Kad su ga jednom prilikom upitali za važnost novca u nogometu i šanse protiv bogatije momčadi, Johan Cruijff je odgovorio da nikad u svom životu nije vidio vreću novca kako daje gol.
Iluzija je da novac nije važan. Krenimo od činjenice da se upravo 12 najvećih europskih klubova planira odvojiti u vlastito natjecanje i organizirati svijet pod svojim pravilima, pa ćemo doći do svih onih slučajeva kada je igrač otišao iz kluba jer je negdje drugdje mogao zaraditi nešto više. Uostalom, i sam Cruijff je — nakon što je izgubio sav novac lošim investicijama, između ostalog i u farmu svinja — kao tek 31-godišnjak otišao u Ameriku te proveo tri godine u Los Angelesu i Washingtonu prije nego što se vratio u Španjolsku, pa onda i u Nizozemsku gdje je završio igračku karijeru. Međutim, da biste do kraja shvatili kontekst Cruijffove izjave, morate imati na umu da je to rekao kao trener.
Da, novac je važan jer vam izravno donosi igračku kvalitetu koja će činiti razliku, ali postoje načini na koji trener može kompenzirati manjak novca u odnosu na suparnika. Zapravo, to je ono zbog čega zapošljavate trenera. Njegov zadatak je stvoriti nešto što je veće od samog zbroja dijelova, sagraditi momčad koja će biti bolja od skupa individualnih kvaliteta igrača koji je čine. Što trener bolje radi, to se momčad može nositi s bogatijim klubovima.
Postoji samo jedan slučaj u kojem trener ne može protiv vreće novca — kada tu vreću daje vlastitom igraču.
Osijek zbilja izgleda kao ekipa na sliku i priliku Lászla Kleinheislera. Momčad je borbena i radna, u igri su preslikane njegove karakteristike
Novac je važan dio slaganja hijerarhije momčadi. Ako klub dovede igrača i ako mu iz mjeseca u mjesec isplaćuje najveću plaću, onda je sasvim logično da je postavljeno očekivanje kako će taj igrač igrati. On je klupska investicija, planovi se kreću oko njega i trener će u jednom trenutku morati objasniti nekome — predsjedniku, dioničarima ili sportskom direktoru; u svakom slučaju ljudima koji su ga zaposlili i koji su iznad njega — kojeg vraga klub troši toliko novaca na igrača kojeg ne koristi. Ukratko, vreća novca nikad nije zabila gol, ali najviše plaćeni igrač je u pravilu i najvažniji, onaj od kojeg kreće koncepcija igre i po kojem se slaže ostatak križaljke, što uzrokuje to da su momčadi često personifikacija svojeg najboljeg igrača i da grupno primaju njegov identitet.
Kada je László Kleinheisler došao u Osijek iz Astane, dobio je 40 posto veću plaću od bilo koga u svlačionici i jedan od najvećih iznosa u ligi, pogotovo ako iz priče izuzmemo Dinamo. Kleinheisler je igrač koji iza sebe ima CV s kakvim može tražiti takav novac. Riječ je o igraču koji je došao u Osijek kada je iza sebe imao 30-ak nastupa za reprezentaciju i dvije sezone u Bundesligi, pa je logično da se odmah popeo na vrh hijerarhije. Problem je jedino u tome što Kleinheisler nije baš igrač kakvog Nenad Bjelica preferira, a trener je dobio takav ugovor da se sada on nalazi na vrhu klupske piramide primanja.
Radnik i borac
Možemo mi raspravljati o tome kako bi stvari u teoriji trebale izgledati, ali u većini europskih klubova su neki od igrača bolje plaćeni od trenera, a samim time klub indirektno pokazuje tko se kome treba prilagoditi i tko predstavlja veću važnost. Bjelica u Osijeku je suprotnost toga, njegova plaća je dvostruko veća od najbolje plaćenog igrača i samim time je dobio autonomiju da ga nitko iznad njega ne može pitati kojeg vraga ne koristi igrača na kojeg klub troši toliko novca, jer na njega troši dvostruko više.
U tom kontekstu je sasvim logično da je Kleinheisler je potonuo u drugi plan nakon što je Bjelica preuzeo Osijekovu klupu. U prvih 15 prvenstvenih utakmica Mađar je u početnoj postavi bio samo pet puta, a svih 90 minuta je odigrao samo dvaput. Najčešće je ulazio s klupe, a protiv Dinama ga je Bjelica ostavio na klupi.
