Jedna od najfascinantnijiih stvari u današnjem nogometu je njegova nepredvidljivost. To je, uostalom, jedna od fundamentalnih stavki igre u kojoj 22 čovjeka podijeljena u dva tima pokušavaju loptu ubaciti u gol; faktor puke sreće, uvjeti na terenu, raspoloženje igrača (fizičko, ali i psihičko), vrijeme, samo su neki od eksternih faktora koji unose buku u sustav i zbog kojih je često gotovo nemoguće donijeti bilo kakvo predviđanje. Kako na terenu, tako i izvan njega, unatoč tome što je nogometna analitika napravila zapaženi skok u posljednjih pet do 10 godina, iz sezone u sezonu se uvjeravamo da ni najbolji modeli ne mogu izolirati čist signal i sa 100-postotnom točnošću predvidjeti što će se dogoditi.
Recimo, Romelu Lukaku.
Kada je belgijski napadač ovog ljeta potpisao ugovor s friškim europskim prvakom Chelseajem, malo tko je, i kod struke i kod publike, mislio da taj spoj može zakazati. Uostalom, Thomas Tuchel je svoju europsku krunu izgradio na čvrstoj obrani, ali Chelseajeve ambicije tu ne staju: za prvi pravi lov na titulu nakon četiri godine, Chelsea je morao evoluirati, što znači da je morao pronaći nove, kvalitetnije i održivije opcije u napadačkoj strukturi. Lukaku je djelovao kao pravi izbor — provjereni napadač koji je zabijao u Premier ligi i u Serie A, u naponu snage, fizički dominantan, ali i tehnički dotjeran. S njim u napadu Chelsea je trebao postati efikasnija ofenzivna mašina. Ali nije.
Lukaku je u Chelseajevoj pobjedi nad Crystal Palaceom (1-0) 19. siječnja odigrao svih 90 minuta i imao sedam dodira s loptom. Sedam. To je najmanji broj dodira u Premier ligi za igrača koji je odigrao 90 minuta još otkako je Opta 2003. počela skupljati podatke. Ako vam je potreban još jedan argument za tezu da je odigrao groznu utakmicu, što kažete na ovo: jedan od tih sedam dodira bio je kada je izveo loptu s centra, na početku utakmice. Lukaku je u tom periodu odigrao 10 utakmica u kojima je startao od prve minute, uključujući i onu protiv Palacea. Zabio je dva pogotka, protiv dvaju niželigaša, Lutona i Middlesbrougha, a nakon svojih sedam dodira protiv Palacea odigrao je samo 57 od mogućih 360 minuta.
Lukaku je oduvijek bio ekscentrik, a svojom nonšalantnom iskrenošću zaradio si je metu na leđima
Istina, zabio je dva komada koji su Chelseaju donijeli titulu svjetskog prvaka, ali Roman Abramovič nije, dok je još bio vlasnik kluba, izdvojio 113 milijuna eura za napadača koji će zabijati samo u sekundarnim kupovima.
U ovom trenu Lukaku nije jedan od najboljih napadača na svijetu već mrtvi kapital svog kluba.
Integracija koja se ne događa
Ove je sezone u Premier ligi zabio pet golova i upisao jednu asistenciju u 20 utakmica. To znači da golom ili asistencijom sudjeluje svakih 205,5 minuta. U Ligi prvaka odigrao je manje od pola Chelseajevih minuta i zabio dvaput, oba puta Zenitu. Europski prvak u srijedu na Stamford Bridgeu dočekuje Real Madrid, a njegovo najveće pojačanje vrlo vjerojatno vrlo vjerojatno će s klupe gledati neku kombinaciju Time Wernera, Kaija Havertza, Hakima Ziyecha i Christiana Pulisica u napadu.
Pitanje koje se nameće glasi, naravno, kako je sve pošlo po zlu?
Nema nikakve sumnje u to da je Tuchel trener svjetske klase i da je Lukaku nogometaš svjetske klase. Vremena je prošlo dovoljno, tako da bilo kakva izlika koja ga spominje postaje sve izlizanija iz kola u kolo. Kako je onda moguće da je provjerena osovina Tuchel-Lukaku tako spektakularno podbacila?
