Prvog ožujka 2006. — dakle, prije više od 16 i pol godina — Hrvatska i Argentina odigrale su prijateljsku u utakmicu u Baselu. Nije bilo riječ o posebno bitnom susretu, ali ostat će zapamćen po komadiću sportske trivije koja je ovih dana dobila sasvim novi kontekst. Lionel Messi tada je zabio svoj prvi gol za argentinsku, a Luka Modrić prvi puta nastupio za hrvatsku reprezentaciju.
Danas, nakon više od jednog i pol desetljeća, Messi i Modrić nisu samo kapetani svojih reprezentacija, već i najbolji nogometaši u povijesti svojih nacija — iako će Argentincu mnogi osporiti taj status, barem dok još nije osvojio svjetski naslov. Današnje polufinale gledat će se, htjeli mi to ili ne, primarno kroz prizmu dviju desetki; uostalom, paralele su previše primamljive da bismo ih ignorirali: LM10 i LM10, kapetani, finalisti Svjetskog prvenstva, Zlatne lopte. Jedan od njih dvojice u nedjelju će igrati svoje drugo finale, jedan će utjehu tražiti u borbi za treće mjesto.
Da su Messi i Modrić najvažniji igrači svojih reprezentacija, ne samo na terenu nego i izvan njega, sada djeluje kao nešto banalno, što nema potrebe posebno isticati. Uostalom, i jedan i drugi dobar dio tereta želja i nadanja svoje nacije nose na vlastitim leđima. Što oni znače za Argentinu i Hrvatsku izvan terena teško je formulirati riječima.
Srećom, za ono što pokazuju na terenu imamo koristan šalabahter: statistiku. Tu usporedbe postaju malo manje očite, budući da Messi i Modrić rade drugačije stvari na terenu. Međutim, sasvim je jasno da su i jedan i drugi apsolutno ključni za igru svojih momčadi.
Modrić za Hrvatsku radi slične stvari kao i Messi za Argentinu, samo na drugom dijelu terena i u nešto drugačijim fazama igre
Messi je u Argentini ono što je dugo bio u Barceloni: istovremeno kreator u zadnjoj trećini, dribler i egzekutor, alfa i omega svega što njegova reprezentacija radi u fazi napada. U pet utakmica koje je Argentina odigrala u Kataru, Messi je zabio četiri pogotka, podijelio dvije asistencije, stvorio 16 prilika i šutirao 25 puta. U tim kategorijama je broj 1 u Argentini, te broj 2, 3, 1 i 1 uopće na Mundijalu. Dakle, Messi kao Messi, najbolji ofenzivni igrač na turniru.
Ako to nije dovoljno, evo još jedne ilustracije: Messi je dosad na Svjetskom prvenstvu imao 32 dodira u suparničkom kaznenom prostoru, po čemu je treći najbolji na turniru. Istovremeno je i 35 puta poslao dodavanje kojim je pronašao suigrača u kaznenom prostoru, po čemu je četvrti najbolji na turniru. Obični smrtnici ili primaju lopte u kaznenom prostoru ili ih šalju u njega, a Messi radi i jedno i drugo. Bez oduševljenja, molim.
A Modrić? On za Hrvatsku radi slične stvari kao i Messi za Argentinu, samo na drugom dijelu terena i u nešto drugačijim fazama igre. Hrvatski kapetan poznat je po načinu na koji diktira tempo utakmice i perfektno čuva loptu, ali i po velikoj količini obrambenog posla.
Recimo, Modrić je jedan od samo trojice igrača na turniru (uz Judea Bellinghama i Daleyja Blinda) koji je dvoznamenkast u sljedeće četiri kategorije: osvojenim posjedima u prvoj trećini te drugoj trećini, dodavanjima u posljednju trećinu te dodirima s loptom u suparničkom kaznenom prostoru. Drugim riječima, Modrić nije samo srce hrvatske igre u sredini terena već i motor koji pokriva obrambene zone i poput terijera osvaja loptu. Modrić možda nije na glasu kao veliki golgeter ili asistent, ali zato apsolutno sve drugo radi na nevjerojatnoj razini.
Kroz prizmu svoje dvojice kapetana možemo, uz određenu dozu generalizacije i reduktivnosti, definirati i način igre ovih dviju reprezentacija. Argentina, koja godinama pokušava stvoriti uvjete za Messijev nadrealni ofenzivni potencijal i Hrvatska, koja živi za svoju desetku, prolazi nokaut fazom iako ne dominira niti pobjeđuje, stvara povijest nadljudskom vjerom u vlastite mogućnosti i fanatičnim odbijanjem poraza.
Danas će jedna od tih dviju sila i jedan od te dvojice legendarnih kapetana izboriti svoje drugo finale. Drugi pokušaj za besmrtnost.
