Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kultura sustava

Epilog U-21 Eura: Zašto oni, a ne mi?

Zadnja izmjena: 4. srpnja 2019. Alessandro Sabattini

Iako je George Pușcaș dao sve od sebe da napravi kaos u polufinalu U-21 Eura, Njemačka je imala brzinu više i rutinski se plasirala u finale protiv Španjolske, ponovivši film koji smo gledali prije dvije godine.

Sasvim je logično zaključiti kako Rumunjska, Švedska koja je prije četiri godine osvojila U-21 Euro, Norveška koja je prije šest godina igrala polufinale ili, ako baš hoćete, Hrvatska ne mogu sabiti toliku razinu talenta u jednoj generaciji omladinskog nogometa kao što to mogu napraviti reprezentacije iz liga Petice. Na uzorku od 15-ak godina koliko hvata seniorska reprezentacija mogu isfiltrirati dovoljno talenta, ali dvije godine su premalo i onda iz niza razloga — što infrastrukturnih, što organizacijskih, što iz tradicijskih, što iz onih razloga koji su bazirani na broju stanovnika.

Male zemlje mogu ostvariti samo jednokratna rezultatska herojstva kao što je bilo ovo Pușcașovo  jer je gotovo nemoguće održati kontinuitet uspjeha u omladinskim natjecanjima na način na koji to mogu napraviti velike nogometne nacije.

Svi klinci u klubovima igraju istu igru jer postoji prešutni dogovor što znači igrati na španjolski način i tog dogovora se svi drže

Međutim, čak i među tim velikim postoji pravilo. Nije nimalo slučajno da drugi put zaredom finale igraju Njemačka i Španjolska, niti je slučajno da su Nijemci i Španjolci — s iznimkom Švedske 2015. — osvojili pet od zadnjih šest U-21 Europskih prvenstava.

Jednostavno, Španjolci i Nijemci su prerasli onu razinu da imaju talentirane generacije. Oni su u fazi gdje imaju kulturu nogometa koja se sastoji od sustavnog rada i načina razmišljanja koji je podignut na razinu filozofije. I onda se to pretvori da nogomet ima identitet, nešto dijametralno suprotno onome što je Nenad Gračan diletantski postavio u prvoj utakmici u San Marinu.

Olmov primjer

Možda je najbolji primjer za tako nešto Dani Olmo.

Čovjek je prošle sezone bio najbolji igrač HNL-a, a ove je godine potvrdio da je igrač kakvog u HNL-u nismo gledali još od Luke Modrića. Zato, svima nama koji smo ga mogli gledati iz tjedna u tjedan, činjenica da je odigrao fantastičnu utakmicu u finalu i nije neko iznenađenje. Riječ je o igraču koji je naprosto genijalan i njegove mogućnosti su ogromne.

Ono što je bitno u cijeloj priči jest činjenica da je kao dijete otišao u Dinamo, tamo se igrački razvijao i proveo formativne godine. Zagreb je 1300 kilometara daleko od Barcelone, sasvim je drugačija kultura u društvu i način rada u nogometu, ali Olmo se tome prilagodio. Međutim, kada ga vratite u dres španjolske reprezentacije on se sasvim dobro razumije sa suigračima. Fabián Ruiz Peña koji igra u Napoliju, Dani Ceballos koji sjedi na klupi u Real Madridu i Olmo iz Dinama pletu mrežu dodavanja loptom i traže intuitivna rješenja jer igraju istu igru.

Jesús Sánchez Japón je Ruiza i Ceballosa 2014. spojio u Real Betisu i njih dvojica su odigrala dovoljno zajedničkih utakmica i odradili dovoljno zajedničkih treninga da se mogu naći i zatvorenih očiju. Ne igraju zajedno već neko vrijeme, ali izašli su iz iste škole i razmišljaju isto. Dani Olmo se uklopio s njima iz dva razloga.

Prvi je očit, Olmo je igrač vrhunske kvalitete. Drugi je kultura.

Igrati na španjolski način

Španjolska ima svoj nogometni identitet kojim je Olmo određen, iako je formativne godine proveo na drugoj strani kontinenta. To je sustav, to je način razmišljanja koji je podignut na razinu filozofije i koji se očituje u tome da svi igraju istu igru. Dodaj, otvori, improviziraj. Dodir, dva. Daj i idi. Rondo, kolo, zuja, ševa, šega. I premda u cijeloj U-21 momčadi nema nijedan igrač koji trenutno igra u Barceloni, to nije ni pretjerano važno. Istu igru su igrali Ruiz i Ceballos u Betisu, istu igru igraju svi klinci u svim ostalim klubovima u državi jer postoji prešutni dogovor što znači igrati na španjolski način i tog dogovora se svi drže.

