No, tijekom drugog od njih, prvog laufa Zagorska Sela — Kumrovec, nakon što su najbolji već prošli, počela je kiša. I stuštila se nad Trakošćanom prije pretposljednjeg brzinca. Na suhom su mekane gume nekoliko sekundi po brzincu sporije od tvrdih, ali na mokrom je razlika daleko veća u korist mekanih, tvrde uopće ne drže u takvim uvjetima. Ott je taj SS19 odvezao čak 30 sekundi brže od Kallea, pri čemu Finac nije učinio ništa pogrešno, naprotiv; imao je treće vrijeme među vozačima najviše kategorije, a većina ostalih zaostala je minutu, minutu i pol za njim. Zapravo, o tome koliki su im hendikep bile te gume možda najbolje govori podatak da su ostali u WRC Rally1, osim prve trojice, bili među 20 najsporijih u ukupnom poretku tog brzinca.

Toyota je ujutro ipak uspjela donekle reagirati na Hyundaiev izbor guma, pa je Kalle barem, za razliku od tih daleko sporijih konkurenata, kao i Estonac imao dvije kišne gume. No, preostale dvije činile su razliku. Na posljednji brzinac, Power Stage Croatia Rallya, Tänak je došao s 1,4 sekunde prednosti. Kiša je do tog trenutka stala i kišne gume vraćene u prtljažnik, ali je staza, osim otvorenog završnog dijela, bila izrazito blatnjava i skliska. Bilo je posve jasno da su Estončeve gume velika prednost i da je zapravo gotovo nemoguće da to izgubi. Vozači WRC-2 Rally2 kategorije vozili su oko pola minute sporije nego u prvom, suhom prolasku istom trasom, pokazujući koliko su uvjeti postali teži. A kada su prvi vozači iz najviše klase bili sporiji od onih iz WRC-2 Rally2, postalo je jasno da su i prognoze o nepodesnosti tvrdih guma bile točne.

Hrvatska je postala voljena i respektabilna dionica svjetskog prvenstva, s potencijalom da to još neko vrijeme ostane. Stvara se ozbiljan, velik brend

Thierry Neuville je spektakularnim izlijetanjem u jarak, nakon kojeg je jedva dovukao oštećeni Hyundai do cilja, pokazao što se događa onima koji se odvaže pokušati voziti ‘na nož’ u takvim uvjetima… Elfyn Evans i Craig Breen odvezli su dotad najbolja vremena, ali to je i dalje bilo manje od četiri sekunde brže od najbržeg Rally2 vozača, Finca Emila Lindholma.

A tada je na stazu izašao Rovanperä.

Najbolja vožnja koju su vidjeli

“Kad sam vidio slike s Power Stagea, koliko ima blata, a znajući da Ott ima mekane gume, bio sam prilično siguran da će mu biti teško parirati, ali ipak sam odlučio pokušati — jer uvijek moraš probati”, mladi je Finac lakonski opisao ono što je uslijedilo, a ostat će upisano u povijest relija.

Kalleova je Toyota letjela na sve strane, svaki je zavoj bio gotovo na rubu, a nekoliko njih milimetrima udaljeni od katastrofe… No, kontrola nije izgubljena ni u jednom trenutku, a štoperica se u Kumrovcu zaustavila na 9:01,8. Dvadeset i dvije sekunde brže od Evansa, na jednakim gumama i u jednakim uvjetima. Dvadeset i dvije sekunde!

https://www.youtube.com/watch?v=zVZHZH70hW0&ab_channel=DimitrisPanagopoulos 

Pojasnimo nešto, na istoj se trasi nekoliko sati ranije vozio SS18. Najsporiji Rally1 vozač na tom brzincu, Esapekka Lappi, na jednom je raskršću otišao ukrivo, morao se okrenuti kako bi se vratio na stazu, i uza sve to je za pobjednikom Neuvilleom zaostao samo 18,8 sekundi. Bez nekog izlijetanja ili puknuća gume, to je razlika između najbržeg i najsporijeg u jednakim uvjetima, na istim gumama. A Kalle je Power Stage odvezao 22 sekunde brže od bilo koga drugog. No, i nakon njega je na stazi ostao još jedan vozač. Tänakov Hyundai prolazio je stazom posve u skladu s očekivanjima za vozača te klase na prikladnijim gumama — ovo nije bila kišna dionica, pa ne govorimo o onakvim razlikama kao na SS19, ali 16 sekundi ispred Evansa realan su odraz vrhunske vožnje vrhunskog vozača u danim okolnostima. I 5,6 sekundi sporije od Rovanperina vremena.

“Bila je to nevjerojatna predstava. Nisam mislio da bih mogao pobijediti na etapi i reliju. Na papiru smo bili sigurni da Tänak ima bolje gume i da će pobijediti, ali ne znam odakle je izvukao tu brzinu i taj napad. Nemam riječi kojima bih opisao njegovu vožnju”, izjavio je šef Toyotine momčadi, donedavno i sam vrhunski vozač Jari-Matti Latvala.