To se na prvi pogled ne čini bitnim, ali Osijek je u tom trenutku igrao utakmicu sezone. Dinamo je imao šest bodova prednosti i još jedna pobjeda bi značila da je prvenstvo gotovo, jer bi se odvojio na +9. Nitko normalan to ne bi zamjerio Bjelici s obzirom na to kako je Osijek krenuo u sezonu i koju je poziciju naslijedio, ali pobjeda je Osijek zadržavala u borbi za naslov. U igri je bio Merveil Ndockyt, s klupe je ušao Ante Erceg, ali Laci je ostao sjediti. U takvim utakmicama nominalno prvi igrač momčadi ne ostane na klupi. Ako može sjediti, onda može i igrati, pa barem 20-ak minuta da sačuva vodstvo. To što nije igrao je jasan indikator gdje je bio u trenerovim planovima.
Možemo mi sada nagađati kako je na sve to utjecala njegova kondicijska sprema, ali stvari nisu bile puno bolje niti nakon odrađenih zimskih priprema. Osijek je proljeće otvorio protiv Lokomotive i Istre, a Kleinheisler je u prvoj utakmici dobio devet, a u drugoj 19 minuta.
Da maksimalno pojednostavimo, Kleinheisler se svojim igračkim karakteristika nije uklapao u Bjeličinu taktičku ideju.
Ako ga koristi na poziciji desetke, Kleinheisler nije dovoljno kreativan i prilično se loše snalazi u uskom prostoru između linija. Prema Optinim podacima, Kleinheisler ima 1,1 ključno dodavanje na utakmici i 0,8 driblinga. Za usporedbu, brojke Lovre Majera su dvostruko veće; on ima 2,2 ključna dodavanja i 1,4 uspješna driblinga, a Marko Livaja ima 1,8 ključnih dodavanja i 2,4 uspješna driblinga. Laci je više radnik i borac nego umjetnik ili atraktivan igrač.
Prenosi identitet na momčad
S druge strane, Kleinheisler nije dovoljno ‘radni’ tip da igra zadnjeg veznog, jer mu tu nedostaje obrambene stabilnosti; presijeca samo 0,7 lopti po utakmici, a oduzima samo 0,6 lopti i ne može pokrivati široke prostore u obrani. Da bi to kompenzirao i da bi eventualno igrao centralnog veznog uz nekog defenzivnijeg suigrača, trebao bi biti organizator igre, a on naprosto nije netko tko će napraviti 60-70 jednostavnih dodavanja na utakmici kojima će ubrzati protok lopte i suigrače dovesti u situacije iz kojih mogu izravno kreirati opasne situacije. Njegova dodavanja su obično okomita i traže dubinu, previše je nestrpljiv da bi davao ritam momčadi u posjedu.
Ne znači to da je riječ o promašaju i da je njegova plaća previsoka. Kleinheisler je kvalitetan igrač koji ima zaista sjajan udarac s distance. Ove sezone je samo jedan njegov gol bio izvan kaznenog prostora, ali on vrlo jednostavno sebi otvara pozicije za udarac i jako kvalitetno puca po golu. Osim toga fizički je čvrst i vrlo borben, a ne terenu je sposoban raditi hrpu stvari. Problem je što nijedna od tih stvari nije do kraja isprofilirana da Bjelica na nju može nasloniti neku od faza igre i na njemu graditi taktiku.
Međutim, iako je Bjelica svjestan da Kleinheisler svojim igračkim profilom nije savršena kockica za njegov mozaik, isto je tako svjestan da na raspolaganju nema boljih igrača od njega i da ga mora iskoristiti kako god može. Utakmica s Hajdukom je bila dobar primjer toga. Veći dio susreta igrač je proveo disciplinirano čuvajući Marca Fossatija, što je Hajduk učinilo potpuno bezopasnim i što je Osijeku omogućilo da u potpunosti kontrolira igru.
U zadnje vrijeme Osijek zbilja izgleda kao ekipa na sliku i priliku Lászla Kleinheislera.
Momčad je borbena i radna, u igri su itekako preslikane njegove karakteristike i momčad preuzima njegov identitet. Nije to nužno atraktivno i nema jedna stvar koja iskače u igri da bi se moglo reći kako Osijek najbolje dribla ili najbolje okreće stranu, jednako kao što se to ne može reći ni za Kleinheislera. Ali sve to skupa štima i ide dalje. Prema utakmici s Dinamom u kojoj Bjelica ovaj put Laciku neće ostaviti na klupi.
