Leteći medvjedići u Memphisu

Grit and Grind nije mrtav, njegova ostavština živi

Zadnja izmjena: 23. veljače 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

Na dan 8. veljače 2011. odigrana je utakmica Memphis Grizzliesa protiv Oklahoma City Thundera koju Memphisovi navijači pamte kao Tony Allen Game. Ovaj svojevremeno pakleni obrambeni igrač zabio je Thunderu za njega netipičnih 27 poena, a kada su ga nakon utakmice pitali za komentar svoje predstave izrekao je riječi koje su se u idućih sedam godina poput molitve ponavljale na usnama navijača: “All heart. Grit and grind”.

Uslijedio je domino-efekt.

Tiskane su majice s Allenovim likom i mantrom Grit and Grind, Tony je dobio nadimak Grindfather, a dotadašnji brlog Grizzliesa FedEx Forum dobio je naziv The Grindhouse. Svi su tih godina voljeli Grizzliese jer Grit and Grind nije bila samo zanimljiva dosjetka koju je Allen izrekaou trenutku inspiracije dok su ga ‘prale’ emocije. Grit and Grind nije bio lažan, on je doista postojao i manifestirao se.

Prvo kao košarkaška filozofija kod Grizzliesa zasnovana na strašnom obrambenom intenzitetu koji je pumpao ideolog Allen i napadu koji je više sličio valjanju grizlija u blatu s obzirom na ultraspori tempo, uz dva teretnjaka u reketu, Marca Gasola i Zacha Randolpha, ispod kojih nisi mogao provući ni kreditnu karticu kada bi skočili, te staromodnu unutra-van igru. Allen, Randolph, Gasol i Mike Conley bili su Memphisov Core 4, a u idućim godinama, zbog stila igre po dvoranama NBA lige, bili su nepoželjni gosti i još gori domaćini.

Grit and Grind nije samo spori tempo, tvrda obrana i igra na mišiće. To je kultura koja promiče naporni rad, fajterski mentalitet i odbijanje predaje

Grit and Grind groznica nije zahvatila samo parket nego cijeli grad Memphis. Sivi i tmurni Memphis, njegovu južnjačku blue-collar populaciju i siromašni Tennessee. Rijetko se u NBA ligi događa da košarkaška kultura franšize istovremeno predstavlja i gradski identitet, i da košarkaška momčad personificira i reflektira sve ono što život u Memphisu i Tennesseeju jest – Grit and Grind. Ni Kralj Elvis, ni blues, ni rock and roll nisu uspjeli tako nepatvoreno predstavljati grad Memphis i njegove stanovnike kao što je uspio Grit and Grind poklič i četvorica profesionalnih košarkaša.

Sedam sezona je Core 4 s više ili manje uspjeha u playoffu krstario ligom sve dok igrači nisu ostarjeli, izgubili bitku s ozljedama i bili progutani od moderne košarke. Prvi su, kao i uvijek, otišli najbolji i miljenici navijača Allen i Randolph. Lani je usred sezone otišao Gasol, a kad je ovog ljeta u Utah Jazz razmijenjen Conley i njegov glomazni ugovor, završilo je najslavnije poglavlje franšize.

Plod s Popovicheva stabla

Neizvjesnost i strah od nepoznatog nakon sedam sezona sinergije zahvatili su ovog ljeta grad, državu i franšizu.

Memphis kao franšiza i grad izgubio je kamen temeljac na kojem je uvijek mogao nešto graditi. Grit and Grind je davao sigurnost da će sve biti dobro čak i ako, kao drugo najmanje tržište u NBA ligi, preplaćuješ igrače i sustavno promašuješ s draft izborima. A preplaćivalo se i loše tradealo za tipove poput Chandlera Parsonsa i Jeffa Greena. Promašivalo se na draftu još i više, jer od Conleyja iz 2007. do Jarena Jacksona Jr. u 2018. dugih je 11 sezona katastrofalne draft politike koja je prijetila da proces rebuildinga, jedinog smislenog rješenja nakon Grit and Grind ere, postane čista kalvarija.

U momentima kad je franšiza na prekretnici vrijedi pogledati kako se ponaša vlasnik i koje poteze vuče. Zadržavanje statusa quo s upravom i trenerom koji kroje sportsku politiku nakon par godina životarenja značilo bi da nema viziju ili ambiciju. Čišćenje franšize i ubrizgavanje svježe krvi u osnovi ne garantiraju progres, ali barem daju nadu i šansu. Srećom po navijače, većinski vlasnik momčadi Robert Pera nije ostao pasivan i odlučio se za drugu opciju.

