Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Leđima uza zid

Kako je nogometna evolucija mimoišla Joséa Mourinha

Zadnja izmjena: 21. listopada 2018. Profimedia

Već na samom početku prvog poluvremena José Mourinho je bio na rubu poraza i cijela momčad je bauljala terenom kao u teškom nokdaunu. Prilično konzervativna taktika s puno igrača na svojoj polovici i napadačke akcije u kojima je plan bio doći u prilike tako da se nimalo ne riskira vodile su u čisti poraz. I tek kad je na poluvremenu shvatio da nema što izgubiti, Mourinho je odlučio napasti i u tih 45 minuta je naprosto razbio Newcastle.

Identična stvar se dogodila i protiv Chelseaja. Manchester United je ponovo morao doći na rub poraza prije nego što je počeo igrati nogomet. Morao je biti natjeran leđima uza zid da bi počeo napadati suparnika.

“To nije istina“, odgovorio je Mourinho poslije utakmice protiv Newcastlea na novinarsko pitanje zašto United igra napadački nogomet tek kad počne gubiti. “Mi pokušavamo igrati tako od samog starta. Ključ je u tome da igrači to moraju moći napraviti, oni moraju biti u prilici da igraju napadački. Ja još ne razumijem tu vašu priču oko napadačkog nogometa jer za mene je moguće igrati napadački tek kad imaš posjed lopte. Ali kad je suparnik ima loptu, onda se trebaš braniti.”

I to je to. Mourinho je sažeo suštinu nogometa. Možeš igrati napadački samo ako imaš posjed lopte. Istovremeno, samo je ta jedna izjava je tako jasno opisala gdje se točno onaj Mourinho koji je bio The Special One pretvorio u ovoga koji je “One of the bottle”.

Presing je osnova modernog nogometa, a Mourinho nije pratio tu promjenu paradigme. United je previše pasivan za eru u kojoj igra

Kad je Mourinho došao u Englesku, savršeno je shvaćao gdje u igri može napraviti višak. U ligi u kojoj su gotovo svi igrali u formaciji 4-4-2, on je jednog napadača zamijenio zadnjim veznim. Nije to napravio da bi se branio, dapače; potez koji je u svojoj jednostavnosti bio genijalan zapravo je omogućio Chelseaju da bude ofenzivniji jer imati loptu je osnovni preduvjet napadačke igre. Tako je zbog svog trokuta u 4-3-3 Mourinho vječito imao prednost u sredini terena, gdje su njegova trojica bez problema nadjačavala dvojicu suparničkih centralnih veznih igrača. Uz sposobnost da zadrži loptu i kombinatoriku koju je imao zbog figure viška u sredini, Mourinho je igračima omogućavao da ulaze u završnicu iz drugog plana i da momčad bude nezadrživo ofenzivna, iako je imao samo jednog  napadača.

Dječak s bilježnicom, uvijek pripremljeni skaut kojem je tinejdžerski posao bio pronaći rješenja za ono što su igrali suparnici, genijalnom je jednostavnošću našao način kako svoj reaktivni identitet pretvoriti u epski uspjeh. U to je vrijeme bio avangarda.

Međutim, nogomet se prilično promijenio od 2004.

Pad s elitne razine

Zapravo, kad bismo tražili odgovor koliko se promijenio, onda bi ova izjava bila najbolja ilustracija — jer ona sadrži suštinu onoga što danas najviše odvaja Joséa Mourinha i Maurizija Sarrija.

Kad suparnik ima loptu, Chelsea je pokušava osvojiti, provocira pogrešku i traži priliku za oduzimanje lopte i situaciju iz koje može čim prije ponovo prijeći u napad. Traži svoju priliku da zaigra napadački, baš kao što je traže i Liverpool, Tottenham ili Manchester City. Svi oni razmišljaju na način da čim prije uzmu loptu i preuzmu posjed kako bi si stvorili preduvjet da igraju napadački; oni razmišljaju na način da se ne treba braniti kad suparnik ima loptu, nego ga treba spriječiti da uopće napadne tako što ćeš uzeti tu loptu. S druge strane, kad United nema loptu, on se povlači na svoju polovicu i brani se u klasičnoj pasivnoj zoni sve dok suparnik ne pogriješi bez da tu grešku provocira.