Njemačka, također, ima svoju kulturu. Ona je drugačija, prilagođenija specifičnom mentalitetu i puno više sistematična nego u Španjolskoj gdje je improvizacija sastavni dio razmišljanja. Nakon što je Hrvatska 1998. izbacila Njemačku, odobren je program kojim je Dietrich Weise rekonstruirao cijeli sustav razvoja talenata u zemlji. Ukratko, Davor Šuker je promijenio nogomet, a Njemačka je dobila mrežu od 121 regionalnog centra.

Svaki regionalni centar — Stützpunkt, točka podrške — pružao je minimalno dva sata tjedno individualnog tehničkog rada sa svakim igračem koji je obuhvaćen programom, a sve se temeljilo na točno razrađenim stavkama kako bi se razvijao talent rugajući se tvrdnjama bivših nogometaša kako laptop-treneri uništavaju imaginaciju u nogometu s obzirom da Njemačka nikad nije imala više nogometaša koji ulaze u sferu one laičke definicije talentiranog igrača.

Definitivno stoji da je velik dio njemačkog reprezentativnog uspjeha došao iz liberalizacije načina dobivanja državljanstva koji je otvorio vrata Elfa jednom dijelu reprezentativaca koji 1970-ih ne bi mogli dobiti šansu da nastupaju za Njemačku. Međutim, svaki od njih se uklopio u sustav  na isti način kao i Olmo jer postoji taj nogometni identitet, način razmišljanja koji je usađen u igrače. Jednostavno, produkt su tog sustava i u njemu će se uvijek snalaziti.

Upravo je to glavni razlog zašto su Njemačka i Španjolska igrali drugo uzastopno finala U-21 Eura i zašto su osvojili pet od zadnjih šest prvenstava. Imaju kulturu kakvu drugi nemaju.

Francuske fizikalije

Odličan primjer za to je Antoine Griezmann.

Godinama francuska reprezentacija nije ostvarivala nikakve uspjehe na velikim natjecanjima i predsjednik saveza Fernand Sastre je 1976. prihvatio projekt koji mu je predložio Ștefan Kovács koji je bio inspiriran gimnastičkim centrima u komunističkoj Rumunjskoj gdje su bili državni projekt. Prvi rezultat je došao 1984. osvajanjem Eura, a kruna čitavog projekta je bio INF Clairefontaine — nacionalni nogometni centar i glavni od 12 elitnih akademskih programa pod nadzorom saveza koji je otvoren 1988.

Bio je to program koji je bio prvi takve vrste, puno prije nego je nešto slično palo na pamet ikome u Njemačkoj ili ikome u Zapadnoj Europi. I rezultati su došli 1998. i 2000. kad su Francuzi dominirali svijetom jer ulaganje u omladinski pogon, a to je nešto što u Hajduku, očito je iz recentnih događanja, nisu bili u stanju naučiti, prave rezultate daje s odmakom od 10 godina.

I kako je bio prvi takve vrste drugi su ga počeli kopirati. U većoj ili manjoj mjeri, od Dietricha Weisea u Njemačkoj do Michela Sablona u Belgiji, svi su počeli sistematizirati svoje procese kroz kampove i selekcije. Naprosto, Zapadna Europa stari, bazen dostupnog talenta se smanjuje zbog promjena u dobnoj piramidi i činjenice da je način života u modernom dobu toliko izmijenjen da djeca imaju druge zanimacije i da klasični sport nije više primarni način provođenja slobodnog vremena. To znači da sustav traženja i odgajanja talenata mora biti još detaljniji i još razrađeniji kako bi donio prave rezultate.

Problem Francuske je u tome što je glavni filter u njihovom sistemu postala fizikalija, a ne nogometna ideja koja postaje identitet cijele kulture. Doduše, kada kroz kroz taj filter prođe Kylian Mbappé, taj problem se može slobodno zanemariti jer onda dobijete prototip savršenog igrača koji kombinira nevjerojatne fizičke i tehničke sposobnosti. Ali, činjenica je da je Antoine Griezmann nastao unutar španjolskog sustava i da se profilirao u kulturi koja je oblikovala njegov talent puno drugačije nego bi ga oblikovala Francuska gdje bi do izražaja došli kriteriji u selekciji koji u prvi plan stavljaju fizički kapacitet.

Lako je moguće da bi Griezmann uspio okolnim putem baš kao što je to napravio N’Golo Kanté jer talent je neprocjenjiva stvar koja je u svojoj suštini odvojena od sustava i koja je isključivo dana Bogom i bez neke logike. Ali isto tako, postoji razlog zašto opet baš Njemačka i Španjolska, a zašto ne netko drugi.

Ili zašto ne mi.

Ne propusti top članke