Dugogodišnji GM u Memphisu Chris Wallace smijenjen je s te funkcije na koju je u travnju 2019. postavljen njegov dotadašnji pomoćnik Zach Kleiman, koji je s 30 godina postao najmlađi GM u ligi. Bio je to prvi potez prema obnovi moćne momčadi; pokazat će se i sudbonosan, jer sve što je uslijedilo nakon toga u potpunosti je odagnalo pesimizam kod navijača i kalvariju rebuildinga pretvorilo u ugodnu šetnju uz more, pred zalazak sunca.

Kleimanov prvi potez bio je dovođenje Taylora Jenkinsa za glavnog trenera. Jenkins nikada profesionalno, a ni na koledžu, nije igrao košarku, ali je godinama bio jedan od najboljih asistenata lige i još je jedan plod sa stabla Gregga Popovicha i Mikea Budenholzera kojima je sekundirao u San Antonio Spursima, odnosno Atlanta Hawksima i Milwaukee Bucksima. Po izboru trenera postalo je jasno kako Grit and Grind košarka sigurno odlazi u povijest, a dobrodošlica se mogla poželjeti pokretnom napadu, dijeljenju lopte, igri s petoricom šutera i snažnom tempu. Osim toga, Jenkins je došao i s reputacijom razvojnog trenera koji zna kako brusiti dijamante, što je ekipi bilo nasušno potrebno.

Ipak, kad je potpisao za Memphis, Jenkins pred draft 2019. nije imao što brusiti. Od mladih talenata s nekakvom perspektivom na rosteru su bili tek Jackson Jr. i Dillon Brooks. Kleiman i Jenkins zato su znali da na predstojećem draftu, s nekoliko franšiznih talenata u ponudi, ne smiju promašiti jer bi to doslovno značilo nakon koraka naprijed natrag tri.

Rookie godine?

Imali su Grizliji dosta sreće kada su u draft lutriji dobili čak drugi izbor iako je po omjeru iz regularne sezone 2018./2019. bilo čak šest ekipa lošije rangiranih od njih i dvije još s njihovim omjerom 33-49. Ali eto, reforma draft lutrije prvi put primijenjena na draftu 2019. donijela je sreću upravo njima. I drugu godinu zaredom su napravili pravi posao: odabrali su Jaa Moranta s malog koledža Murray State ispred puno razvikanijeg R.J. Barretta s Dukea, a kasnije u razmjeni s Oklahomom dobili su i Brandona Clarkea što je bio, pokazuje se trenutno, još jedan vizionarski potez GM-a, uprave i trenera.

Samo tako, Jenkins je odjednom postao najzaposleniji draguljar na svijetu jer su Morant, Brooks, Jackson Jr. i Clarke trenutno jedna od najatraktivnijih mladih jezgri u ligi. Da će tranzicija s Grit and Grinda na #NextGenGrizz proteći bezbolno pokazala je već ova sezona u kojoj su apsolutno nadmašena sva očekivanja. Grizzlies kao najmlađa momčad lige trenutno drže osmu poziciju na Zapadu s omjerom 28-28, s tri pobjede više od Portlanda te četiri više od Spursa i New Orleans Pelicansa. Čisto informativno, kladionice u Vegasu su im prije sezone marginu pobjeda postavili na 26,5.

Jenkins je trebao uspostaviti novu filozofiju, razvijati igrače i stvoriti novi sistem igre. Na kraju je stvorio osmu najbolju momčad na Zapadu. Memphis ima prosječnu ligašku obranu i napad, ali igra moderno. Četvrta je najbrža momčad lige gledajući tempo, sedma najbolja po asistiranim poenima, četvrta po broju dodavanja na utakmici, treća najbolja po poenima iz tranzicije. Grizliji koji utakmicu odvlače u blato i prkose modernim trendovima više ne stanuju u FedEx Forumu.

Ovo su sada leteći medvjedi(ći).

Jenkins je rotaciju rasporedio tako da nitko ne igra više od 30 minuta u prosjeku. Mladim igračima se minutaža dozira i pazi se na opterećenje. Sustav na parketu je baziran na timskoj igri, na što ukazuje potrošnja napada. Jonas Valančiūnas tako troši 21 posto svih Memphisovih napada, Morant je na 26 posto, a između njih dvojice su Brooks (24 posto) i Jackson (23 posto).

Morant je ipak prvo ime momčadi, najbolji strijelac i asistent ekipe.

