Majerovo proljeće

U sjajnoj je formi i vrijeme je da preuzme ulogu startera u reprezentaciji

Zadnja izmjena: 25. ožujka 2022.

Pričamo li o ulozi s kojom Lovro Majer odlazi u Dohu, onda se trebamo vratiti na Ivana Rakitića i zadnju utakmicu koju je odigrao za reprezentaciju u listopadu 2019.

Stvari ni prije toga nisu bile idealne. Rakitić je preskočio sve tri prijateljske utakmice nakon finala Svjetskog prvenstva, a prije zadnje utakmice nije bio dio ni lipanjskog ni rujanskog okupljanja. Međutim, taj Wales je bio kraj. Rakitić je počeo na klupi, Zlatko Dalić ga je uveo na poluvremenu i od njega nije dobio gotovo ništa, a tih 45 minuta bilo je zadnje poluvrijeme u Rakitićevoj reprezentativnoj karijeri. Zapravo, ako vratimo film, ona utakmica protiv Slovačke u Trnavi koju je Hrvatska dobila s 4:0 možda je poslužila kao prekretnica koja je ubrzala odluku. Bila je to jedna od onih rujanskih utakmica koje je Rakitić preskočio, a Dalićev zaokret u taktici pokazao se kao nacrt za ono što treći veznjak Hrvatskoj treba nositi u bližoj budućnosti, uključujući i onu koju će u Dohi igrati Majer. Da nije bilo nje, možda bi razgovori s Rakitićem išli u drugom pravcu.

Stvari su tu vrlo jednostavne. Ako imaš Luku Modrića i Marcela Brozovića, onda imaš stabilnu bazu veznog reda. Carlo Ancelotti je u El Clásicu samo još jednom pokazao ono što su svi hrvatski izbornici — uključujući i Dalića na samom početku njegova mandata — učili na teži način: Modrić je najbolji kad igra ispred zadnje linije i kad upravlja igrom u ranijoj fazi organizacije napada. Naravno da može odigrati i kada je pozicioniran bliže suparničkom kaznenom prostoru, ali takav bi igrač vjerojatno mogao odigrati i na beku. Međutim, Modrić je Modrić onda kad igra na svojoj poziciji; kad je uz njega Brozović, onda je sve što njih dvojica trebaju igrač između linija.

Izbornici su tu kroz godine pokušavali različita rješenja, ali sve se svodilo na isti princip. Osim Modrića, pokušavalo se na desetku gurati Rakitića, Matea Kovačića i Andreja Kramarića jer je uvijek bilo teško ostaviti zakopane na klupi tadašnje igrače Barcelone, Real Madrida i Chelseaja ili dominantne strijelce iz Bundeslige.

Dalić se može odlučiti za 4-2-3-1 ili eksperimentirati s trojicom stopera, ali ako Hrvatska želi kontrolirati posjed lopte i biti opasna, onda mora imati takvog igrača

Tu postoji element odluke koji proizilazi iz Maslowljeve hijerarhije potreba u kojoj svaki čovjek ima potrebu za sigurnošću. Ako izgubiš, svakako će biti paljba. Ali ako ti igraju prvotimci Intera, Reala i Barcelone, nezadovoljstvo prosječnog navijača će svakako biti manje nego da izgubiš, a na klupi si ostavio čovjeka koji igra za Barcelonu — bez obzira na to što je to možda bio ispravan taktički potez. Običnom čovjeku to teško možeš objasniti i zato prirodno ideš linijom manjeg otpora jer mjesto izbornika hrvatske nogometne reprezentacije je u puno svojih elemenata javna pozicija i odluke će uvijek biti malo populističke. To je naprosto ljudski.

Međutim, kad stvari ne gledamo populistički nego nogometno, pojavljivao se isti problem kao i kod Modrića.

Vlašićeva jesen

Rakitić i Kovačić to mogu odigrati, jednako kao što je Brozović mogao odigrati na krilu kod Ante Čačića, ali to nije njihov nogomet, baš kao što nije ni Kramarićev. Dalić je to u Rusiji kompenzirao prelaskom na 4-3-3 i ukidanjem eksperimenata s raznim ‘desetkama’, ali to je ubrzo postao problem.

