Ako nakon utakmice s Walesom imate argument da je sve u redu jer Hrvatska rezultatom nije ozbiljnije kompromitirala šanse za plasman na Euro, onda ovo nije tekst za vas.
U ovom formatu kvalifikacija i u ovakvoj grupi Hrvatska je prejaka da bi prolazak skupine postao upitan i to smo znali odmah nakon ždrijeba. Razina čiste individualne kvalitete koju Zlatko Dalić ima na raspolaganju je ogromna naspram konkurencije i razloga za stres nikad nije ni bilo, tako da nitko zapravo niti ne postavlja pitanje jesu li stvari u redu na toj razini. Međutim, stvar nije samo u plasmanu. Ako u obzir uzimate da se nakon Azerbajdžana dogodila Mađarska, nakon Slovačke Azerbajdžan i sad nakon Mađarske Wales, onda unutar toga sve-je-pod-kontrolom-jer-smo-ionako-prekvalitetni stanja ipak postoji razlog za zabrinutost. Ne toliko zbog rezultata koliko zbog pristupa.
Hrvatska, doduše, u teoriji još može ostati bez Eura. Ako izgubi protiv Slovačke na Rujevici i Slovaci tri dana kasnije dobiju Azerbajdžan, a Mađarska dobije Wales, završit će kao treća u grupi. Za to su šanse nerealno male i spadaju u domenu teorije, ali čak i da na taj način izvisi, opet ima priliku za popravni ispit kroz playoff Lige nacija. Dakle, stresa oko plasmana nema i nema drame, niti je treba biti. Međutim, šteta zbog olakog pristupa kvalifikacijama je već nastala.
Dok god je Luka Modrić živ i zdrav, Hrvatska ima način kako prenijeti loptu na suparničku polovicu. Ali Hrvatska često igra da umrtvi igru i da joj prođe vrijeme
U Istanbulu 11. studenog 2011. Slaven Bilić je pred 52.000 ljudi rastavio Tursku na proste faktore u utakmici dodatnih kvalifikacija za Euro 2012. S Vedranom Ćorlukom na lijevoj strani kao taktičkim iznenađenjem dobio je utakmicu 3:0 i uzvrat u Zagrebu četiri dana kasnije je postao tek rutina koju je trebalo odraditi kako bi dovršili započeto u Istanbulu. Otprilike tako su situaciju prihvatili i igrači, te su s Turskom odigrali mirnih 0:0 i bez velikog stresa se kvalificirali u Poljsku i Ukrajinu.
Problem je bio u tome što je u zagrebačkoj utakmici Hrvatskoj trebala pobjeda da zadrži status u drugom šeširu ždrijeba. U tom trenutku se to nije činilo nešto pretjerano bitno jer prvi prioritet je bio plasirati se. Međutim, već u grupnoj fazi se pokazalo bitnim jer Hrvatska je izvukla Španjolsku i Italiju, kasnije finaliste prvenstva i sebi maksimalno otežala prvenstvo. S Talijanima je remizirala, s tim da je drugo poluvrijeme bila osjetno bolja, sa Španjolcima se nosili sasvim dobro, ali — eto, igrom slučaja — nije bilo sreće u ždrijebu, govorilo se, ignorirajući činjenicu da su Hrvati sami sebi zakomplicirali put zbog pristupa i činjenice da je utakmica u Zagrebu bila tek odrađivanje posla.
Nešto slično se dogodilo i u Walesu. Ovim remijem Hrvatska je izgubila šansu za bude nositelj u ždrijebu skupina za Euro 2020., jer niti s petom pobjedom neće biti među šest najboljih osvajača grupa.
Nije stvar u snazi ili kvaliteti
Sve to i nije bitno, ali i jest.
“U Osijeku smo odigrali jednu od najtežih utakmica, po velikoj vrućini, i vidjeli smo neke stvari u velškoj igri na koje ćemo morati pripaziti. Ipak, nadam se da ćemo već sutra riješiti pitanje plasmana na Europsko prvenstvo“, izjavio je Ivan Perišić u najavi utakmice s Walesom. “Azerbajdžan nam je bio opomena. Imamo vrhunske igrače i u svakoj utakmici idemo na pobjedu, ne možemo unaprijed biti zadovoljni bodom. S našim mentalitetom svako bi kalkuliranje završilo loše.”
