Leteći cirkus Line Červara

Počinje rukomet. I bojimo se da neće dobro završiti

Zadnja izmjena: 10. siječnja 2020.

Europsko rukometno prvenstvo je oduvijek bilo veći spektakl od svjetskog. Jednostavno, konkurencija je takva da ne postoje lagane utakmice, nema prilike za opuštanje i format natjecanja ne daje velike šanse za kalkuliranje. Svatko može pobijediti svakoga, organizacija je neusporedivo bolja, a još ako u sve to ubrojimo i to da ove godine nema nekog izrazitog favorita, dobijemo pravi rukometni spektakl.

Onda postoji i Planet Hrvatska, koji spektakl shvaća pomalo drugačije, prihvaćajući samo spektakularne trenutke u cirkusu i zviždeći na sve drugo. Siječanj je i ponovno se bude jednokratni fanatici sporta koji preko godine gleda zanemariv broj ljudi. Ponovo će zavladati rukometna groznica, veliki ljubitelji rukometa navući će kvadratiće i jedan dio njih će vrlo vjerojatno potegnuti u obližnji Graz.

To je normalno, ljudi vole uspjehe, ali problem je u tome što će svi ti malobrojni i povremeni ljubitelji rukometa u Hrvatskoj vrlo vjerojatno ponovo dobiti pljusku u smislu rezultatskog neuspjeha.

Prvi indikator da stvari idu u tom smjeru je došao u vidu šireg popisa rukometaša za pripreme za Europsko prvenstvo koji je prije mjesec dana prijavio Lino Červar. Popis na kojem nema Manuela Štrleka i Halila Jaganjca nije veliko iznenađenje. U pričama iz rukometnih kuloara očekivalo se da će ovaj dvojac biti preskočen. Pa ipak, kada se pomno pogleda popis i malo promisli o njemu, zaista je nevjerojatno da su neka imena izostavljena bez razloga, odnosno pridodajući im neko besmisleno opravdanje. A to da to nitko više ne propitkuje, dovoljno govori o Planetu Hrvatska.

Očito hrvatska reprezentacija više nije selekcija najboljih rukometaša, već selekcija onih koji su se “našli” s izbornikom

Recimo, Štrlek je godinama konstanta među najboljim svjetskim lijevim krilima, usto i jedan od najboljih realizatora. Bio je jedan od naših najsigurnijih igrača na zadnjih nekoliko natjecanja i zaista bi se čovjek morao potruditi da mu nađe lošu utakmicu, odnosno da mu se pronađe nešto za zamjeriti kroz godine u reprezentativnom dresu. Uvijek je išao na glavu, igrao je sa srcem, medijski se nije eksponirao i jednostavno je bio omiljen; u našem cirkusu on je bio lav. Izbornik se ne može izvući na pad forme, jer Manuel u Ligi prvaka zabija oko pet golova u prosjeku, i to najčešće s lijevog krila, što pokazuje da je i dalje jedan od najsigurnijih realizatora na svojoj poziciji. Ne može se izvlačiti niti na pojačanu konkurenciju, jer Valentino Ravlić sigurno ne nudi svjetsku razinu.

Štrlek je u reprezentaciji od 2008. i odradio je 12 velikih natjecanju za Hrvatsku, a dvaput je bio izabran za najbolje lijevo krilo na velikim natjecanjima. Čovjek koji je jednostavno ulijevao povjerenje i sigurnost, čovjek koji je zadužio reprezentaciju i hrvatski rukomet stavljen je sa strane, odbačen kao stara krpa.

Rušenje kulta reprezentacije

Prvotno je prošle godine puno veća minutaža bila dodijeljena Davidu Mandiću pod isprikom, odnosno razlogom, da se reprezentacija treba pomlađivati. Iako je Mandić imao određenih problema s realizacijom, mogao je odigrati halfa u obrani i tako odmoriti Domagoja Duvnjaka, pa onda i sakriti obrambene probleme Igora Karačića i Luke Cindrića. Imati Mandića je taktički opravdano i čemu se može naći pristojna razina racionalizacije u kojoj možemo i moramo vjerovati izborniku i njegovoj procjeni.

Međutim, Mandić ne isključuje Štrleka niti ga može zamijeniti. Problem s realizacijom na zadnjem je natjecanju bio toliko očit i toliko velik da je polivalentnost i obrambena prednost koju je imao pred Štrlekom u konačnici poništena i vaga je bila uvjerljivo na Štrlekovoj strani. Ipak, Štrlek nije dobio pravu priliku i bio je tretiran kao višak premda je minutaža bila podijeljena. Naš najbolji igrač posljednjih godina, uz Duvnjaka, nije zaslužio da ga se makne sa strane na takav način. Nakon toga Štrlek nije bio pozvan na prijateljske susrete s Njemačkom prije nekoliko mjeseci. Ne znamo što se zapravo dogodilo, ali prema Červarovim izjavama, Manuel i Lino se “nisu našli”.

