Tottenham je navikao biti preskakan. Onaj treći klub u Londonu, uvijek u nekoj sjeni hvata priliku dohvatiti Arsenal i Chelsea. I nekako, kao u crtiću u kojem Tom nikad ne uhvati Jerryja, vječno je u tom lovu. Međutim, kad se pogledaju neki podaci, priča dobije zanimljivije konture.

U zadnjih pet godina Tottenham na transferima ima bilancu od -9,36 milijuna eura. Tom brojkom, vjerovali ili ne, Tottenham je klub s najboljom bilancom od svih premierligaških klubova u zadanom razdoblju. Za usporedbu, Hull City je na transferima u minusu 55,33 milijuna, Middlesbrough 70,94 milijuna, a Watford 88,02 milijuna.

A mi nekako uzimamo zdravo za gotovo da se Tottenham bori s Manchester Cityjem, koji je u tom razdoblju imao 501,73 milijuna eura kupovina više nego prodaja, ili s Manchester Unitedom i njegovim minusom od 470,29 milijuna. Prema duetu iz Manchestera, Arsenalovih 247,58 milijuna minusa se čini kao sitniš. Pa ipak, prošle je godine Tottenham završio iznad oba kluba iz Manchestera, a gotovo je sigurno da će to napraviti i ove. K tome, Spursi imaju i najmlađu ekipu u ligi.

Jedan od ključnih razloga za uspjehe kluba s White Hart Lanea je trener Mauricio Pochettino.

Nogometaške noge

Nemoguće je pričati priču o Pochettinu, a preskočiti njegova učitelja i čovjeka čije su metode i ideje presudno utjecale na njega još od najranijih dana – Marcela Bielsu.

Ima nešto u luđacima kakav je Bielsa da nam je svima drago kad je on tu negdje. Valjda jer s takvima nema nimalo sumnje da će se negdje pojaviti neka genijalna zanimljivost. Pišući o utjecaju Bielse na Pochettina, Rob Draper i Ariel Cukierkorn donose anegdotu o njihovu prvom susretu. Trenirajući Newell’s Old Boyse, El Loco Bielsa i njegov šef Jorge Griffa odvezli su se na malu farmu u Murphyju, otprilike 100 kilometara sjeverno od Rosarija, kako bi regrutirali nekog malca koji je ondje živio; za kojeg su čuli da je dobar, ali nikad nije došao na regionalne selekcije. Došli su u kuću Pochettinovih debelo u noći kad je mali Mauricio već spavao. Uvukli su se u njegovu sobu, otac je podigao prekrivač, a čim je vidio figuru 13-godišnjaka, Bielsa je rekao Griffi: „Kakve nogometaške noge ima!“ Tako nešto može napraviti samo El Loco, valjda da opravda nadimak.

Kako donose Draper i Cukierkron, već ujutro je mali Mauricio potpisao za Newell’s i već je od tog jutra Bielsa počeo oblikovati njegov put. Kasnije su se kao trener i igrač sreli još i Espanyolu, te u argentinskoj reprezentaciji, u koju je Pochettina 1999. uveo baš Bielsa.

Međutim, između učitelja i učenika postoji strašna razlika. Marcelo Bielsa ima samo jedan plan – napasti pod svaku cijenu. On je fundamentalist, čovjek kojeg je nemoguće mrziti. „Da imam 11 robota, nikad ne bih izgubio utakmicu“, znamenita je izjava u kojoj pokazuje razinu uvjerenosti u ispravnost svoje ideje. Njegov fundamentalizam je glavni razlog zašto ga svi volimo – tip je karizmatičan, originalan i fantastično zabavan; no, fundamentalizam je ujedno i glavni razlog zbog kojeg nikad neće dobiti šansu u zbilja elitnom klubu.

Dok će Pochettinov trenerski put sigurno proći kroz barem jedan od top 5 klubova.

Taktička pragmatičnost

U Espanyolu, gdje je Pochettino završio igračku i započeo trenersku karijeru, pomoćnik mu je bio Joan Carrillo. Njemu sam postavio pitanje o starom kolegi kojemu ovih dana ide jako dobro. „Mauricio Pochettino je savršeno pripremljen i ne prestaje razmišljati o nogometu“, rekao je Carrillo. „On uvijek ima dva rješenja za svaku situaciju koja se može dogoditi, misli u sadašnjosti i u budućnosti.“ Za razliku od Bielse, Pochettino ima više različitih opcija u igri. On je uvjeren u ideju, ali je isto tako i pragmatičan.

