Hrvatska je utakmicu dočekala s nekoliko bitnih promjena u sastavu u odnosu na uspješnu lipanjsku misiju (gostovanja kod Italije i Rumunjske). Dvije trećine momčadi ostalo je isto (Bojan Bogdanović, Mate Kalajžić, Jakov Mustapić, Ivan Ramljak, Rok Stipčević, Dario Šarić, Ivica Zubac, Tomislav Zubčić), a umjesto Filipa Krušlina, Luke Babića, Željka Šakića i Darka Planinića u roster su uskočili Josip Bilinovac, Krunoslav Simon, Hrvoje Perić i Ante Toni Žižić. Premda je NBA osovina Bogdanović-Šarić ostala ista, ove su izmjene ipak koncepcijski ostavile traga.

Žižićevim dolaskom je izbornik Dražen Anzulović je konačno dobio relativni mir na poziciji ‘petice’; Planinić je, unatoč zavidnoj revnosti i hvalevrijednom odnosu prema državnom dresu, ipak predstavljao slabu točku i u obrani i u napadu zbog prečeste dekoncentracije i urođene nespretnosti. Žižić je bio jamac da razina igre neće drastično opasti po izlasku Zupca na klupu; štoviše, ovisno o raspoloženju obojice, mogao ju je i značajno povećati. Međutim, ogledi sa Slovenijom pokazali su da hrvatski visoki dvojac ima gadnih problema s iskakanjem na bekove, stoga je bilo jasno da će litavski izbornik Dainius Adomaitis igrati na tu kartu ako Zula ne smisli neko učinkovitije obrambeno rješenje.

Bilinovac i Simon umjesto Babića i Krušlina na vanjskim pozicijama značili su nešto veću kreativnost, ali i bitno manje energije u obrani. Simon donosi kreaciju i klasu više, ali su Babić i Krušlin ipak bili pouzdanija opcija kada se igralo na čišćenje terena Bogdanoviću i čekanje lopte na otvorenoj trici. Simon si uvijek uzima više pjesničke slobode, a u tome ponekad zna dosta komplicirati te ući u seriju izgubljenih lopti.

Što se tiče Hrvoja Perića, najveća nepoznanica bila je kako njega uklopiti u ovaj sastav. Anzulović ga je u prvom pokusu sa Slovenijom vidio kao krilo i u tome je ležao velik dio hrvatskih problema. Em se mučio čuvati niže i brže igrače, em je šuterski prilično bezopasan. Zato ga je Zula već par dana poslije prekomandirao na rezervnu ‘četvorku’, nauštrb Zubčića, poziciju na kojoj se skrasio posljednjih nekoliko godina i odmah je to izgledalo kompaktnije. Tu mu je ulogu namijenio i u susretu s Litvom, ali se pokazalo da je Perić u statusu pričuve gotovo neprimjetan na terenu.

Kobna pogreška

Sve u svemu, Anzulović nije mogao nastaviti po uspješnom receptu iz Trsta, već je morao napraviti stanovite modifikacije, a tu se izgubila ona teško stečena uigranost kojom su Italija i Rumunjska savladane bez većih problema.

No, Litva nije ni Italija, kamoli Rumunjska. Adomaitis na raspolaganju nije imao NBA par iz reketa, Domantasa Sabonisa i Jonasa Valančiūnasa (koji su igrali u lipnju), ali je zato imao mnogo pouzdaniju vanjsku liniju predvođenu Mantasom Kalnietisom, koji uvijek u reprezentativnom dresu izgleda kao 30 posto bolji igrač nego tijekom klupske sezone. On, Adas Juškevičius i Lukas Lekavičius uporno su vrtjeli istu akciju — zvali su svoje vrlo pokretne centre u pick igru pokušavajući isprovocirati preuzimanje Zupca/Žižića. Anzulović je, poučen iskustvom sa Slovenijom kad ih je Matic Rebec izneredio asistencijama, odlučio primarno zatvoriti pas prema centru u srcu reketa.

Litavski bekovi bi stoga zakoračili unutar trice te se dignuli s poludistance upravo u trenutku kad bi se hrvatski centri krenuli povlačiti u srce reketa. Premda se zna reći da je to najlošiji šut u košarci, jučer je to funkcioniralo u visokom postotku — zato se Anzulović počeo ljutiti i na Zupca i na Žižića, smatrajući da ipak stoje pola koraka plitko. Na početku druge četvrtine pala je odluka da i jednog i drugog posjedne na klupu, što je zapravo presudilo susret.

