Bojan Bogdanović i JJ Redick nisu igrači oko kojih ćete graditi budućnost, ali će vam itekako dobro doći ako planirate dizajnirati smislen moderan napad ove sezone. D’Angelo Russell, pak, vjerojatno neće nedostajati Netsima koji su ga odbacili radi Kyrieja Irvinga, ali i to je još jedan All-Star koji je promijenio obalu. Dobro, sad možete reći kako Russell na Zapadu ionako nikada ne bi postao All-Star, što je istina, ali to ne mijenja poantu — Zapad ima sve bolje momčadi, a Istok je sve siromašniji.

Dallas ima sustav i kulturu u koji je onda i puno lakše ugraditi elitni talent; puno lakše nego da gradiš temelje cijele franšize oko talenta jednog igrača

Konkretnije, rosteri koje su okupili Dallas Mavericksi i New Orleans Pelicansi na Istoku bi imali puno više izgleda ući u doigravanje nego je to slučaj na Zapadu. Dapače, potpisnik ovih redaka vjeruje kako bi Dallas gotovo sigurno bio playoff momčad na Istoku. To je, recimo, jedan detalj koji treba imati na umu kada se sudi o nečijem uspjehu ili neuspjehu — ponekad je stvarno bitna samo lokacija, lokacija, lokacija. Usprkos tom startnom problemu, Dallas i NO imaju nešto za što bi se mnoge franšize odrekle čak i lokacije. Dobro, vjerojatno sve osim Knicksa i Lakersa. A to nešto je talent oko kojega mogu graditi budućnost.

Odnosno, takva je barem trenutna percepcija Luke Dončića i Ziona Williamsona.

I dok ovako rano ne možemo sa sigurnošću govoriti da se radi o all-NBA igračima u rangu Lebrona Jamesa, Leonarda ili barem Damiana Lillarda i Anthonya Davisa, definitivno je jasno da su s razlogom iskočili u prvi plan kao predstavnici svoje draft generacije.

Zion kao playmaker

Da je Dončić kao treći pick drafta ogromni propust franšiza upitne vizije — da, Sunsi i Kingsi, to se odnosi na vas — postalo je jasno već nakon par mjeseci akcije. Lukina rookie sezona imala je uspona i padova, ali je manje-više prošla u divljenju prema mentalnoj spremnosti jednog klinca da se nosi s težinom uloge u koju je bačen gotovo od prvog dana. A to je doslovno ona franšiznog igrača kojem ćeš dati loptu u ruke i maknuti mu se s puta kako bi igranjem košarke te metodom pokušaja i pogrešaka sam shvatio iz prve ruke što je sve potrebno za dobivati utakmice u NBA-u.

Suditi o Zionu na ovaj način ne možemo, jer on nešto slično tek treba doživjeti.

I tu već dolazimo do bitnih razlika između ovih dvaju košarkaško-marketinških megaprojekata. Kao prvo, Zionov kontekst je bitno drugačiji od onoga u koji je stigao Dončić te nije zadano kako će se od prvog dana sve vrtiti oko njega. Kao drugo, Zionov set vještina znatno je drugačiji od Lukinog. Dok je Luka u stanju poput Bryana Millsa u djeliću sekunde izračunati najbolji mogući način za srediti petoricu negativaca iz Tropoje, Zion je više Hulk koji će bez previše računanja iste te negativce razvaliti kao da su tenisice iz Kine.

Naime, da bi bio franšizni igrač, a to posebice vrijedi u današnjoj košarci u kojoj se i postavljeni napadi igraju na sve širem prostoru, netko tko nema adekvatnu igru — ne s perimetra već s devet metara — jednostavno ne može biti ključni kreator elitnog napada. Uz čast iznimkama poput Giannisa Antetokounmpa, koji u idealnom sistemu može odraditi nešto slično kroz regularnu sezonu i koji usprkos tom sistemu ima itekakvih problema s kreacijom u playoff utakmicama. Ili kad naleti na Acu Petrovića.

Zion će kroz tranziciju, koja je itekako bitan faktor NBA košarke, svakako skupiti dovoljan broj highlightsa, ali kada se obrane postave i kada naleti na prepreke, pitanje je može li u rookie sezoni konstantno kreirati s loptom u rukama — bilo kroz pick & roll, bilo jedan-na-jedan. Čovjek vidi parket i u stanju je baciti pas kakvoga se ne bi posramio ni LeBron; samo, jedno je to napraviti u kontri, a nešto sasvim drugo sam s loptom konstantno dolaziti do prostora iz kojega možeš suigrače činiti boljima. Zionov dribling nije dovoljno dobar da mu to omogući, barem ne još, a ono trenutno najgore je što nema ni pouzdan skok-šut koji bi ga izvukao iz situacija kada mu obrane oduzmu prostor za dribling, odnosno skok-šut kojim bi natjerao obrane da mu igraju bliže i da mu otvaraju prostor za kreaciju.