Iako svoju strategiju bazira na tome da ima ogromni postotak posjeda lopte iz kojeg generira ogromni broj napada i udaraca prema golu, ono što Sarri i njegov Chelsea igraju uopće nije pozicijski nogomet. Dapače, po razmještaju igrača i distancama među njima, igra više odgovara onome što je Roger Schmidt radio u Leverkusenu. Osnova Sarriballa — kao i Schmidtova sustava u kojem je posjed lopte bio tek nužno zlo — u tome je da na jedan komad terena dovede nevjerojatnu koncentraciju  igrača, tako da često u manje od 400 kvadrata prostora budu sva trojica veznjaka, krilo, bek i napadač.

Ali čak i ako netko u tako kompaktnom rasporedu i zgusnutim konekcijama pogriješi, Sarri ima dovoljno igrača u blizini lopte da ne dopusti suparniku da ga napadne. Dobar presing i kontrola drugih lopti ne samo da omogućuju vertikalna dodavanja i posjed fantastično visokog intenziteta, nego i otvaraju situaciju u kojoj se Chelsea ne treba braniti. Barem ne na onaj način kako obranu shvaća Mourinho.

Ukratko, presing je osnova modernog nogometa, a Mourinho nije pratio tu promjenu paradigme i upravo tu je pao s one zaista elitne razine. Zbog njegova stava da se moraš spustiti nisko kad nemaš loptu Manchester United je previše pasivan za eru u kojoj igra.

Napad kao najbolja obrana

Jasno je da United ima individualnu kvalitetu. Pokazao je to protiv Newcastlea i protiv Chelseaja. Talent koji imaju Anthony Martial i Marcus Rashford, te baza koja postoji u Paulu Pogbi, Nemanji Matiću i Romelu Lukakuu fantastičan je potencijal za gradnju kontinuiranih napada. I jasno je da Mourinho najviše voli ovakve utakmice u kojima će suparnik preuzeti inicijativu, a on će doći u situaciju da nekom sitnom preinakom uništi suparnički plan igre, da detektira detalj i neku mikro strategiju koja može odlučiti.

Ali ovako zbilja više ne ide. Problem je u strategiji i u tome što momčad kreće napadati tek kad gubi, otvori se tek kad dođe u poziciju u kojoj nije ostalo ništa više za braniti. Tek onda izađe i krene osvajati loptu, što je osnova napadačkog nogometa. A ako ne zabijaš golove, ne možeš pobijediti.

Mourinho nikad nije bio ničiji klaun i nikad mu nije bilo pretjerano stalo za estetiku i neku zamišljenu normu u kojoj se mora igrati atraktivno. U reaktivnom razmišljanju o nogometu koje je u samom njegovom identitetu, po njemu je ljepota u tome da suparniku ne daš ono što želi. I to je sasvim u redu, ako taj dio radi dobro. Međutim, poprilično ironično, Mourinhu ni obrana ne ide baš po planu. Nakon devet kola United je primio 16 golova, dok su City i Liverpool primili tek po tri, a Chelsea i Tottenham po sedam. Valjda upravo zato da dokažu kako je je napad najbolja obrana, s obzirom da upravo te četiri momčadi imaju najviše udaraca u cijeloj ligi.

Tu lekciju o napadu kao najboljoj obrani već je mogao naučiti i sam Mourinho. Ali si naprosto ne može pomoći. Čim je poveo, Mourinho je pripremio dvije zamjene. Umjesto Juana Mate i Martiala, ušli su Ander Herrera i Andreas Pereira, dvojica veznih igrača koji su dobili isključivo defenzivne zadatke. United je ponovo imao poziciju u kojoj ima nešto za braniti i José jednostavno nije mogao odoljeti da ne resetira utakmicu na početne postavke i uđe u okvire u kojima se najugodnije osjeća.

I gol koji je primio duboko u sudačkoj nadoknadi možda stvarno nije zaslužio, ali to je valjda neka sudbinska poruka koja mu treba poslužiti kao opomena da zaista nema nikakvog razloga nastavljati ovakvom strategijom u kojoj nogomet igra samo onda kada gubi i kada je stjeran leđima uza zid.

Ne propusti top članke