Dončić, Dončić, Dončić, Dončić… Dječačko lice 19-godišnjeg Slovenca preplavilo je društvene mreže, medije i slične kanale. Već neko vrijeme ovaj dečko je postao zaštitno lice europske košarke, a sve je došlo na razinu više nakon zlata Slovenije na Eurobasketu u Turskoj. Otkako se Dončić vratio u klupski dres, više se priča o tome hoće li biti prvi pick NBA drafta, hoće li odmah otići ‘preko bare’ i kako će se ondje snaći, nego hoće li odvesti Real Madrid do europskog trona.
Kraljevski klub pao je u sjenu svog dragulja i nameće se pitanje kakvu momčad zapravo imaju Madriđani – jesu li realne njihove šampionske ambicije ili je Real samo ukras, usputna stanica u holivudskoj priči slovenske zvijezde? Nakon što im je raštimana Barcelona uzela kup, ove su sumnje dobile na težini.
Real Madrid najuspješniji je europski klub s čak devet naslova europskog prvaka, ali većinu tih naslova osvojio je davnih dana, u 1960-ima i 1970-ima. Jedina dva moderna naslova Kraljevi su osvojili pod Željkom Obradovićem 1995. te pod aktualnim trenerom Pablom Lasom 2015. Upravo taj posljednji naslov bio je kruna igara jedne vrhunske momčadi, čija je jezgra bila na okupu nekoliko sezona. Tu govorimo prvenstveno o plejadi fantastičnih bekova u naponu snage: dva Sergija – Llull i Rodriguez – dirigirali su napadima, a Jaycee Caroll i Rudy Fernandez trpali su trice. Oni su imali podršku u širokoj klupi na kojoj su, kako koje sezone, uvijek imali nekoliko igrača koji su odlično koristili svojih 10 minuta. Što se tiče situacije pod košem, konstanta su bili četvorke Felipe Reyes i Nikola Mirotić.
Tih je godina Real bio strah i trepet u Europi. Igrao je su agresivnu obranu pod čijim su se presingom raspadale i najskupocjenije momčadi, a u napadu je bila rapsodija, rešetanje sa svih strana. Centri su bili tek pomoćno oruđe; tako je, primjerice, Ioannis Bourousis prosječno igrao tek desetak minuta. Međutim, do naslova je došlo tek nakon što je Nikolu Mirotića zamijenio Andres Nocioni. Argentinski veteran bio je mrvicu slabiji šuter od španjolskog Crnogorca, ali zato neusporedivo čvršći i borbeniji igrač naoružan iskustvom.
Upravo je ta doza hrabrosti često nedostajala Kraljevima da odu do kraja – dvaput su zapeli u finalu ponajviše zbog toga što su ih suparnici (Olympiacos, pa Maccabi) psihološki nadjačali – kako su finalne utakmice odmicale, Realovi su igrači promašivali šutove koje su čitave sezone pogađali. Onda je došao Nocioni i završio stvar, u 36. godini bio MVP Final Foura.
Pa tko to, dovraga, igra s Dončićem?
Tako je izgledao moćni Real Madrid, a kakva je situacija danas?
Nakon šampionske sezone uslijedio je veliki pad, dvije godine u nizu Pablo Laso morao je potpisati kapitulaciju protiv Željka Obradovića. Prvo je Fenerbahçe pomeo njegovu momčad u četvrtfinalu s 3-0 u seriji 2016., a prošle smo godine vidjeli istu priču u polufinalnom ogledu u Istanbulu. Nisu to bile utakmice za pamćenje, Real je jednostavno bio nedorastao suparniku.
Sudeći po dosadašnjim igrama, ove se sezone ništa nije promijenilo. Lani je nakon osnovne faze Eurolige Real bio na omjeru 23-7, a sada već nakon 25 kola ima 10 poraza, od kojih treba izdvojiti potop kod Baskonije – završilo je s nezamislivih 105:75 za domaćine, što je najveći Realov debakl u modernoj Euroligi. Momčad se nalazi u grčevitoj borbi za prednost domaćeg terena u četvrtfinalu, a bez nje će imati križni put do Beograda.
Sve ovo nekako se ne uklapa u Dončićevu bajkovitu priču, zar ne?
On je ove sezone do kraja eksplodirao i bilježi impresivne brojke (17 poena, pet skokova, 4,5 asistencije i 1,2 ukradene lopte po utakmici). Premda se malo muči s tricom (32,6 posto), nipošto nije riječ o istom slučaju kao i s Aleksejem Švedom, koji je iracionalnim divljanjem s loptom u rukama napumpao slične brojke. Naprotiv, Dončić uistinu razigrava čitavu momčad. Budući da Švedov Himki ima tek pobjedu manje, vjerojatno se pitate tko to, dovraga, igra s Dončićem?
Kada se gleda kvaliteta u smislu širine, Real je zabrinjavajuće slab. Chacho Rodriguez je otišao, Nocioni se umirovio, Llull je teško ozlijeđen, a Fernandez, Caroll i Reyes sve su stariji, tek sjene igrača kakvi su bili prije nekoliko sezona. Tako su najbolji Dončićevi ortaci postali centri, koji su ranije bili pomoćna radna snaga. Gustavo Ayon se prometnuo u drugog strijelca momčadi, a dosta lopti ide i na Waltera Tavaresa, koji je doveden kao zamjena za ozlijeđenog Ognjena Kuzmića. Anthony Randolph također je vrlo bitna karika, ali prilično drukčiji tip krilnog centra nego što su bili Mirotić i Nocioni, a k tome se još ove sezone muči s tricom (28 posto).
