Hrvatska je reprezentacija prije utakmice protiv Finske bila izraziti favorit za prvo mjesto u Skupini I. Složile su se oko toga sve kladionice i odredile Hrvatskoj oko 60 posto šansi, a kladionice žive i opstaju od toga da dobro predviđaju budućnost. Poslije remija protiv Finske, postoji sasvim pristojna šansa da Hrvatska niti ne bude drugoplasirana momčad svoje skupine, a čak i u slučaju remija s Ukrajinom vrlo je izgledan scenarij u kojem će biti najlošija drugoplasirana momčad i tako ostati i bez playoffa.
Dakle, plasman na Svjetsko prvenstvo nije nikad bio dalje.
Ante Čačić platio je tu činjenicu izborničkim poslom. Njegovo je mjesto preuzeo Zlatko Dalić, a hrvatska reprezentacija ušla je u ciklus svojevrsnog ‘Sviščeva dana’. Posljednja tri izbornika – Igor Štimac, Niko Kovač i Čačić – odlično bi krenuli, a onda bi se pogubili pri kraju kvalifikacija, pritom upirući prste u sve oko sebe u nadi da će pronaći nekog dežurnog krivca umjesto sebe samih. Pred sam kraj doveden bi bio izbornik-vatrogasac koji bi ostvario plasman na veliko natjecanje, gdje bi onda Hrvatska došla do rezultata ispod vlastitih očekivanja. Ostaje da vidimo koliko će se Dalić uklopiti u taj koloplet sudbine.
Uvijek je opravdano postaviti pitanje koliko je kriv čovjek na klupi, a koliko oni na terenu. Najčešće će trener ili izbornik ponijeti veću krivicu jer on je odgovoran za igru, iako je sami igrači trebaju izvesti. Međutim, usred ovog potencijalno katastrofalnog kvalifikacijskog ciklusa jedna je stvar ostala nedovoljno naglašena.
Ta koliko zapravo Luka Modrić, najbolji hrvatski igrač, nije nimalo kriv. Koliko je odigrao bolje od svih ostalih, vodio primjerom vlastite igre, ali nije imao suigrače koji bi ga slijedili.
Ne može sve sam
Suđenje Zdravku Mamiću išlo je paralelno s neuspjesima tijekom kvalifikacija. Nakon promjene svoga iskaza i famoznog „ne sjećam se“, Luka Modrić je u dijelu javnosti dočekan na nož. Kukavica, izdajica, podanik – bile su samo neke od kvalifikacija koje su ga snašle. Okvalificiran je kao netko tko nije dostojan nositi kapetansku vrpcu u reprezentaciji. Povučene su i paralele s ‘nikad prežaljenim’ kapetanom Zvonimirom Bobanom, čiji je udarac policajca na Maksimiru simbolički označen kao početak konačnog hrvatskog otpora jugoslavenskom režimu, čime je taj čin postao legendaran.
Od Modrića se očekivalo nešto slično na simboličkoj razini. Po preuzimanju kapetanske vrpce, očekivao se neki legendaran čin; kako na terenu, tako i izvan njega. Do toga nije došlo. Štoviše, Hrvatskoj i njezinom kapetanu sprema se antiklimaks epskih proporcija. No, pravo je pitanje; koliko je zapravo Luka kriv?
I am a man who wals alone / And when I’m walking a dark road / At night or strolling through the park / When the light begins to fade / I sometimes feel a little strange / A little anxious when it’s dark
Baš zato, kroz ovaj će se tekst zauzeti i braniti drugačija teza. Teza u kojoj je Luka, baš kao i protagonist legendarne pjesme Iron Maidena, morao hodati sam. Pritom nije niti čudno da se bojao mraka. Kako na terenu, tako i izvan njega.
Luka na terenu
Kada igra u dresu Real Madrida, Luka Modrić već godinama djeluje kao jedan od najboljih veznih igrača na svijetu. Njegov je zadatak u isto vrijeme jednostavan i beskrajno kompliciran. On mora najbolje igrače, kakve sve redom ima oko sebe, učiniti malo boljima od onoga što bi bili da njega nema na terenu. On je osnovna spona njihova veznog reda, zadužena da oni ispred njega dobiju loptu u boljoj poziciji, da tranzicija funkcionira i da je lopta kod njega sigurna. Djeluje na trenutke kao tek tipični ‘vodonoša’, kakvih ima puno u nogometnom svijetu, ali nije tako. Malo koji igrač može unijeti toliko momčadskog duha i kolektivnih kvaliteta u klub pun individualne snage. Ukratko, on se brine da Galacticosi djeluju kao momčad.
Dojam je kako Hrvatska ne može napraviti razliku u pozicijskoj igri na suparničkoj polovici ako je napravi sam Modrić
Zato mu se često – a gotovo uvijek neopravdano – spočitavalo kako ne može na pravi način preuzeti odgovornost kada igra za reprezentaciju, kako nema mentalitet vođe i kako nije opasan po gol. Međutim, Modrić ne može biti jedan igrač za klub, a drugi kada obuče nacionalni dres. On je upravo ono što jest: ponajbolja spona tranzicijske igre u početnim fazama distribucije i igrač koji suigračima ostvaruje bolje pozicije.
Međutim, u ovom je kvalifikacijskom ciklusu postao ‘novi’ Modrić. Bio je i puno više, a na trenutke je preuzeo i mentalitet koji mu ne pripada.
Najbolje se to vidjelo u posljednjoj utakmici protiv Finske.
