Dinamo je u sezonu ušao tako da ga je od savršenog učinka nakon uvodnih 11 kola dijelio samo gol Michelea Šege kojim je Varaždin izvukao remi na domaćem terenu. Sve druge utakmice su otišle na Dinamovu stranu, a Ante Čačić je potpisao najbolji ulazak u sezonu u povijesti HNL-a: osvojio je 31 od 33 moguća boda, za jedan više nego u sezoni 2007./08. kad je Branko Ivanković vodio momčad s Lukom Modrićem i Mariom Mandžukićem.
Već tu je Dinamo napravio odlučujući korak prema naslovu prvaka. Takav standard osvajanja bodova nije bio dugoročno održiv, ali razlika je stvorena.
Dobar indikator da neće do kraja sezone zadržati istu stopu osvajanja bodova bila je činjenica da je Dinamo u svim utakmicama — osim na gostovanju protiv Gorice u devetom kolu — primio gol, a jedan dio bodova je ostvario golovima duboko u sudačkoj nadoknadi. Možda je u toj uvodnoj trećini prvenstva Dinamo osvojio i više bodova nego što je igrom realno zaslužio, ali bodovi su dolazili iz toga što je Čačić imao kvalitetu na koju se mogao osloniti. Bruno Petković, Mislav Oršić, Luka Ivanušec, Martin Baturina, Josip Šutalo, Dominik Livaković; svaki od njih je imao periode jako dobre forme u kojima je radio razliku na terenu.
Međutim, svaki od njih je za vrijeme sezone imao i negativne amplitude. Recimo, Ivanušec je iskočio kad se Oršićev odlazak poklopio s Petkovićevom ozljedom. U prvih 11 kola imao je dva gola i tri žuta kartona, ali je u proljetnom dijelu sezone nanizao sedam golova i sve statističke kategorije su mu skočile; od broja dodira s loptom do dodavanja, kreiranih šansi, driblinga i udaraca. S druge strane, Šutalo je do Svjetskog prvenstva igrao na iznimno visokoj razini. Bila je impresivna efikasnost koju je pokazivao u čišćenjima potencijalno opasnih situacija, a briljirao je u izgradnji igre i slanju dugih lopti prema suigračima u napadu. Šutalo je i dalje na visokoj razini u kontekstu konkurencije u HNL-u, ali ovog proljeća igra osjetno slabije nego što je igrao jesenas.
Mišić nije bio utjelovljenje Dinamove sezone, nego upravo suprotno od toga: dok su svi imali amplitude, on je u svakom trenutku držao razinu
Jedini zaista konstantni igrač na kojeg se Dinamo mogao osloniti je bio Josip Mišić. I zato se njega može proglasiti ključnim igračem u osvajanju ovog naslova.
Mišić je propustio samo jednu jedinu utakmicu, onu protiv Slaven Belupa kad je trebao odraditi suspenziju zbog crvenog kartona. Sve ostalo je obavio u kopačkama, i to u pravilu po 90 minuta, tako da je samo Livaković skupio više HNL minuta od Mišića. Ali Mišić je po minutaži bliži Livakoviću nego što su ostali njemu. On je na travnjacima proveo dvostruko više ligaških minuta u odnosu na Petkovića, a kad se minute pretvore u ekvivalent utakmica, odradio je osam utakmica više od Josipa Šutala i sedam više od Stefana Ristovskog. Izvojimo li Livakovića iz ove kategorije, dinamovce s najvećom potrošnjom u HNL-u predvode Ivanušec, Robert Ljubičić i Dario Špikić, a Mišić je odradio četiri i pol utakmice više od njih.
Most preko kojeg se dodavala štafeta
Onda dolazimo do kvalitete pruženog u odrađenoj minutaži. Mišić ima prosjek od 77 dodira s loptom, 57,4 točna dodavanja po utakmici s 88,4 posto uspješnosti, 3,9 osvojenih duela s 56,3 posto uspješnosti, a kada mu se zbroji prosjek oduzetih i presječenih lopti, dolazimo do 3,7 izravno osvojenih posjeda po utakmici. To Mišića čini uvejrljivo najboljim zadnjim veznim igračem lige.
Ali još je impresivnije to koliko je bio konstantan.
