Nekad su nogometne akademije klubova pokušavale stvarati igrače za prvu momčad. Bila je to njihova osnovna ili jedina namjena, a dobar bi posao bio odrađen kada bi tako stvoreni igrač relativno dugoročno ostao davati vrijednost prvoj momčadi. I Dinamova je nogometna akademija nekoć funkcionirala na taj način. I bilo bi dobro da isti princip vrijedi i danas.
Nažalost, ne vrijedi.
Realnost je takva da Dinamova akademija danas ima apsolutni prioritet. Odgoj mladih nogometaša prvenstvena je svrha postojanja maksimirskog kluba, dok prva momčad ima sekundarni značaj. Nije mi namjera skandalizirati tu činjenicu. Riječ je, na neki način, o prirodnom i razumljivom procesu, kojem Dinamo nije niti će ostati jedini podložan. Svi ili većina hrvatskih klubova uskoro će, kad si izgrade par pristojnih terena s umjetnom travom, činiti isto. Kopka me svejedno ta izokrenuta pozicija kluba koji bi trebao težiti biti velik.
Postavio sam zbog toga kolegama iz redakcije pitanje što misle, bi li Dinamo, ovakav kakav je danas, najviše smisla imao kao autonomna nogometna akademija, tipa Krpan–Babić. Ne bi li to predstavljalo najbolji mogući biznis za obitelj Mamić i njima službujuće, kojima pogon prve momčadi zapravo dođe samo kao trošak – pogotovo ako se uspije plasirati u skupine Lige prvaka? I kojima sama pomisao na suživot s navijačkom zajednicom, odnosno generiranje publike dođe više kao analna upala nego nasušna potreba..
Zasad, složili smo se u redakciji, još uvijek nije. I ne može biti iz nekoliko razloga, počevši od toga da akademiju vrlo izdašno financira Grad Zagreb, pa do toga da mladi igrači moraju imati profesionalne ugovore s klubom da bi ih se prodalo dalje. Možda će u perspektivi takav razvoj događaja (ne mislim tu isključivo na Dinamo) čak i biti moguć, jer tko zna što nam nosi varljiva nogometna budućnost.
U cijeloj toj priči, međutim, u prvi plan izbija potka koja se čini zakonitošću. Nazovimo je Teorijom prvih 500 minuta.
Vrijeme je novac
Tin Jedvaj je za Dinamo u proljetnom djelu sezone 2012./13. odigrao 13 cijelih utakmica ili ukupno 1.170 minuta. Istog je ljeta prešao u talijansku Romu u transferu vrijednom između pet i šest milijuna eura, a Dinamu je temeljem istog ugovora pripadao 25-postotni iznos od idućeg transfera. Kad je, u siječnju 2015., Bayer Leverkusen odlučio otkupiti Jedvajev ugovor od talijanskog kluba, Talijanima je uplaćeno između sedam i sedam i po milijuna eura, što znači da je Dinamu doznačeno dodatnih 1,75 ili 1,875 milijuna eura.
Josip Brekalo je u proljetnom dijelu sezone 2015./16. skupio ukupno 387 minuta u plavom dresu prije no što je tog ljeta transferiran u Wolfsburg uz odštetu od sedam milijuna eura. U slučaju da na kraju dolazeće sezone VfB Stuttgart, gdje je Brekalo na posudbi od zime, odluči otkupiti njegov ugovor – odštetna se klauzula, kako su pisali njemački mediji, kreće između 15 i 20 milijuna eura – Dinamu bi trebao pripasti fiksani iznos od dodatna tri milijuna eura, što bi vrijednost izlaznog transfera iz Maksimira u konačnici podiglo na okruglih deset milijuna.
Iako je prosjek minutaže dvaju nogometaša u dresu Dinama nešto viši, sasvim se slobodno može reći da maksimirski klub treba pet do 10 utakmica u seniorskoj konkurenciji da bi unosno plasirao mladog igrača; pod uvjetom, naravno, da ovaj ima dugoročnije važeći profesionalni ugovor.
Indikativno je da minutaža koju visokocijenjeni Dinamovi adolescenti provedu u prvoj momčadi rapidno opada. Mateo Kovačić skupio je u Dinamu nešto malo iznad 4.000 minuta, Alen Halilović ravno 2.500, Jedvaj tek nešto više od 1.000, a Brekalo niti 400. Efekt prvih pet stotina minuta stoga je sasvim sigurno postao podrazumijevajuća okolnost.
Dinamov navijač morao je svjedočiti kako talent dvojice ekstranadarenih igrača, prvo Halilovića a sada i Ćorića, postupno truli. Obojici je u Dinamu istekao rok trajanja
Dugotrajnijim zadržavanjem unutar seniorskog kadra, Dinamo, ovakav kakav je danas – a danas je to klub bez adekvatne sportske politike i strategije, u koji roba, kao u supermarketu, brzo ulazi da bi još brže izašla – samo gubi novac. Daleko je veća vjerojatnost da će talentirani nogometaš unutar kadra prve momčadi stagnirati, gubiti na vrijednosti uslijed nepoticajnog okruženja, generiranog otuđenošću kluba od navijača i njegovom sad već kroničnom nekompetitivnošću u europskim natjecanjima, nego da će napredovati.
Ili odmah, ili je pušiona
Da živimo u nekim drugim i sretnijim vremenima, proljeća 2014. svjedočili bismo, primjerice, romansiranim novinskim snatrenjima o tandemu budućnosti, koji će u godinama što dolaze pronositi slavu jednoga velikog kluba. Halilović je tada, u vrijeme kad je Ante Ćorić proslavljao 17. rođendan ulazeći u kadar prve momčadi, tek trebao navršiti 18.
