Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ljudi u crnom

Zašto je reaktivni pristup prednost u Ligi prvaka

Zadnja izmjena: 18. travnja 2017. Profimedia

Ono što u nogometu obično nazivamo taktikom tek je druga razina na kojoj treneri određuju igru svoje momčadi. Taktika je konkretna, usmjerena točno određenim zadacima u sklopu jednog susreta i često varira od utakmice od utakmice. Međutim, prije taktike je potrebno postaviti razinu strategije, pomalo filozofsko određenje igre iz kojeg se deriviraju taktički modeli. I onda, ako je taktika konkretna i usmjerena točno određenim zadacima u sklopu jedne utakmice, ona nužno proizlazi iz  strategije koja je općenita i usmjerena generalnom cilju, toliko da u svojoj nepromjenjivosti postaje identitet momčadi.

Uvijek postoji nevjerojatni broj različitih načina igre kojima možete dobiti istu utakmicu. I svi su ti taktički planovi ispravni, dok god ostaju u granicama fair playa, jer ne postoji pravi i krivi način igranja nogometa. Međutim, u najgrubljim crtama, postoje samo dva pristupa nogometnoj strategiji: reaktivni i proaktivni način igranja nogometa.

Kao i obično, kada nogomet podignemo na ovu razinu razmišljanja, šah se nameće kao savršeno sredstvo objašnjavanja.

U šahu igranje s bijelim figurama donosi prednost. Počinjete meč, možete ga usmjeriti na svoju stranu i praktički se zdravo za gotovo uzima činjenica da bijeli ima barem pola figure više. Pa ipak, ogromni postotak igrača preferira imati crne figure. Statistički to nema smisla jer je protivnik u startu u prednosti od pola figure. Međutim, ima smisla u tome što je iz perspektive crnih figura puno lakše pročitati protivnika, ući mu u plan igre i iskoristiti njegove greške. Kada kreće, bijeli nužno ima inicijativu. Crni pak ima mogućnost destrukcije te inicijative, a zbog početne prednosti bijelog, u dvoboju podjednakih igrača može se zadovoljiti i remijem. Ukratko, zbog zakonitosti igre, bijeli mora igrati proaktivno, dok crni obično igra reaktivno.

Proaktivna igra u nogometu također se zasniva na inicijativi. U nogometu je za inicijativu potrebno imati loptu, iako sam posjed lopte ne znači nužno i proaktivnost. Dobar primjer za to je Španjolska pod Vicenteom del Bosqueom ili Manchester United Louisa van Gaala. Ako svoju proaktivnu strategiju bazirate na posjedu, onda u taktici gradite uzorke i mehanizme kojima ćete  ostvariti prednost na terenu uz konstantnu inicijativu.

Dogmatska vjera u posjed

S druge strane, reaktivna igra koristi način razmišljanja crnih šahovskih figura. Onaj tko se odluči na reaktivni pristup nogometu ima luksuz da vidi što protivnik namjerava i onda reagira na to pokušavajući natjerati ovog koji ima inicijativu na grešku. Bijeli nudi akciju, dok crni odgovara reakcijom.

Ironično, kad se dvije velike momčadi susretnu u dvomeču, često prednost ima ona koja se postavi kao mala. A ne postoji bolja mala ekipa od Atlético Madrida

I kako smo već nebrojeno puta ponovili, ne postoji ispravan ili neispravan način igranja nogometa. Riječ je o filozofskom određenju ili u krajnjoj mjeri  o ukusu, a to samo po sebi ne može biti dobro ili loše. Jednostavno je tako.

Doduše, postoji dobar i loš nogomet i to treba odvojiti od ukusa. Postoje treneri koji mogu forsirati stil i strategiju koja se nekome ne sviđa, ali u tome imati koherentan plan igre. Postoji pak i određen broj trenera koji, unutar paradigmi obje strategije, nemaju dovoljno razrađene taktičke uzorke i mehanizme igre, stoga im se igra pretvara u stihiju i improvizaciju. Uzalud je onda što znaju što igrati kada ne znaju kako. Međutim, iako nema ispravnog i neispravnog, postoje značajni uzorci u uspješnosti koje treba uzeti u obzir.

Arrigo Sacchi jednom je prilikom izjavio kako je nogomet sport za momčadi koje su u savršenoj harmoniji.

I tu je veliki Sacchi potpuno u pravu. Za uspjeh je potrebna harmonija koju je najlakše postići kroz uigranost ekipe, kroz to da svaki igrač u svakom trenutku zna svoje zadatke i generalni cilj. Znači, mora se postići harmonija u momčadi po pitanju taktike i po pitanju strategije. Samo, znamo da svi zadaci nisu jednako lagani.

„Sve velike momčadi imaju istu karakteristiku“, izjavio je Sacchi. “Ta je karakteristika da žele kontrolirati loptu i prostor.“ Sacchi je ovdje mislio isključivo na proaktivne momčadi, na momčadi s inicijativom. Pričamo li o njegovom Milanu, Barceloni Pepa Guardiole, Ajaxu Rinusa Michelsa ili o Barceloni Johana Cruijffa, to su sve momčadi koje su dogmatski vjerovale u posjed lopte i kontrolu utakmice kroz inicijativu.

Na sve s nožem u ustima

Međutim, lopta se može kontrolirati i kad ju nemate. Idealni primjer za to je Atlético Madrid.