Radi se o nevjerojatno eksplozivnom razigravaču čiji se atleticizam očituje u vertikali i horizontali — u vertikali zbog napadanja obruča, finiširanja iz kontakta ili zakucavanja preko ljudi, a u horizontali zbog brzih promjena pravaca dok dribla. Morant ipak nije ‘divlji’ razigravač koji igra izvan kontrole, kao što je to uglavnom čest slučaj kod igrača s bogomdanim atleticizmom. Savršeno kontrolira ritam i metodično secira obrane iz pick and rolla kao da je veteran s 10 godina NBA iskustva. Neka njegova dodavanja iz ove sezone već konkuriraju za asiste godine, a možda još i više fascinira kako čita suparničku obranu, predviđa poteze i uvijek je nekoliko koraka ispred nje. Efikasnost, učinak u clutchu i atipično zrela igra za playa od 20 godina glavni su razlog zašto je Memphis preskočio faze u rebuildingu, a Morant bi zbog istih razloga trebao biti Rookie godine.

Kultura franšize

Morantov savršeni partner u zločinu je Jackson Jr., 211 cm visoki centar s atributima jednoroga. Da se radi o još jednom unicornu u nastajanju vidi se po tome što u napadu igra kao bek. Gledajući njega, nemoguće je ne vidjeti budućnost centarske pozicije u NBA ligi. Zna baciti pravovremeno dodavanje, zna malo kontrolirati loptu, a najbolje od svega zna pogađati trice: iz mjesta, u tranziciji, nakon pick and popa, izlaska iz bloka i koristeći stepback.

Iako ima poprilično neobičan izbačaj, JJJ je na 40 posto realizacije s trice na nevjerojatna 6,3 pokušaja po utakmici. Usporedbe radi, Karl-Anthony Towns je na 41 posto realizacije na 7,9 pokušaja, a Kristaps Porziņģis na 35 posto sa 6,7 pokušaja. Jackson Jr. počinje u petorci kao krilni centar, dio minuta igra i kao centar, a na parketu može pokriti bilo koju ulogu: screener, spot-up šuter, glavna napadačka opcija ili playmaker. Uz to je i sjajan obrambeni igrač koji zna štititi obruč te ima instinkt za blokadu.

S Morantom i Jacksonom Jr.-om Memphis ima idealnu ravnotežu unutarnje i vanjske linije, ali to nije sve. Tu je i Clarke koji neće biti Rookie godine, ali već sada je krađa drafta oko kojeg je bilo dosta sumnje kada je izlazio s koledža, iako je na Gonzagi imao fantastične brojke. Za većinu NBA ekipa bio je prestar (23 godine), nije imao definiranu poziciju (centar ili krilni centar), ni razvijen šut za tri poena (6/24 u tri sezone na koledžu). Memphis je ipak nešto vidio u njemu i odradio trade s Oklahomom, a Clarke danas potvrđuje da itekako ima budućnost. Igra s puno energije, elitni je roll finišer i ima nevjerojatan floater za visokog igrača. Može igrati obje visoke pozicije, a i trica je zasad na 40 posto (21/52).

Oko njih trojice, ali i oko pouzdanog Valančiūnasa, odličnog 3&D Brooksa, nevjerojatno zahvalnog De’Anthonyja Meltona, te nedavno iz Miamija pristiglo, Justisea Winslowa, Jenkins i ekipa grade novi sistem igre i kulturu franšize.

Grit and Grind kao jedna era u Memphisovoj franšizi, s pripadajućim košarkaškim sistemom, je završena, ali njena ostavština je živa; “Grit and Grind će uvijek biti dio Memphisa i nikada neće otići”, govori Brooks. Ta filozofija i nije samo spori tempo, tvrda obrana i igra na mišiće. Ako obratite pozornost, prepoznat ćete je u intervjuima koje daje trener Jenkins i njegovi igrači, i u kojima ponizno govore o radu i želji za napredovanjem. Prepoznat ćete je i u individualnom napretku svakog igrača kod Grizzliesa.

Grit and Grind je svaki Morantov ulaz u kojem ide do kosti, Brooksova obrana konstantno na rubu incidenta, Jacksonova blokada, Valančiūnasova čvrstina i Clarkeov razvoj nakon što je bio otpisan. Grit and Grind je kultura koja promiče i cijeni naporni rad, fajterski mentalitet i odbijanje predaje sve dok se suparnik ne preda.

Mladi Grizliji su pokazali da imaju sve to ove sezone. Memphis i Tennessee su opet u sigurnim rukama.

Ne propusti top članke