Otvorite li ma koji od specijaliziranih međunarodnih internetskih foruma, naići ćete na izjave ljudi koji prate ili voze reli desetljećima, a koji kažu da je ovo najbolja ili jedna od najboljih vožnji koje su ikad vidjeli. Odavno znamo da je mladi Finac budućnost ovog sporta, ali ovime je pokazao da već danas i ovdje može biti na razini koja je vrlo vjerojatno nedostižna njegovim konkurentima. Naravno, još je mlad, radit će pogreške, ali u posljednjih je godinu dana osvajao relije na svim podlogama, a ovom nevjerojatnom predstavom u Kumrovcu pokazao da je izgrađen od istog materijala kao ona dvojica Francuza koji su poosvajali više-manje sve naslove prvaka svijeta u ovom tisućljeću.

I jednog dana, kada će se pričati o njemu kao o jednom od najvećih svih vremena, možda i najvećem, moći ćemo govoriti kako je ta legenda rođena, ili barem prvi puta pokazala prave razmjere svoje veličine, u Kumrovcu.

Težina je savršeno pogođena

Dionica Zagorska Sela — Kumrovec u dvije je godine tako kroz fantastično uzbudljiva događanja i preokrete u vodstvu postala klasik. Još jedna je konstanta u reakcijama ljubitelja relija iz čitavog svijeta zamolba organizatorima da ne mijenjaju Power Stage u budućim izdanjima — ovaj se neizvjesnošću i lani i ove godine pokazao savršenim mjestom za završetak relija, a količina publike oko staze daje mu dodatni začin, stavljajući točku na “i” još jednog vrlo uspješnog natjecanja.

Za razliku od prvog izdanja, ovogodišnji su Croatia Rally obilježili promjenjivi vremenski uvjeti, kombinacija kišnih i sušnih dionica, što ga je u kombinaciji s već nadaleko poznatim krpanim asfaltom (netko od vozača upotrijebio je odličnu sintagmu “50 nijansi asfalta”) učinilo ekstremno zahtjevnim i neizvjesnim. Razina prianjanja mijenja se od zavoja do zavoja te je nove hibridne WRC automobile s više od 400 KS iznimno zahtjevno voziti u takvim uvjetima. Riječ tricky bila je u svačijim ustima, a nije bilo vozača najviše kategorije koji nije imao barem jedno izlijetanje ili puknuće gume.

Dva su udesa bila vrlo ozbiljna i terminalna. Adrien Fourmaux probio je ogradu i parkirao svoj Ford u nečijem dvorištu, navodno su ga ljudi ondje i počastili kada im je već nepozvan uletio… Lani je mladi Francuz upravo u Hrvatskoj debitirao i oduševio sve, ove godine sreća mu se okrenula. Što je i inače bio lajtmotiv. Rovanperä se lani razbio na prvom brzincu, a ove godine pobijedio. Tänak je lani bio neprepoznatljivo blijed, a ove se godine do posljednjeg brzinca borio za pobjedu, dok za Evansa vrijedi isto, samo s obratnim godinama… Drugi ozbiljan udes imao je mladi Oliver Solberg, čiji je Hyundai pokazao da u slučaju udarca ovih hibridnih bolida stražnjim krajem u drvo može doći do ozbiljnog požara. Srećom, mada je to izgledalo spektakularno, vozač i suvozač izvukli su se neozlijeđeni.

Taj je brzinac prekinut nakon nesreće, dok je drugi na Platku otkazan zbog guste magle. Nažalost, ideja o novom sjajnom mjestu za odašiljanje turističkih razglednica, s pogledom na more, nije se uspjela ostvariti, magla je to onemogućila, ali ideja je ipak za svaku pohvalu. Kao i više-manje sve ostalo vezano za ovogodišnji reli. Sa sportske strane je bilo neizvjesno, opet je odluka pala na Power Stageu. Bilo je razbijanja i izlijetanja, ali bez ozljeda — dakle, težina relija bila je savršeno pogođena, tjerajući vozače do maksimuma. Publike je bilo mnogo, daleko više nego lani, aku uglavnom se ponašala korektno, brzinci nisu morali biti prekidani zbog neodgovornosti pojedinaca kao lani. Posebno veseli dojam da su ove godine već većinu osoblja uz trasu činili domaći ljudi, nismo se toliko morali oslanjati na pomoć iz susjednih zemalja.

Ekološka dimenzija

Negativnosti gotovo da i nije bilo, mogu se eventualno spomenuti Neuvilleovi prometni prekršaji, ali ništa od toga nije bilo ni približno dramatično kao lani. Nakon još poneke godine možda se i naša žuta štampa navikne na to da je agresivna vožnja i u običnom prometu naprosto popratna pojava relija na koju ne treba biti ponosan, ali niti od buhe raditi slona. Prigovori su uglavnom dolazili od iziritiranih stanara koji su morali izdržati poneki sat zatvorenih cesta i gomilu ljudi na inače praznim lokacijama, ali vjerujem da će se i to s vremenom promijeniti. Lokalci će možda moći i zaraditi nešto iznajmljujući svoje ledine onima koji žele promatrati neki brzinac s njih. Već se ove godine ponegdje moglo vidjeti i improvizirane štandove s hranom i pićem.