Diego Simeone je reaktivni trener. Možda najreaktivniji od svih vrhunskih trenera. Možete voljeti njegovu karizmu, ratnički duh koji prenosi igračima i karakter nogometa „s nožem u ustima“, ali ako ste pogledali utakmicu s Leicesterom, puno toga će vam biti jasno.

Njegov nogomet često nije atraktivan; momčad mu igra dosadno i previše zatvoreno, posebno ako uzmemo u obzir kvalitetu kadra koju ima na raspolaganju. Međutim, način na koji Cholo slaže svoju momčad zadovoljava oba Sacchijeva kriterija. Atlético ima nevjerojatnu harmoniju u izvršavanju zadataka i generalnog cilja, a onda kroz svoje fantastično sinkronizirano kretanje u niskom bloku ima sposobnost kontrolirati loptu i prostor. Zapravo, momčad kontrolira prostor tako da ima gomilu igrača u opasnim zonama, a loptu kontrolira tako što kontrolira opcije koje ima suparnik u posjedu lopte. Ukratko, kontrolirajući suparnika kontrolira loptu. I čeka grešku koju će iskoristiti.

Ili, još kraće i riječima Eibarova trenera Joséa Luisa Mendilibara, Atlético Madrid je velika momčad koja igra kao mala.

Kad velemajstor igra simultanku protiv 30-ak suparnika, uvijek igra s bijelim figurama i uvijek igra istu igru. Ima inicijativu, dogmatski je proaktivan i želi iskoristiti svoju superiornost napadajući. Reaktivnost na kvalitetom inferiornog protivnika naprosto nema smisla. Isto rade i velike nogometne momčadi kad se susretnu s malima; moraju igrati proaktivno i iskorištavati svoju superiornost. Inače kvaliteta ne dolazi do izražaja.

Cholo je prečesto padao na tom ispitu. Protiv malih ekipa, koje su igrale reaktivno, nije imao dovoljno proaktivnih mehanizama, nije stvarao dovoljno šansi, nije pokazivao dovoljno inicijative. I dalje je njegov Atlético igrao kao mala momčad, jer to je identitet koji je Cholo stvorio u svojoj momčadi i to je strategija unutar koje su razvijani taktički obrasci.

Posljedica tog izbora je činjenica da je Atlético bez lopte možda i najbolja momčad na svijetu, dok je s loptom prosječan, posebno kad se uzme u obzir činjenica da u momčadi ima nekoliko klasnih igrača. Nikad nije razvio taktičku strukturu igranja simultanke, a to su onda druge stvarno male momčadi znale iskoristiti i ponekad otkinuti koji bod, što se Real Madridu i Barceloni rijetko događa.

Tko čeka, dočeka

Ali to nije specifičnost španjolskog prvenstva. Velike momčadi koje igraju proaktivno uvijek imaju prednost u prvenstvima jer su to natjecanja koja u svojoj biti nude velik uzorak mečeva u kojima moraju ići isključivo na pobjedu kroz inicijativu. Prevelika reaktivnost je prošle godine koštala Matjaža Keka, a najbolji primjer je Carlo Ancelotti, koji je s onim Milanom osvojio dvije Lige prvaka, a samo jedan scudetto. Logično, jer simultanke se rijetko dobivaju reaktivnim pristupom.

Međutim, u dvoboju dva velemajstora pobjeđuje onaj koji napravi manje grešaka. Tu prevelika inicijativa često bude kontraproduktivna, a crne figure dobivaju prednost reakcije na sve suparničke greške. Uostalom, imaju veliku prednost u tome da se mogu zadovoljiti remijem. Zbog toga je Cholov Atlético Madrid iznimno neugodan suparnik u Ligi prvaka, posebno u završnici gdje sve staje u dvije utakmice prilično ravnopravnih suparnika.

Kad se dvije ekipe susretnu u dvomeču koji odlučuje o prolasku dalje, tu nema velikog skrivanja. Kvalitete su očite, strategije su jasne i generalno se sve zna. Momčad koja preuzima inicijativu riskira, traži opcije za lomljenje suparnika i iza leđa nužno ostavlja prostor koji se može iskoristiti. Ostavlja taj prostor i u prvenstvu, ali najčešće igra protiv momčadi čija kvaliteta nije tolika da ugrozi taj prostor. Zbog toga kvalitetne reaktivne momčadi u turnirskim natjecanjima imaju mnogo veće šanse za osvajanje trofeja nego u prvenstvima.

Radi se o temeljima ratovanja, o branjenju i napadanju utvrđenih pozicija. Proaktivna ekipa ima zadatak stvoriti šansu, ona je ta koja mora ići u osvajanje utvrđene pozicije. To je mnogo teže, jer reaktivna momčad za svoj cilj ima tu šansu spriječiti. A kad spriječi šansu, onda čeka. Usmjerena je na kontroliranje suparnika kroz kontrolu njegovih opcija i mami ga u grešku koju će iskoristiti. A ako grešku ne dočeka, to nije toliko bitno, jer kad velemajstor igra protiv drugog velemajstora koristeći crne figure, zadovoljan je i remijem.

Ironično, kad se dvije velike momčadi susretnu u dvomeču, često prednost ima ona koja se postavi kao mala. A ne postoji bolja mala ekipa od Atlético Madrida. Cholo, uostalom, uvijek nosi crno.

Ne propusti top članke