Tu i tamo bi mu se dogodila loša utakmica kao što je bila ona protiv Šibenika ili nedavno protiv Istre u kojoj je uzeo samo dva od 10 duela, ali kad mu se usporedi rolling average na uzorku od pet utakmica, ni u jednom od tih mikro dijelova nije varirao više od 10 posto u odnosu na cjelosezonski prosjek. To znači da kod njega nije bilo amplituda; postavio je svoju razinu i držao je; a ako je i bilo loših utakmica, nije bilo produženih kriza.
Za momčad koja je ovako uvjerljivo osvojila naslov, Dinamo nije stalno držao briljantnu razinu. Na kraju krajeva, promijenio je i trenera, što je jasan pokazatelj da se radilo o kombinaciji fantastičnih kapaciteta i očitih mana koje su se izmjenjivale.
Recimo, Dinamo je u prvih 11 kola upisao 10 pobjeda i jedan remi, ali je u tih 11 kola primio 12 golova, što je potpuno nekarakteristično za momčad koja obara rekord. Ili Petar Bočkaj, koji je u prvih 11 utakmica imao dva gola i pet asistencija, a onda je nestao. Ili Ivanušec, koji se u prvom dijelu sezone nije mogao sastaviti sa samim sobom, a onda je u drugom pomeo konkurenciju. Ili Petković, koji je u jednom trenutku imao niz od 12 utakmica s osam golova i pet asistencija, a onda se u drugom dijelu mučio s ozljedama i formom te je u devet nastupa upisao samo jedan gol.
U svemu tome Mišić je služio kao nekakav most preko kojeg se dodavala štafeta nositelja momčadi. On je pomagao Petkoviću kad je on briljirao i kad je Ivanušec bio u negativnoj amplitudi, a onda je pomagao Ivanušecu kad je on stavio momčad na svoja ramena i vukao je dalje, a Petković za to vrijeme hvatao formu. Često je bio u drugom ili trećem planu, ali Mišićeva je konstantnost bila ljepilo koje je držalo Dinamo na okupu, pogotovo nakon odlazaka Oršića i Arijana Ademija.
Ono što i Bišćan traži
Igralo je tu i ulogu to što se Hajduk raspao u ključnom dijelu sezone. U trenutku kad je Dinamo pokazivao slabosti, Hajduk je prosipao previše bodova da bi zadržao pritisak i natjerao Dinamo u eventualne nove pogreške. Uprava splitskog kluba nije imala strpljenja kad je Dinamo bio nestvarno dobar i zato nije mogla iskoristiti moment u kojem se pojavila kriza koja je kulminirala otkazom Čačiću. Međutim, ulogu je igrao i Mišić. Nije bio utjelovljenje Dinamove sezone, nego upravo suprotno od toga: dok su svi imali amplitude, on je u svakom trenutku držao razinu.
To je nešto što Igor Bišćan traži i od ostatka svoje momčadi. Briljantnost nije problem; skoro svaki od Dinamovih nositelja, pogotovo onih u prednjoj liniji, ima onih par minuta genijalnosti i kad nalet inspiracije aktivira taj kapacitet, onda izgleda kao igrač od 30 milijuna eura. Sa svim svojim manama, Čačić je znao manipulirati time i davati slobodu u kojoj uvijek netko može iskočiti kao presudni faktor za osvajanje bodova. Bišćan je nešto drugačiji karakter i od svoje će momčadi imati drugačije zahtjeve.
Mišić bi u tim zahtjevima trebao biti važna karika. Bišćan traži držanje ritma i konstantnost, a Mišić je tu neprikosnoven u Dinamovoj svlačionici. Kod njega nema amplituda, nema boljih i lošijih dana, samo neprekidni rad i fascinantna linija izvrsnosti.
Uostalom, to je Mišića učinilo ključnim igračem u osvajanju naslova. On je bio most koji je spajao individualne genijalnosti, ljepilo koje je držalo momčad kad se sve počelo raspadati. Možda iz sjene i nenametljivo, ali Josip Mišić je svojim učinkom tijekom sezone dao nemjerljiv doprinos Dinamovu uspjehu. Do te mjere da bude igrač sezone jer, iako možda nikad nije bio očito najbolji igrač momčadi kao što su na trenutke bili Petković ili Ivanušec, uvijek je bio među trojicom najboljih.