Uglavnom, Zion kao playmaker nije na takvoj razini da bi mogao biti nositelj solidnog napada koji vam je potreban da bi se momčad borila za doigravanje. A tu su onda i sve te druge opcije koje Dončić nije imao i koje će također trebati loptu.

Jrue Holiday je nominalno playmaker, iako se radi o igraču kojem su forte obrana i napadanje iz spot-upa i koji najbolje funkcionira kada uz sebe ima klasičnog razigravača. Dovođenje Reddicka svakako znači da će trener Alvin Gentry uključiti kvotu akcija kojima će cilj biti koristiti sposobnost dotičnoga da zabija skok-šut iz okreta nakon istrčavanja iz sredine. A tu je onda i izvjesni Brandon Ingram, ključni povrat koji su dobili poslavši Davisa u Lakerse.

Mogu li u playoff?

S obzirom na to da je Zion u ovoj fazi karijere upitan kao pouzdan kreator, Pelicansi bi mogli sezonu prvenstveno iskoristiti kako bi testirali Ingramovu sposobnost da nosi značajan teret u napadu, odnosno da donesu odluku oko njegova budućeg ugovora koji bi mogao odrediti smjer franšize. I to ne samo da je racionalan pristup ovom rosteru gledajući široku sliku — ne moraš Ziona baciti odmah u vatru, a imat ćeš i puno više podataka za donijeti odluku oko toga što s Ingramom koji je, htjeli to ili ne, glavni razlog zašto su se odrekli Davisa, pa je i logično testirati ga u roli prve opcije — već se možda radi i o najboljem što kratkoročno mogu poduzeti.

Naime, ne samo da Zion nije spreman nositi napad, to nije ni Holiday. Njegove brojke su solidne, ali kad pogledamo njegov učinak u clutchu, odnosno u momentima kada se utakmice najčešće lome, dolazimo do katastrofalnih prosjeka koji jasno pokazuju njegove limite. Holiday je s 26 posto šuta iz igre i 18 posto za tricu ostvario daleko najgori učinak među igračima koji su odradili barem 100 minuta u clutchu uz iznadprosječnu potrošnju koja sugerira da je pokušavao riješiti utakmicu. Jedini igrači sa sličnim brojkama i ovoliko minuta su Andrew Wiggins i Dennis Schröder, ali njih dvojica su imali duplo manju potrošnju te su u ovim situacijama praktički bili sporedne opcije.

A kako ni Lonzo Ball ni Redick ne mogu stvoriti višak driblingom, ispada kako je Ingram najbolji kreator kojega Pelicansi imaju. Maknemo li na stranu njegov problematičan suživot s LeBronom i nesposobnost da se snađe u spot-up roli, Ingram je ostvario solidne brojke s loptom u rukama kao prva opcija. Čak i u clutchu nije bio kriminalan usprkos tome što baš i nije voljan razigravati i što nema skok-šut dalje od vrha reketa. Međutim, odličan ulaz i pouzdan šut s poludistance gotovo da mu garantiraju kako će imati puno, možda i previše, prilika glumiti heroja.

Sad, mogu li s ovakvom podjelom posla u napadu Pelicansi loviti doigravanje?

Kada dodamo da će Ziona čuvati i defenzivno te da će ga vjerojatno većinu vremena koristiti kao četvorku, ispada kako će uglavnom igrati s dvojicom visokih koji nisu pouzdani šuteri. Povremena trica iz kornera Derricka Favorsa neće tjerati obrane da napuste sredinu i to će limitiranim kreatorima kao što su Holiday i Ingram dodatno otežati život. Istovremeno, ni Zion ni Favors neće imati toliko prostora za odrađivati smetlarski posao na obruču, a bit će i puno lakše riskirati s obranom na Redicku te ga visoko udvajati ili preuzimati, s obzirom na to da će uvijek biti moguće ostaviti nekoga u zoni da pokrpa eventualne rupe.

Sve i da se Ingram pokaže kao čovjek koji može redovito i učinkovito zabijati, toliko toga ovdje treba posložiti da je nekako nerealno očekivati Pelicanse u borbi za doigravanje u ovako konkurentnoj konferenciji.

Zinger je idealan za Dončića

Dallas, pak, nema takvih problema, Mavericksi su teoretski već posloženi i sada ostaje samo pitanje izvedbe, odnosno mogu li sve ovo s papira prenijeti na parket i ubaciti se među osam momčadi koje će igrati clutch utakmice, ne samo clutch završnice.

Njihova odluka da već u rookie godini maksimalno opterete Dončića sada bi se trebala isplatiti. Iako mu učinkovitost često baš i nije bila elitna, čak je i jednom treneru nesklonom vjerovati mladim igračima, kakav Rick Carlisle jest, vrlo brzo postalo jasno da sve osim igranja kroz Luku nema smisla. Svi koji su doveli u pitanje takav razvoj događaja, poput Wesa Karate Kid Matthewsa ili DeAndrea Ground Jordana, vrlo brzo su nogirani.