Tottenham već dvije godine igra najljepši nogomet u Premier ligi i završava iznad mančesterskih rasipnika

U Tottenhamu je počeo igrati u formaciji 4-2-3-1. Jedan od njegovih ključnih mehanizama izlaženja s loptom bila je lavolpiana. To je, naime, manevar koji je u svojim klubovima forsirao još jedan argentinski trener, Ricardo La Volpe, koji je 1978. kao rezervni golman reprezentacije osvojio svjetsko zlato. Mehanizam otvaranja napada se sastoji od toga da bekovi odu visoko, da se stoperi rašire do aut linija, a da se zadnji vezni spusti između stopera po loptu. Vezni koji se u Spursima spuštao među stopere bio je Eric Dier, a drugi vezni je bio Mousa Dembélé, jedan od najpodcjenjenijih veznjaka na svijetu. Uostalom, Dembélé je doveden kao zamjena za Luku Modrića, koji je bio jednako zanemarivan sve do epizoda u Real Madridu.

I zapravo, upravo je Dembélé ključni igrač za ovaj Tottenham.

O njemu ovisi formacija momčadi. Umjetničku crtu na terenu naslijedio je od majke, slikarice Tilly, i svojim dodavanjima skicira Tottenhamovu igru. Kroz njega Pochettino može počinjati napade, s obzirom na to da se lako oslobađa presinga i da ima sjajan osjećaj za dodavanja, tako da je idealan igrač za davanje ritma momčadi. Međutim, prečesto je ozlijeđen i Tottenham se treba krpati.

Tada Pochettino obično prelazi na igru s tri stopera, nešto što polako postaje trend u Premier ligi. Logika iza poteza je jednostavna : bez metronoma u sredini terena momčad će gubiti više lopti, a dodatni stoper daje veću sigurnost u obrani suparničke tranzicije. U izgradnji napada tri stopera daju jako dobar balans, uvijek je jedan od njih slobodan i spreman okrenuti dijagonalu prema fizički moćnim bekovima koji idu visoko.

Međutim, neovisno o kadru i o suparniku, Pochettinov Tottenham ima priličnu fleksibilnost u taktičkim izmjenama unutar same utakmice, ovisno o situaciji na terenu. Prelasci iz 4-2-3-1 u 3-4-3, građenje napada kroz centralnog veznjaka ili dijagonalama prema bočnim pozicijama, spuštanje napadača ili rotacija igrača sredine, sve je to dio Pochettinove pragmatičnosti.

„Svijet nas je htio ubiti“

Jedan od najprimjetnijih znakova Bielsina utjecaja je korištenje presinga. Međutim, El Loco je svojim robotima zapovijedi čuvanje suparnika po principu čovjek-na-čovjeka, dok je Pochettino tu mnogo racionalniji. Njegov stil se bazira na zonskom presingu, čiju visinu određuje zadnja linija. Okidači presinga su jasni, suparnika se gura prema aut liniji gdje se zatvaraju u zamke. Samo, za razliku od Gegenpressing ekipa, po osvojenoj lopti ona ne ide nužno naprijed, nego se traži stabilizirajuće dodavanje kroz sredinu. Tako i u tranziciji, Pochettino traži pametno odigravanje. Nema mjesta žurbi .

Međutim, mjesta žurbi ima u razvoju talenata. Ako je ijedna momčad u Premiershipu mlada, to je Tottenham. Pochettino je razvio Harryja Kanea, od jednodimenzionalnih bekova limitirane tehnike učinio je tenkove koji gaze po aut liniji, a šansu je dao možda i najtalentiranijem Englezu u zadnjih 20 godina, a onda se taj Dele Alli pretvorio u jednog od ključnih igrača momčadi.

Momčadi koja već dvije godine igra najljepši nogomet u Premier ligi i koja završava iznad mančesterskih rasipnika. „Prošle godine svijet nas je htio ubiti“ rekao je Pochettino nakon što je jučer razvalio Bournemouth. Svjestan je kako su svi priželjkivali da Leicester postane prvak. Istovremeno, osjeća kako uz podršku javnosti ove godine Spursi mogu napasti Chelsea. „Ako pobijedite, kao mi danas, velika je stvar što stavljate pritisak na suparnika.“ Siguran sam kako će ove sezone imati najviše navijača među neutralcima. Nekako – zaslužili su!