Kada su Šarić i Bogdanović istovremeno raspoloženi, onda je to poezija. Ali kada jedan šteka, već nastaju problemi

Iako je Litva dolazila do poena preko hrvatskih centara, oni su bili svi na istu shemu — preko vanjskog šuta. To je izgledalo previše jednolično da bi moglo potrajati cijeli susret; spuštanje Šarića na peticu (uz Perića na četvorci) omogućio je gostima da konačno naprave nešto u reketu i omoguće malo predaha vanjskoj liniji, a istovremeno je otupila oštrica u napadu. U tih nekoliko minuta Litva je došla do dvoznamenkaste prednosti, koju je potom ustrajno branila i obranila do završne sirene.

Anzulović je napravio kobnu pogrešku, kao kad se u šahu napravi krivi izračun prije žrtvovanja figure. Unatoč pogreškama u branjenju bekova, Žižić i (osobito) Zubac bili su velika kvalitativna prednost, kao dva topa naspram lovaca, samom svojom prisutnošću otvarali su ogromni prostor u napadu koji je u početku odlično koristio Šarić. Njihov bi učinak bio i primjetniji da su imali razigravača koji bi ih znao bar donekle iskoristiti. Stipčević sa svojim načinom igre sasvim je suprotno od onog što Hrvatskoj treba, a osim toga je imao užasan šuterski dan i bio potpuno beskoristan, šteta što izbornik nije dao priliku Kalajžiću koji je puno prodorniji igrač.

Problem je bilo i raspoloženje dvojice glavnih igrača, o kojima Hrvatska previše ovisi neovisno o tome tko je izbornik. Kada su Šarić i Bogdanović istovremeno raspoloženi, onda je to poezija, tada Hrvatska može pobijediti svaku europsku reprezentaciju. Ali kada jedan šteka, već nastaju problemi. Jučer smo vidjeli čudnu situaciju da je prvo bio jako raspoložen Šarić, a Bogdanović skroz izvan ritma, da bi u drugom poluvremenu posve zamijenili uloge.

Uvijek u grču

Na koncu se na naletu nadahnuća čak moglo do pobjede, ali nedostatak rezona zakopao je i zadnju nadu. Uistinu je bilo tužno vidjeti kako se akcije dogovorene na minuti odmora ne obadaju dva posto. Ipak ne treba zamjeriti Bogdanoviću, koji je jučer postao najbolji hrvatski strijelac u povijesti, zbog dosta nerezonskih šutova. On je jednostavno takav igrač, čisti skorer s ograničenim pregledom igre — ne razigrava suigrače usprkos tome što konstantno navlači višak obrane na sebe, ali može sam slomiti neke prilično ozbiljne ekipe. Mogao je čak i ovakvu Litvu da mu je ušla ta posljednja trica izvan ravnoteže u egalu, a onaj šut iz reketa kada je zadrškom izbjegao blokadu je, jednostavno, wow.

Puno je veći problem generalna hrvatska igra, oskudni broj akcija, tromost i nesimultanost u kretnjama, nejasne uloge nekih igrača (što se čekalo s Ramljakom?)…

Kada biste morali nešto izdvojiti kao trademark hrvatske igre u posljednjih 10 godina, onda bi to bio grč. Pobjeđivala ili gubila, Hrvatska vazda izgleda nedovoljno zagrijana, nervozna, što li već. Onakva fluentnost lopte, automatiziranost kretnji, inzistiranje na pripremljenom planu koje smo vidjeli kod Litavaca je nedosanjani san za hrvatske selekcije, tko god da je trener.

Ali dobro, ne valja plakati za prolivenim mlijekom. Anzulovića čeka zadatak da u ponedjeljak u Poljskoj obavezno uzmu dva boda. Drugi rezultati (Talijani svladali Poljake, Mađari u gostima Nizozemce) srećom su bili povoljni za hrvatske ambicije, ali bez trijumfa u Gdanjsku šanse za plasman u Kinu svest će se na teoriju. Litavska je pljuska bila posljednje upozorenje, svaki idući poraz značit će eliminaciju. Nadu daje što je Hrvatska i s ovako neuvjerljivom igrom bila vrlo blizu pobjede na račun individualne klase, a ta razlika bit će još izraženija naspram Poljaka.