Za Dinamovog navijača, međutim, nisu sretna vremena, tako da je isti morao svjedočiti kako talent dvojice ekstranadarenih igrača, prvo Halilovića a sada i Ćorića, postupno truli. Obojici je u Dinamu istekao rok trajanja.
Za prihodovnu stranu kluba koji se, dakle, ponaša isključivo kao tvornica igrača i novca, bilo bi najbolje da je Halilović prodan iste večeri nakon što je u odličnoj utakmici na Kantridi, 26. veljače 2014., u tri minute zabio dva majstorska gola spasivši Dinamo od poraza nakon što je Kekova momčad u prvom poluvremenu pomela Mamićevu 2-0. Ili Ćorića odmah nakon što je 31. kolovoza iste godine na Poljudu ušao umjesto Marka Pjace te čudesnom predstavom preokrenuo Hajdukovo vodstvo 2-0 u Dinamovu pobjedu 3-2. Nakon te utakmice Dinamovi bi vješti pregovarači bez problema isposlovali transfer od 10-ak milijuna eura, što je cifra o kojoj danas, kad je isti igrač u pitanju, mogu samo sanjati.
U nedavnom je intervjuu Areni Sport Zdravko Mamić otkrio kako je u rano ljeto 2013., nakon što mu je postalo jasno da će u rekordnom transferu izgubiti Garetha Balea, prvi čovjek Tottenhama Daniel Levy bio spreman za Alena Halilovića i Tina Jedvaja u paketu isplatiti 25 milijuna eura. Transfer je, kako tvrdi Mamić, propao zbog protivljenja Halilovićeva oca Sejada. Jedvaj je dotad odigrao svoju minutažu u Dinamu, jer je nekoliko tjedana kasnije prodan Romi. Halilović je do tog trenutka u dresu prve momčadi skupio 598 minuta.
Mjereno aršinima vladajuće maksimirske nomenklature, bio je to debakl bez presedana. Da bi prinos bio maksimalan treba, dakle, iskoristiti prvu pravu priliku za prodaju. Jedvaj i Brekalo stoga su najbolji Dinamovi poslovi u posljednjih 10-ak godina.
Prenapuhani balon
Da bi stvari funkcionirale, neophodna su dva preduvjeta.
Prvi je postojanje kvalitetne seniorske momčadi, s iskusnim i najbolje inozemnim nogometašima, koji su zbog nepoznavanja jezika i kulture izuzetno otporni na svaku vrstu javne kritike. Samo momčad izražene kvalitete (u Dinamovom slučaju to je uvijek individualna i nikad momčadska, odnosno sustavna kvaliteta) apsorbirat će nezreloga talentiranog igrača na način da sakrije njegove mane i istakne vrline. To je razlog zašto Dinamo treba Soudanije i Fernandese, pa čak i ‘šlape’ poput Paula Machada, koji je maksimirski klub za tri godine (ne)igranja koštao 3,3 milijuna eura (1,8 milijuna odšteta plus pola milijuna godišnje plaće).
Kako je već navedeno, izdvajanje za seniorsku momčad iz tih je razloga nužno zlo za maksimirske vlastodršce i tako će, u slučaju da ne bude revolucionarnih događanja, još neko vrijeme ostati. Stoji, međutim, činjenica da se tržište nogometaša i dalje širi, te da će se mladi nogometaši ubuduće kupovati sve ranije, što će još veći naglasak stavljati na najprestižnija natjecanja mladih nogometaša, poput Lige prvaka. Uostalom, Brekala je, prije nego onih 387 minuta, u Wolfsburg prodao nastup na U-17 Svjetskom prvenstvu u Čileu. (Natjecanja mladih uzrasta po istom principu postaju sve relevantnija pozornica za regrutiranje mladih trenera, no to je tema za neku drugu priliku).
Drugi je preduvjet, i on se čini pogotovo klimavim, zadržavanje visoke reputacije Dinamove nogometne akademije. Tu je na snazi načelo da oni prodani prodaju dalje. Drugim riječima, ne pokažu li se Kovačić, Jedvaj, Halilović i Brekalo, kao njezini najvrjedniji eksponati, dostojnima zvjezdanog statusa kakav su uživali pri odlascima iz Maksimira – a dosad se niti jedan od četvorice nije afirmirao u tom smislu – Akademija će gubiti reputaciju.
Sve presudno u novijoj povijesti Dinama počinje od Eduarda da Silve, Vedrana Ćorluke i Luke Modrića, pa tako i valoriziranje Dinamove akademije, koju su upravo oni uzdigli na današnju razinu. Od njihovih je odlazaka, međutim, prošlo 10-ak godina. Svo to vrijeme Akademija radi svoj posao stabilno i produktivno zahvaljujući izvrsnome logističkom aparatu: kvalitetnome stručnom ustrojstvu, izvrsnoj infrastrukturi i značajnim dotacijama iz gradskog proračuna, koje se prethodnih godina kreću oko 20 milijuna kuna po godini.
Međutim, svi znamo da u svijetu financija i poslovanja stvari nisu stabilne. Netom prije posljednje teške financijske krize 2008. godine, golema je većina globalnih igrača, od bankara, preko investitora do rejtinških agencija, računala da će cijene financijskih proizvoda nastaviti rasti, ne primjećujući da je prenapuhani balon taman pred pucanjem. Analogno tome, vrijeme pucanja maksimirskog balona kad je vrijednost izlaznih transfera u pitanju, a koji je definitivno prenapuhan uza sav respekt prema radu Akademije, možda i nije tako daleko kao što mnogi, nadasve Mamićevi apologeti, misle.
A onda se možda dogode i neke promjene po pitanju prioriteta u samome klubu.
