Život ponekad zaista piše jako čudne priče. Tko je mogao i pomisliti da će u svojoj najlošijoj sezoni u dugo vremena Zadar konačno prekinuti trofejni post dug 12 godina? Pa, Zadrani su vjerovali. Zapravo, uopće nisu sumnjali — “Krešo se vraća kući!” bio je slogan koji je najavljivao završnicu; “Krešo se vraća kući!”, dobacivalo se ulicama od centra grada do Bokanjca; “Krešo se vraća kući!”, bio je natpis gomili majica puštenih u tisak uoči finala košarkaškog Kupa Krešimira Ćosića… I zaista, ‘Krešo’ se vratio kući u godini u kojoj ćemo obilježiti 25. obljetnicu prerane smrti neponovljivog zadarskog velikana.
Konačni rezultat 89:76 može zavarati, jer daleko od toga da su domaćini do pokala došli rutinski, dapače, u jednom trenutku Cibona ih je dovela na rub ponora.
No, krenimo od početka.
Zadrov strateg Danijel Jusup otvorio je susret s petorkom Martin Junaković — Bryon Allen — Dominic Gilbert — Ive Ivanov — Jure Planinić, u kojoj je iznenađenje bio start mladog hercegovačkog centra koji dosad u sezoni nije dobio previše prostora. Ivan Velić na parket je poslao Matica Rebeca, Josipa Bilinovca, Shanea Gibsona, Marina Rozića i Matu Vucića.
Ivanov se u ključnim trenucima leđima zaključavao ispod obruča i old school tehnikom trpao koga god da je Velić na njega poslao
Kako to obično biva na našim prostorima, treneri su se u susret željeli uvesti sigurnim poenima — dakle, unutarnjom igrom centara. Tako je s četvorke Ivanov leđima napadao Rozića koji je zapravo krilo, dok je, logično, Vucić radio istu stvar neiskusnom Planiniću. Premda je, radi inspiracije Junakovića koji je ubacio nekoliko poludivljih koševa, Zadar imao bolje otvaranje (11:4), Velić ostaje miran i ne poziva minutu odmora, a kocka mu se isplatila — Planinić je griješio na sve strane (obrana jedan-na-jedan, preuzimanja, povratci na igrača nakon iskakanja, promašaji pod obručem i bacanja), stoga Vukovi brzo preokreću na 17:12, pa je prvu stanku bio prinuđen pozvati Jusup. Situaciju je pokušao primiriti vađenjem Planinića i ubacivanjem četvorke Domagoja Vukovića na centra, a istovremeno i rasplamsati kreaciju uparivanjem Dominika Mavre s Junakovićem.
No, problemi za domaće tek su započinjali zato što se zahuktao slovenski plej. Znam da će mnogi zbog onoga što je kasnije uslijedilo sasuti drvlje i kamenje na Rebeca i proglasiti ga tragičarom, ali Slovenac je glavni razlog zašto je Cibona kontrolirala rezultat većim dijelom utakmice.
Jedna situacija preokrenula utakmicu
Rebec je, uz Mornarova Dereka Needhama, najbrži igrač u ABA ligi i posljedično jako neugodan za čuvanje. Zbog loše selekcije šuta suparnički stratezi ga uglavnom u pick igri brane prolaskom ispod bloka, ali, na Zadrovu nesreću, Slovenac je sinoć u prvom dijelu susreta bio šuterski prilično raspoložen, pa je taj Jusupov plan pao u vodu.
Međutim, Rebec je bio još opasniji u napadima na nepostavljenu obranu, koji su se stalno ponavljali zbog Zadrova slabog šuterskog učinka — Slovenac je kupio lopte u svom reketu i jurio do suparničke polovice prije nego što bi većina domaćih igrača stigla uopće prijeći centar, te je u takvim munjevitim akcijama Cibona radila razliku — što njegovim poenima, što asistencijama na Vucića pod košem ili na potpuno usamljene bekove na perimetru. Svašta je Jusup pokušavao da to zaustavi, čak je u očaju na Slovenca poslao i obrambeno moćnog ali puno sporijeg Gilberta; ništa nije djelovalo, Zadar je tek ulaskom Tonija Katića na jedinicu u par minuta uspio stići na podnošljivih -4 na poluvremenu.
Zadar je bio izrazito jalov u napadu, što se moglo objasniti Allenovom indisponiranošću, a jednak problem bila je i pasivnost krila, odnosno Gilberta i Bashira Ahmeda, koji su se ponašali kao Suad Šehović iz Budućnosti, igrač koji čitavu karijeru ima radijus kretanja od svoje trice do suparničke. Zadrovi krilni igrači čitavo su poluvrijeme vrebali otvoren šut bez pomisli da tu i tamo pogledaju što ima nova u reketu, a nije baš da su ih unutra čekale nepremostive prepreke.