Značajna je novost bilo uvođenje fan zona, što je sjajan potez, u budućnosti možemo očekivati da će tako biti pokriveni svi brzinci. Cijene nisu previsoke, a gleda se u popriličnoj komociji te uz velike ekrane, na kojima se može pratiti i ono što se ne može vidjeti golim okom. Hardcore fanovi i dalje će se kroz gudure probijati do nepristupačnih mjesta, smatrajući da je upravo u tome draž relija, ali ja osobno mislim da ću se već sljedeće godine uvaliti u neku od fan zona i uživati u komfornijem načinu praćenja.

Novi hibridni automobili otprilike su jednako brzi poput prethodnika, na nekim su brzincima vremena bila čak i bolja nego lani, a s razvojem u sljedećim godinama vjerojatno će se performanse još i popraviti. Zvuk je viši i prodorniji nego ranije, onima koji su odrasli uz duboko brundanje Subaruovih boksera možda nije po volji, ali meni je posve OK. Sama činjenica prelaska na hibride, uz naglašene zamolbe organizatora da gledatelji pokupe smeće za sobom (uglavnom ispoštovano u praksi, nadam se) donosi novu, ekološku dimenziju ovom sportu. Jedna od većih bojazni bila mi je da će biti teško spojiti automobilizam i aktualnu, zelenu gradsku vlast u Zagrebu, ali začudo nikakve tenzije nisu izašle u javnost, ako ih je bilo.

Sa sportske strane, dojam je da je Toyota u maloj prednosti ispred Hyundaija, mada će pravi ispiti tek uslijediti na sljedećih pet makadamskih i zemljanih relija. Ford ostaje najveća nepoznanica, dojam je da bi Puma mogla biti jako brza, ali da nema vozača najviše klase koji bi mogao iskoristiti potencijal automobila. Odnosno, ima, ali na povremenoj bazi: Sébastien Loeb je impresivno osvojio Monte Carlo, ali i dalje planira nastupati samo tu i tamo, ne boreći se za naslov. Njegovim je putem od ove godine krenuo i Toyotin Sébastien Ogier, tako da imamo bizarnu situaciju u kojoj se dvojica najtrofejnijih relijaša u povijesti nisu umirovili, ali voze samo po nekoliko relija godišnje. Na kojima će, vjerojatno, poniziti sve ili dobar dio konkurenata i ostaviti donekle gorak okus gledateljima.

Trenuci za povijest

Gorkog okusa na ovom reliju — zanemarimo li tugu zato što nije bilo niti jednog od francuskih imenjaka, pa nismo mogli uživati u njihovom majstorstvu— nije bilo. Hrvatska je postala voljena i respektabilna dionica svjetskog prvenstva, s potencijalom da to još neko vrijeme ostane. Je li to dugoročno realno, kad se po završetku pandemije neki mnogo tradicionalniji reliji u bogatijim državama požele vratiti u kalendar, vidjet ćemo. No, imamo natjecanje koje fanovi diljem svijeta vole i cijene, te koje privlači veliki broj posjetitelja iz raznih zemalja. Tek ćemo vidjeti kako će izgledati brojke o ostvarenim noćenjima, kao i to hoće li se neki od tih gostiju vratiti i u drugim terminima, ali slika je — i to vrlo lijepa — opet uspješno odaslana u svijet. Imamo se čime ponositi, stvara se ozbiljan, velik brend, i to u segmentu po kojem dosad uistinu nismo bili poznati.

Mogu li se poboljšati detalji? Svakako. Primjerice, kada smo došli do ulaza u fan zonu u Novigradu na Dobri, djevojka na ulazu bila je posve zbunjena pitanjem postoji li neki štand na kojem možemo kupiti službene suvenire relija. Nakon konzultacije dobili smo informaciju kako je to moguće samo na Velesajmu… Šteta za takve propuštene prilike, ali ne brinem, s iskustvom će se štošta popraviti, a već je i ovako za ocjenu -5.

Rezultatske detalje možete pronaći na mnogo mjesta, pa neću pričati o manjim kategorijama ni o nastupu domaćih posada — super da ih je bilo i da su uglavnom bez većih incidenata prošli reli, sve iznad toga nerealno je očekivati. Iskoristit ću priliku ispričati se suvozačima, koje dosad nisam niti jednom spomenuo: oni su vrlo značajan dio priče, ali ono što smo vidjeli na Power Stageu pokazalo je kako ipak pravu magiju možemo dobiti samo kada se vratimo vozačima…

Kad za 10 ili 20 godina pogledamo unatrag, moći ćemo se prisjetiti kako smo na prva dva Croatia Rallya u sklopu WRC-a svjedočili nevjerojatnim završnicama, prvom Evansovom gubitku pobjede u posljednjem zavoju, a potom Rovanperinoj vožnji života. Možda se takva uzbuđenja više nikada ne ponove na budućim izdanjima, ali ostat će zapisana u povijesti kao najuzbudljiviji trenuci ove relijaške epohe i ostaviti Hrvatsku zauvijek upisanu u zlatnu knjigu sjećanja ovog sporta. A to je golema stvar.