Puno zabijaju, ali jako puno i primaju
Vanjska linija najveći je problem – izuzevši Dončića, tu su sve solidni, može se reći i jako dobri igrači, ali tu nema nijedne ekstra klase. Dosta lopti i dalje ide na Carolla i Fernandeza, koji žive na račun stare slave, a od novih lica tu su najvažniji Facundo Campazzo, Trey Thompkins i Fabien Causeur.
Omaleni Argentinac Campazzo je rezervni razigravač s velikom minutažom. On po stilu igre sliči Rodriguezu, ali je po kvaliteti za klasu ispod popularnog bradonje. To se vidi po njegovom učinku, a još više po govoru tijela momčadi dok je na parketu bez Dončića. Thompkins je krilo koje svoju ulogu odrađuje korektno, ali ništa više od toga, a Causeur je svestrani bek koji se s 30 godina konačno probio u elitni europski klub i to se vidi po velikim oscilacijama. Sve u svemu, bez Dončića to je vanjska linija primjerenija, recimo, Unicaji nego kraljevskom klubu.
U napadu to još i funkcionira jako dobro – Real je druga najefikasnija momčad Eurolige. Šutiraju velik broj trica – 26,6 po utakmici, drugi u ligi iza Himkija (zlobnici bi rekli – iza Šveda) uz vrlo dobru preciznost (36,8 posto, sedmi u ligi), usto je napadački arsenal dovoljno širok za probijanje obrane svakog suparnika (85 postignutih koševa prosječno).
Zato ogromni problem leži na drugom kraju parketa.
Real prima gotovo 80 poena po utakmici što je luksuz koji si može priuštiti samo CSKA. Tu je veliki problem nastao ozljedom Kuzmića, koji je trebao biti tvrđava u reketu. Umjesto njega došao je Tavares, koji je sa svojim 221 centimetrom savršena meta za suparničke napade. On u obrani od pick & rolla nema dovoljnu brzinu da iskoči i vrati se na vrijeme i tako otvara autocestu do obruča.
Sličan je problem nekoć imao i Boban Marjanović u Zvezdi, ali je trener Dejan Radonjić imao pregršt obrambenih specijalaca u momčadi koji su znali sakriti taj hendikep. Laso niti ima potrebne profile igrača, niti se u karijeri pretjerano studiozno bavio obrambenim postavkama da bi mogao sakriti Tavaresove mane. Povrh toga, bekovska linija sastavljena je većinski od mekanih igrača, a momčad je prestara da bi Laso mogao forsirati karakteristični presing iz ranijih sezona.
Ipak ih ne otpisujte
Real zapravo igra vrlo slično kao i lani – Laso je dao momčad u ruke jednom strašnom individualcu. Ključna razlika je u tome što je Llull imao Dončića kao dodatnu ekstra klasu, dok je danas Luka sam. Neki govore da je Llullova ozljeda otvorila prostor za Dončićevu eksploziju, ali to nije istina. Llull je inteligentan igrač koji je prošao dovoljno toga u karijeri da zna kako se mora odreći dijela šutova kako bi otvorio prostor nadolazećoj zvijezdi. Rasplet prošle sezone pokazao mu je da koliko god dobar bio (MVP sezone), ipak treba pomoć, a godinu dana iskusniji Dončić najbolja je pomoć koja je mogla doći.
Međutim, Llull je teško ozlijedio koljeno i tko zna hoće li ikada biti onaj stari, ipak je već prešao tridesetu. Tako je Real umjesto dinamičnog dua opet dobio one-man-team.
A ako Dončić na ljeto ode, ostavit će Madrid u sivilu, nedoumici što i kako dalje. Tržište u Europi je takvo da se naprosto nema što kupiti; CSKA i Fenerbahçe imaju daleko najveće budžete i pokupuju sve što se da otkidati od NBA lige, a ostali – kako se tko snađe. Individualna kvaliteta igrača u Europi je u padu. Mladi sve brže odlaze u NBA, što će izgleda potvrditi i Dončić. Real ima adut u svom čuvenom omladinskom programu – i sada značajnu priliku dobivaju Santi Yusta (20 godina) i Dino Radončić (19), ali ne mogu se Dončići izbacivati kao na pokretnoj traci.
Real se muči, ne pobjeđuje na rutinu kao nekad, ali ne treba prebrzo otpisati Kraljeve. Final Four je turnir na kojem je svaki ishod moguć, pa tako i da Real kao autsajder dođe do titule, jednako kao što ju je gubio dok je bio favorit. Laso više nema tako široki spektar zvijezda kao nekoć, nema ni prepoznatljivi stil igre koji melje, ali ima Dončića. Premda momčad previše ovisi o njemu, on ima idealnu priliku dokazati da sve te usporedbe s Draženom Petrovićem nisu nikakvo pretjerivanje. Ako ovakvu momčad dovede do naslova, i najveći skeptici morat će priznati da je ovaj 19-godišnjak legitimni kandidat za najvećeg Europljanina u povijesti igre.