To se u drugom poluvremenu konačno promijenilo, prvenstveno zahvaljujući Gilbertovoj inicijativi, stoga je Zadrov napad ipak malo prodisao. Međutim, i dalje je sve konce držao munjeviti Rebec pa su Cibosi stekli i maksimalnih 10 razlike. Zadar je bio blizu kapitulacije, ali onda smo vidjeli kako jedna jedina situacija može totalno preokrenuti smjer utakmice. Zadar je izgubio još jednu loptu, Rebec je u prolasku prvog čuvara napravio spektakularni dribling koji je izazvao kolektivni uzdah u Krešinom domu, da bi potom — bilo zbog zamora, bilo zbog prevelike zaigranosti — bacio loptu u ruke Allenu, iz čega se rodila Zadrova kontra za -5.
Poslije toga uslijedila je nova izgubljena lopta, potom i nesportska, pa se Zadar učas vratio u egal. Potom je Vukovima ušla voda u uši — sigurno je da će se Zagrepčani žaliti na sudački tretman i činjenicu da u prve tri četvrtine nisu izveli nijedno jedino slobodno bacanje, dok su ih Zadrani ispucali 19. Međutim, većinu odgovornosti za taj podatak Cibosi trebaju preuzeti na sebe jer, primjerice, kada su koncem treće četvrtine konačno uveli domaćine u bonus, u preostalim akcijama ustrajno su se oslanjali na vanjski šut (premda su nominalno najbolji šuteri Gibson (0/5 šut) i Roko Badžim (0/4) imali očajan dan) umjesto da traže kontakt prodorima.
Što znači kup?
Zagrepčani su djelovali prilično bezglavo u tim trenucima, pogotovo zato što je Rebec ušao u kontraritam, ali svejedno nisu pobijedili sami sebe. Strašno bitnu ulogu u preokretu imao je Mavra, koji je prodorima kirurški precizno koristio okolnost što su ga Vukovi u pick igri branili zoniranjem (u jednom trenutku dvica 7/7), zbog čega je naposljetku dobio nagradu za najkorisnijeg igrača (20 poena i devet asistencija).
Ipak, kao presudan potez izdvojio bih nešto drugo.
Jusup se većinu utakmice mučio sa svojim centrima — ni Planinić ni Vuković ni Stefan Fundić nisu dobro funkcionirali na petici. A onda je Zadrov trener odlučio sasvim sniziti petorku te uz četvoricu vanjskih igrača na centra staviti Ivanova. Premda on nije odigrao statistički bajnu utakmicu (18 poena uz šut 8/18), bio je taj koji je prelomio susret.
Ironija je što Zadrov kapetan čitavu karijeru mukotrpno radi na tome da, zbog visinskog hendikepa, od sebe napravi pristojnog krilnog centra, da bi najvažniju utakmicu u karijeri odigrao na svojoj prirodnoj poziciji — čistoj petici. Ivanov se u ključnim trenucima leđima zaključavao ispod obruča i old school tehnikom trpao koga god da je Velić na njega poslao. Cibonin strateg naprosto nije znao kako da zaustavi Zadrova Supermana – krenuo je prvo s Vucićem, da bi potom ipak snizio postavu i na Ivanova poslao Ivana Novačića, ali on mu je bio još lakši zalogaj, stoga je na koncu probao s Filipom Bundovićem.
Uzalud, ništa nije funkcioniralo, Zadar se odlijepio na dvoznamenkastu prednost i to je praktički bio kraj. Pokušao je Velić vratiti svoj tim u život zonskom obranom, ali tad se javio problem obrambenog skoka, a i, realno, za preokret je bilo prekasno. Naposljetku bih još samo izdvojio kontrolu skoka koju su u drugom poluvremenu sjajno držali Zadrova na početku pasivna krila (Gilbert devet skokova, Ahmed osam).
Da, uistinu je došao taj dan, napokon je skinuto prokletstvo velebnog Višnjika i Zadar je osvojio svoj prvi trofej nakon ere u Jazinama. Prvi od mnogih? Teško je biti tako optimističan u trenutku kad se klub nalazi pred ispadanjem iz regionalne lige. Vječni pesimisti će, možda i s pravom, utvrditi da ovaj trofej neće značiti apsolutno ništa ako se ne promijeni stručna politika zbog koje se klub toliko srozao.
Zaista, znači li ovaj kup išta?
Znači mnogo. Znači sve za ovaj grad košarkaških fanatika koje ni očajna sezona nije spriječila da do vrha napune Krešin dom. Čak i ako se ostatak sezone rasplete u najcrnjem scenariju, to je trenutno u drugom planu. Pustite ih da bar malo, nakon 12 ukletih godina, uživaju punim plućima — Krešo se vratio kući!