Jednostavno, ako je Dončić već bio u stanju mentalno i fizički izdržavati napore NBA sezone na način kakav se gotovo nikada ne viđa kod igrača prve godine, bez obzira na to što Dončić nije bio klasični rookie, Dallas kao organizacija nije imao razloga čekati predati mu ključeve momčadi. Podatak da je Dončić lani bio deveti po broju pick & roll posjeda po utakmici u cijeloj ligi sve govori o povjerenju kojega organizacija ima u njega kao quarterbacka.

Sada treba nastaviti napredovati i u Dallasu su napravili dovoljno da mu to i omoguće.

Iako ovog ljeta Mark Cuban nije uspio dovesti još jednog neupitnog startera, nakrcali su Mavsi roster gomilom solidnih i energičnih igrača koji će znati kako igrati uz Dončića. Uostalom, ključni potez je ionako bilo lanjsko dovođenje Kristapsa Porzingisa, koji bi konačno trebao istrčati na parket i podsjetiti nas koliko je zeznut košarkaš. Godina i pol dana pauze su, izgleda, više nego dovoljni da se zaboravi ona zadnja sezona s Knicksima — točnije, pola sezone u kojih je čovjek zaslužio nadimak Unicorn. Centar iz mokrih snova svih GM-ova lige, to je bio Porzingis tijekom tih 40-ak utakmica u kojima je kombinacijom čuvanja obruča i elitnim šuterskim učinkom držao kilave Knickse iznad vode.

Na stranu sada ta opasnost od ozljeda koja je uvijek prisutna kada su u pitanju ekstremno visoki igrači; ovakav set vještina kakav ima Porzingis ruši koncepcije, baš kao što su to svojevremeno radili Arvydas Sabonis ili Krešimir Ćosić. Naravno da Zinger nije u stanju vrtiti napad za napadom kao playmaker okrenut licem košu poput navedenih, ali baš zato je idealna ova kombinacija s igračem poput Dončića, koji dokazano može kroz cijelu utakmicu nositi teret kreacije u napadu.

Ono što Zinger može je primiti loptu na visokom postu i sa svojih 221 cm zabiti suzu iz elegantnog okreta. I tako koliko god puta bude trebalo. Na ovaj način Dallas je dobio idealnu drugu akciju za situacije bez Dončića. Ili jednostavno za promjenu ritma.

Dragulj u kruni

A usto su se mogućnosti u postavljenim napadima višestruko povećale. Ne samo zbog očite kvalitete koju će imati u dva-na-dva igri ovog Euro-dvojca, čiji pick & pop bi mogao postati jedna od najubojitijih akcija lige, već zbog same Zingerove šuterske kvalitete. Već kao ispušni ventil u spot-up situacijama razvući će obranu, a uz to ima jednu kvalitetu koja će Carlisleu omogućiti da nacrta ubojite akcije za momente kada se utakmice budu lomile. Mislim, kada su Knicksi, koji baš i nisu oličenje lucidnosti, znali postavljati mu blokove kako bi se iz sredine otvorio na perimetru poput kakvog beka, možemo samo zamisliti što će s tom njegovom vještinom raditi u Dallasu.

Ovako raširen reket pak ključan je zbog toga što će Dončić imati još više prostora za ulaske u sredinu, a to znači da bi i ta nedovoljna efikasnost trebala postati prošlost. A ako Luka podigne efektivni šut i broj asista na ovakvoj potrošnju koju ima, tu već govorimo o razini koja Mavsima gotovo pa garantira top 10 napad.

Njegova zrelija igra i Zinger približno na razini iz Knicksa, uz tricašku podršku ostalih koja je neminovna — Mavsi su itekako analitički osvještena franšiza i lani su samo Rocketsi pucali više trica od njih — bit će dovoljni prema naprijed, dok će se za obranu pobrinuti Carlisle koji nikada nije dopustio da Mavsi na toj strani parketa postanu ruglo. Čak i usprkos tome što je morao trpiti olovne noge Dirka Nowitzkog, njegove momčadi su i tijekom ove zadnje tri sezone rebuildinga, kad nisu bili ni blizu doigravanju, defenzivno igrale na prosječnoj razini. To je taj sustav i kultura u koji je onda i puno lakše ugraditi elitni talent; puno lakše nego da gradiš temelje cijele franšize oko talenta jednog igrača.

I to je na kraju i ta ključna razlika između Mavsa i Pelicansa.

Dallas je svoj dragulj ugradio u krunu izlivenu od šampionskog know-howa; New Orleans je, pak, do jučer koristio NFL doktore pri oporavku svojih košarkaša. Promjenom uprave dali su naslutiti da će ovaj put stvari odraditi kako treba i da si neće dopustiti još jedan fijasko u kakav se na kraju pretvorilo ovih sedam Unibrowovih godina u Big Easyu, ali to je tek prvi korak. Oni sljedeći nisu ništa manje važni i trebat će ipak nešto vremena dok se ne pretvore u nešto konkretnije od atraktivne priče.