Na samom početku drugog poluvremena, Modrić je napravio nešto potpuno izvan svoga karaktera. Uzeo je loptu blizu centra, sjurio se, kako to često čini, dobrih 30 metara prema golu, a onda opalio loptu koja je otišla preko vrata. Svi kao da su tada gledali u čudu, jer Luka Modrić uvijek prvo gleda kako uposliti suigrača, kojih je bilo tada dovoljno unutar i oko šesnaesterca. No, vidjelo se tada po njegovom govoru tijela i mimici da mu je prekipjelo. Prekipjelo mu je cijelu utakmicu gledati kako višak koji stvara u sredini ostaje neiskorišten na krilu ili kako ne postoji igrač koji može također suigračima otvoriti i dodatni prostor.
U takvoj situaciji, preuzeo je sve u svoje ruke, a njegov je udarac otišao tek nešto malo preko gola. Međutim, puno je važnije bilo sve što je napravio prije tog trenutka, sve ono što ga je zapravo i dovelo do tog stanja, toliko atipičnog za njega samog.
Nitko ga nije slijedio
Modrić je na terenu bio pravi maestro.
Iako je teško komparirati, vjerojatno bi se mogla braniti teza da niti jedan hrvatski igrač nije odigrao toliko dobar kvalifikacijski ciklus kao Modrić ove kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Bio je najbolji hrvatski igrač u oba smjera igre i najbolji igrač utakmice u svim utakmicama osim u one dvije protiv Islanda (Marcelo Brozović postigao dva gola na Maksimiru, a u gostima je bio jednako blijed kao i svi ostali) te na gostovanju kod Finske kada nije bio u kadru. U svim drugim susretima bio je čovjek koji i po eye testu, a onda i po statistici, potpuno odskače od svih ostalih.
Protiv Finske je, primjerice, prema InStatu zabilježio 89 točnih dodavanja (uspješnost 87 posto), od kojih su dva bila ključna (iz četiri pokušaja); dvaput je pucao na gol, od čega jednom unutar okvira, dobio je 16/22 svojih duela, 3/4 obrambena starta na loptu te proizveo osam uspjelih driblinga iz devet pokušaja. Ostvario je InStat Index 379, što je uvjerljivo najviše od svih igrača te večeri na rujevičkom terenu.
Gledajući kumulativno, Modrić u dresu reprezentacije odradi daleko najviše akcija tijekom utakmice, što jasno govori da je najaktivniji hrvatski igrač. U gotovo će svakom susretu imati 20-ak posto više od onog sljedećeg, tako da je potpuno pogrešno reći kako ne preuzima odgovornost. Većina su od toga, dakako, uspješna dodavanja (pošto ipak igra poziciju playmakera), ali to ne znači da u igri ne preuzima dovoljno rizika, što je kritika koja mu se često upućuje. Uostalom, brojke i to demantiraju.
Luka Modrić uvjerljivo je najbolji dribler reprezentacije u ovom ciklusu. Toliko je dominantan u toj riziku izloženoj radnji da sljedeći po redu ima više od dvostruko manje uspjelih driblinga od Modrića. Njegovi su driblinzi oruđe koje koristi protiv pritiska suparničkih veznih igrača, čime redovito onaj koji ga dolazi pritisnuti vrlo brzo ostaje iza Modrića. Tako stvara prostor u sredini terena. Također, najbolji je i po pitanju opasnih dodavanja, a kada bi za to postojala kvantifikacija, sigurno bi bio najbolji igrač reprezentacije po količini osvojenog prostora na suparničkoj polovici. Dojam je kako Hrvatska ne može napraviti razliku u pozicijskoj igri na suparničkoj polovici ako je napravi sam Modrić.
Koju god utakmicu reprezentacije pogledali, Modrić sudjeluje u gotovo svim po suparnički gol opasnim akcijama, a prvi je u redu i kada treba spriječiti kontru i početi fazu obrane. Iako nije vokalan kao njegovi prethodnici kapetani, Luka Modrić ovaj je ciklus vodio primjerom – nešto što se često navodi kao karakteristika onih najboljih. Međutim, barem zasad, nije pronašao suigrače koji bi ga slijedili. Nije vrhunske igrače oko sebe napravio boljima, jer je to bilo nemoguće. Sav višak, sav potencijal koji bi stvorio, ostao bi neiskorišten.
A za to nije kriv Luka Modrić.
Samo slijedite Luku
Zlatko Dalić novi je izbornik hrvatske reprezentacije. Potpuno je jasno da u nekoliko dana, koliko je proveo s momčadi prije utakmice protiv Ukrajine, ne može implementirati niti jednu od taktičkih ideja koje vjerojatno ima. Može napraviti samo one najbazičnije stvari, potencirati taj famozni ‘pozitivni šok’ koji se sada očekuje.
Međutim, njegov bi zadatak utoliko trebao biti i lakši.
Jer na terenu već ima igrača koji drži konce igre u svojim nogama, igrača koji zna davati tempo igri i čovjeka koji može voditi primjerom. Sada je na ostalima da taj primjer počnu pratiti. Da stanu iza kapetana kako ovaj više ne bi morao hodati sam. Kako bi mogao sve njih učiniti boljima, kako to čini za Cristiana Ronalda ili Garetha Balea u Real Madridu.
Izvan terena, Luki Modriću mnogi neće nikad oprostiti ono što je napravio tijekom suđenja Zdravku Mamiću. Međutim, i tada je vjerojatno morao hodati sam, s obzirom na to kako u našem društvu prolaze oni koji nekoga razotkriju: još nema primjera zviždača koji je prošao dobro. U ovom je trenutku hrvatskoj reprezentaciji potrebno da se Modrić više ne mora bojati. Potrebni su mu sugirači koji će mu omogućiti da više ne stoji sam.
