 47 nastupa u karijeri, s tim da je zadnji došao u ožujku 2019. protiv Azerbejdžana. Kad se izbriše onih šest utakmica koje je propustio zbog ozljede, Kramarić nije zabio u zadnjih pet utakmica koje je igrao, a u svih pet je počeo u prvih 11 kao centralni napadač. Nije to razlog za alarm, ali je nespojivo s njegovom klupskom formom i dovoljno dobar indikator da mu ne odgovara uloga devetke, nego da ga treba okrenuti licem prema golu kao desetku.
Daliću stvara problem to što se Vlašić svojim igračkim profilom bolje uklapa na tu poziciju i u specifične zahtjeve koje s jedne strane diktiraju Brozović i Modrić, a s druge strane Petković. U momčadi koja nema dominantnog driblera, Vlašić daleko najlakše stvara razliku u zadnjoj trećini kroz dribling i najbolje se snalazi u malom prostoru između linija. Kramarić u Hoffenheimu ima 0,7 driblinga po utakmici, a Vlašić u Rusiji — koliko god bila slabija konkurencija — dominira s 2,7 po susretu. Kramarićeva snaga je kretanje bez lopte i dolazak u kazneni prostor iz drugog plana dok prvi napadač stvara prostor držeći stopere, ali kako doći do kaznenog prostora ako nemaš nekoga tko će stvoriti višak u zadnjoj trećini kada dobije loptu u noge?
Hrvatska, dakle, ima najboljeg strijelca veznjaka u Serie A i najboljeg strijelca Bundeslige, a ni jedan ni drugi nemaju čistu poziciju u početnoj postavi reprezentacije. Ako išta, to je samo još jedan od pokazatelja koliko je Dalićeva momčad jaka.