Može se protumačiti kako je tom izjavom Červar srušio kult reprezentacije koja je godinama bila uzor ostalim sportovima, koja je u rukomet privukla milijune eura i milijune djece. Očito hrvatska reprezentacija više nije selekcija najboljih rukometaša, već selekcija onih koji su se “našli” s izbornikom. I tako je čovjek koji bi trebao stvarati reprezentaciju sebe stavio ispred nje.

Normalno, onda su se pojavili problemi — jer kad se ponašate toliko nonšalantno, obično se pojave. Lovro Mihić iz Wisle, koji je trebao ići na Europsko prvenstvo kao drugo lijevo krilo, sjajan je igrač. Godinama je u Štrlekovoj sjeni, odradio je nekoliko reprezentativnih akcija te je u kontinuitetu pokazao da ima kvalitetu za reprezentaciju. Ozlijedio se i sad zbog toga na prvenstvo ide Valentino Ravnić, drugo lijevo krilo PPD Zagreba staro 24 godine, koji je u ovoj sezoni Lige prvaka postigao šest golova, a za reprezentaciju ima pet golova u šest nastupa. Za usporedbu, Štrlek ove sezone ima 31 gol u Ligi prvaka, a za reprezentaciju je dosad zabio 496 golova.

Izbornikova teorija

Priča o Halilu Jaganjcu nije puno različita od one kad se prošle zime očekivalo da će dobiti priliku zablistati, pokazati zašto se smatra jednim od najvećih talenata, zašto ga je kupio PSG i zašto je, pobogu, najbolji strijelac SEHA lige.

Međutim, umjesto da potvrdi talent koji ima, Červar je stupio pred medije i rekao da će Halil gledati prvenstvo s tribina, a umjesto njega je pravo nastupa dobio Damir Bičanić, igrač star 35 godina koji je na zalasku karijere došao u ispodprosječni Zagreb dočekati mirovinu. Razlog zbog kojeg je Jaganjac ostavljen na tribinama bio je, citiram: “rukomet nije samo uzeti loptu i šutnuti po golu“.

Na trenutak možete pomisliti da je Červar bio u pravu. Jaganjac mora učiti o rukometu i često je šuterski potrošač lopti, onaj koji će uzimati nerezonske i divlje šuteve s nekih 11-12 metara, problem za kemiju u momčadi. Sat vremena nakon što je donio odluku, nakon što je Hrvatskoj Aron Palmarsson zabio sedam komada izvan devet metara, postalo je jasno kakvu je glupost Lino napravio, tim više što Bičanić sasvim očekivano nije donio nikakav impuls ni u šuterskom, ni u razigravačkom, a niti u obrambenom segmentu igre. Cijelo prvenstvo očajnički nam je nedostajao šut izvana, Halil je dio gledao s tribina, dio kod kuće. Godinu dana nakon toga povučen je novi potez; Jaganjca nema niti na popisu rukometaša za Europsko prvenstvo.

Doduše, imao je ozbiljnu ozljedu glave i operaciju od kojih se tek nedavno oporavio, ali činjenica je da jedan od najboljih igrača SEHA lige i jedan od najboljih europskih mladih rukometaša nije niti u širem planu hrvatskog izbornika.

Na širem popisu nije bilo niti Domagoja Pavlovića od kojeg je, prema izbornikovim riječima “Ante Gadža klasičniji srednji vanjski”. Stoji kako je konkurencija na srednjem vanjskom najjača na svijetu i kako Pavlović ne bi imao mjesta kraj Duvnjaka, Karačića i Cindrića, ali pomalo je smiješno da izbornik ima takvu teoriju o tome kako treba izgledati klasični srednji vanjski u kakvu se očito ne uklapa bundesligaški igrač koji i zabija i asistira u najtežoj ligi na svijetu.

Problem je u tome što sve pozicije nisu ni izbliza balansirane kao ona srednjeg vanjskog, pa da možemo relativno bezbolno otpisati standardnog bundesligaškog igrača kao što je to Lino napravio s Pavlovićem. Prvo su na krilima otpali Mihić te mladi i perspektivni Fran Mileta, a zatim su se ozljeđenima priključili Luka Šebetić i Ivan Martinović, koji su konkurirali za poziciju desnog vanjskog. Červar je ostao na Luki Stepančiću kao jedinom ljevaku.

Rezultatski uspjeh ili neuspjeh je prilično relativan pojam. Hrvatska nije među pet favorita i ulazak u polufinale bi bio veliki uspjeh, a to se samo nastavlja na stanje na Planetu Hrvatska na kojem kopni zainteresiranost za rukomet. Dijelom je to zbog toga što je za Hrvate interes za rukomet usko vezan uz rezultate kojih već dugo nema, ali to je samo posljedica toga što oni koji vode sport nisu iskoristili vrijeme u kojem smo imali rezultate kako bi zainteresirali djecu rukometom, kako bi približili taj sport javnosti i pomogli stvoriti jaku ligu s klubovima koji mogu opstati na tržištu. To ih nije zanimalo i rukomet je godinama propadao dok su oni gradili arene i tražili osobnu korist.

Ali cirkus je tek počeo. Udobno se zavalite, klaun je izveo prvu točku.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.