Međutim, izgleda da opomenu nije shvaćena pretjerano ozbiljno. Kao i u Azerbajdžanu, ali i u Mađarskoj, Hrvatska je zabila prvi gol unutar početnih 15 minuta i onda usporila ritam računajući da je suparnik gotov i da će pobjeda doći sama od sebe.
Stvar nije u snazi. Svi reprezentativci Hrvatske igraju u vrhunskim klubovima u najjačim ligama i većina ih igra standardno. Nitko ne igra niželigaški nogomet, nitko nije u ligi u kojoj je drugačiji ritam natjecanja tako da je sad na pauzi i druga utakmica ne bi trebala biti problem u kontekstu kondicije jer uz kupove i europska natjecanja hrvatski reprezentativci su navikli na ritam vikend-tjedan. Nevjerojatno bi bilo da Mađari, Azeri ili Velšani, u čijim su postavama igrači iz slabijih liga, imaju više snage za trčanje od Hrvata koji su na Svjetskom prvenstvu odradili tri uzastopne utakmice produžetaka i opet došli do finala.
Stvar nije ni u kvaliteti, jer Hrvatska je redovito u prvim utakmicama pokazivala koliko vrijedi. Protiv Slovačke protiv koje je odrađena jedna od taktički najboljih napadačkih utakmica u zadnjih 20 godina; protiv Mađarske taktika nije bila presudna jer je pokazana nevjerojatnu kvalitetu da se suparnik prisili na pogrešku. Stvar je onda očito u pristupu. Ili mentalitetu, kako je to objasnio Perišić.
Ili još kraće, stvar je u “lako ćemo“.
U jednom trenutku rano u prvom poluvremenu kad je Hrvatska izgledala još jako dobro, Gareth Bale se spustio u svoju polovicu i počeo se nuditi svojim stoperima. Jasno je kako on iz te pozicije ne može napraviti ništa, ali bio je frustriran činjenicom da njegovi suigrači ne mogu prenijeti loptu na suparničku polovicu. Poanta je u tome da Hrvatska, dok god je Luka Modrić živ i zdrav, ima način kako prenijeti loptu na suparničku polovicu. Ali opet, često se i kod Hrvatske mogao vidjeti Baleov manevar.
Manevar za umrtviti igru
I Modrić, ali i Mateo Kovačić, spustili su se obrani u krilo kako bi preuzeli loptu. Osim njih, obojica krilnih igrača su na svojoj polovici, a oba bočna drže svoje mjesto u zadnjoj liniji.
Hrvatska to ne radi iz istog razloga kao Bale. Kad krila odvuku bekove, kad se Nikola Vlašić i Bruno Petković pozicioniraju u međuprostor, a Kovačić stane na svoje mjesto, Modrić bez problema organizira napad i uz pomoć stopera prenosi loptu na suparničku polovicu. Hrvatska ovako igra da sačuva loptu i rezultat, da umrtvi igru i da prođe vrijeme jer nema nikakvog valjanog razloga zašto bi Kovačić dolazio ovoliko nisko, a još manje razloga ima da oba krila kampiraju na svojoj polovici.
Tu se vidi pristup. To je situacija u kojoj suparnik osjeti da nemaš energiju koja je potrebna i da ima šansu da te dobije. To je situacija koja pozove suparničke igrače da pritisnu visoko, da izađu i pokušaju oduzeti loptu, situacija koja ih hrani samopouzdanjem da Hrvatska — elitna ekipa i viceprvak svijeta, suparnik protiv kojeg inače ne bi imali šanse — nije na svom vrhuncu i da se to može iskoristiti.
A to, iako reprezentacija ovim rezultatom nije ozbiljnije kompromitirala šanse za plasman na Euro, već nije u redu.
Meni je savršeno jasno da mi nismo Nijemci niti Skandinavci. Živimo na inspiraciji i motivaciji, nismo sistematični i naši geni nisu kodirani na taj način da nam težnja visokim kriterijima dolazi prirodno i kao način ispunjenja samog sebe. Naša kultura je temeljena na tome da je svačiji tuđi posao zanimljiviji i da nemamo baš previše discipline da odradimo vlastiti ako za to nemamo izravnu nagradu ili kaznu. Primjera oko nas je milijun u svim aspektima života, naprosto smo ljudi koji bolje funkcioniraju u stihiji nego u sustavu. Logično, sve to se pretače i u nogomet.
Ali onda moramo biti svjesni da pristup “lako ćemo“ dolazi s cijenom. Uz njega ni Azerbajdžan ni Mađarska ni Wales nisu suparnici protiv kojih možemo lako.