Potražimo li odgovore na terenu, nema sumnje da se jedan od njih nalazi u odnosu između Lukakuvog profila i načina na koji Chelsea igra. Belgijanac je solidan s loptom u nogama, ali njegova najveća snaga nalazi se u napadanju prostora i direktnih lopti iza obrane. Tuchelov Chelsea u veznom redu ima Jorginha i Matea Kovačića, sjajne dodavače, kao i playmakerski nastrojene stopere poput Antonija Rüdigera i Andreasa Christensena, što mu pomaže protiv suparnika koji se protiv njega zatvore i potrebno je igrati strpljivo s loptom u nogama. Utakmica protiv Palacea, u kojoj je Lukaku zabilježio nesretni rekord po broju dodira, sadržavala je brojne trenutke u kojima je on tražio loptu u prostor, a suigrači su odlučili zadržati posjed i odigrali kratak ili dug pas nekom od suigrača.
Čini se da trenutno zaista postoji nekompatibilnost između Lukakuova instinkta te najjačeg oružja i logike čitave momčadi. Uostalom, Chelseajev kritizirani napadač nalazi se u 15 posto napadača u ligama Petice s najmanjim brojem dodavanja u posljednjih 12 mjeseci (StatsBombovi podaci), ali i u 16 najboljih po broju dodira u suparničkom kaznenom prostoru; jasno je gdje leži njegova snaga. Pa ipak, vjerojatno čak ni najveći skeptici nisu očekivali da će Tuchel imati ovoliko problema s integracijom novog i najjačeg napadačkog oružja u svoj sustav igre.
Zamjena od 100 milijuna
Kad su Tuchela pitali govori li Lukakuova odsutnost na terenu više o njemu ili o momčadi, odgovorio je ovako: “Nisam siguran imam li pravi odgovor na to pitanje. Ne znam što to govori, osim da nije bio involviran i da ne pokazuje što može. Nisam siguran govori li to išta generalno o nama kao momčadi.”
Je li moguće da Lukaku jednostavno nema dovoljno motivacije? Navijači mu još uvijek nisu oprostili intervju za Sky Italia, u kojem je kazao kako bi sigurno ostao u Interu da mu je bio ponuđen novi ugovor, u kojem je doveo u pitanje svoj status u momčadi i Tuchelov sustav te naveo Bayern, Barcelonu i Real Madrid kao tri najveća svjetska kluba čije bi ponude odmah prihvatio.
Navijači nogometnih klubova, pogotovo onih koji streme samoj eliti, duboko su odani, ali i isključivi kad odluče da pojedini igrači svoj odnos s klubom doživljavaju isključivo profesionalno i drznu se reći da postoje i drugi klubovi na svijetu. To je na neki način igra mačke i miša, u kojima se većina igrača, makar to možda ne smatra, pretvara da želi igrati upravo za svog trenutnog poslodavca i nikoga drugog. Lukaku je oduvijek bio ekscentrik, a svojom nonšalantnom iskrenošću zaradio si je metu na leđima.
Koliko je navijački ponos trenutno opravdano povrijeđen ti izjavama, ako ćemo biti iskreni, nije niti najbitnije. Međutim, nema sumnje da je epizoda, koja je, naravno, podigla ogromnu prašinu u britanskom tabloidnom svijetu i poslužila kao generator klikova dok je bila aktualna, ostavila svoj trag na svim akterima oko kluba — od trenera, preko navijača pa do samog Lukakua. Uostalom, nogometaši su ljudi, a ljudi su komplicirani, prepuni svih onih najviših i najnižih emocija poput usamljenosti, euforije, sumnje i gubitka vjere. Što se događa u Lukakuovoj glavi zna samo on, a na nama nije niti da spekuliramo o njegovoj privatnosti. Pa ipak, upravo zato ne treba ignorirati utjecaj tih na prvi pogled efemernih stvari, nesvodljivih na statistiku i taktičke koncepte.
Nogomet može u istom mahu biti okrutan i divan; sva ona nepredvidljivost koja nas drži prikovane za ekran sada se obila o glavu jednom od najbogatijih klubova na svijetu, kao i njegovu skupom pojačanju.
Je li riječ o neprilagođenosti između Lukakuovih osobina kao igrača i ostatka momčadi, manjka motivacije ili psihološkoj blokadi, ili, što je najvjerojatnije, kompleksnom spoju svih od navedenih faktora? Kako god, činjenica ostaje da je Lukaku trenutno samo potencijal u londonskom klubu. Zamjena od 100 milijuna eura, utjelovljenje neispunjenog obećanja, marginalizirani ekscentrik.
Mrtvi kapital.