S jedne strane se umirovio Mario Mandžukić koji je dubinskim kretnjama i traženjem prostora razvlačio obrane, a s druge strane je postalo jasno da protiv Walesa, Mađarske i Azerbajdžana Hrvatska ne može igrati onako kao što je igrala na Svjetskom prvenstvu, jer će takvi suparnici zbiti linije i neće ponuditi otvoreni prostor koji je u Rusiji odlično koristila. Dalić je tu trebao nekoga tko može otvoriti taj prostor između linija. Trebao je desetku i to nekoga tko iz te zone kreira prirodno, a odgovor koji nije imao u Rakitiću našao je u Nikoli Vlašiću.

U suštini, Dalić nije napravio nešto hrabro jer nije ni imao nekog izbora. Protiv Slovačke nije bilo Rakitića koji je preskočio okupljanje, ali nije bilo ni Kovačića koji je ozlijedio list. Čak niti Kramarić, koji je znao odigrati iza napadača, nije bio dostupan jer je bio izvan stroja zbog ozljede koljena. Modrić i Brozović su igrali svoje pozicije, a ispred njih je bilo potrebno iskombinirati nešto novo. Kada nije više bilo igrača iz liga Petice, Dalić se okrenuo onome što je ostalo i na desetku je napokon stavio pravog međulinijskog igrača koji traži loptu u noge, ali se u tom traženju ne spušta centralnom veznom u krilo.

Ta je utakmica protiv Slovačke bila točno ono što je Daliću trebalo. Hrvatska je odigrala možda i najatraktivniju partiju njegova mandata, šanse su se redale jedna za drugom, a Vlašić i Bruno Petković su odlično surađivali pojavljujući se između linija kao opcije za dodavanje Modriću i Brozoviću koji su bili u svojoj prirodnoj zoni i iz koje su zajedno napravili pet ključnih dodavanja. Bilo je lagano jer su napokon ispred sebe imali desetku koja traži loptu u noge, ali daje i dinamiku jer odigrava brzo i dobro se kreće.

To je bila Vlašićeva jesen. U pet utakmica je u prvoj postavi startao četiri puta i zabio tri gola. Čak i kad momčadi nije išlo, kao protiv tog Walesa, Vlašić je bio dobar. U Cardiffu je zabio gol, a u 1:1 protiv Azerbajdžana je imao pet ključnih dodavanja, 3/3 uspjela driblinga i 8/10 osvojenih duela.

Ali to je bila i jesen koja je dodatno naglasila to koliko se Hrvatska muči kad se postava slaže po klubovima u kojima se igra. Kovačić i Rakitić su sjajni igrači, tipovi čija karijera govori dovoljno o njihovoj kvaliteti i onome što mogu napraviti. U pravom taktičkom kontekstu i protiv određenih suparnika su idealan izbor, što su dovoljno puta pokazivali i vjerojatno je šteta što je Rakitić ostao izvan momčadi. Međutim, ako Hrvatska želi igrati napadački protiv slabijih suparnika i ako Dalić želi graditi igru oko Modrića, to Rakitića stavlja u drugi plan jer Modriću i Brozoviću kao trećeg treba pridružiti igrača koji se prirodno snalazi između linija i koji će nadopuniti Modrićeve kvalitete.

Brži i bolji u uskim prostorima

U ovom trenutku taj je igrač Lovro Majer. Ako je jesen 2019. bila Vlašićeva, onda je proljeće 2022. Majerovo.

Vlašić je od prelaska u West Ham odigrao 16 prvenstvenih utakmica. Od toga je pet puta bilo u početnoj postavi, nijednom nije igrao svih 90 minuta, a većina nastupa je bila na lijevom ili desnom krilu jer David Moyes na poziciji desetke preferira Manuela Lanzinija ili Saïda Benrahmu. Učinak u tih 16 utakmica mu je jedan gol i nula asistencija. Za usporedbu, Majer je za Rennes odigrao 20 utakmica, od čega 13 u početnoj postavi, a zabio je tri gola uz osam asistencija.

Jasno je da aktualna forma gura Majera u prvi plan i da Dalić ozbiljno računa na njega u ovom razdoblju prije Svjetskog prvenstva u kojem se hvataju startne pozicije za Katar. Majer naprosto ima učinak koji ga gura u momčadi. Ali ima i ono što je Vlašića izbacilo u prvi plan u jesen 2019. — igračku kompatibilnost s Modrićem i to da prvenstveno donosi prisutnost u igri između linija koja je ključna za oslobađanje potencijala koji Hrvatska ima u posjedu lopte.

Majer u prosjeku prima 5,51 progresivno dodavanje na 90 odigranih minuta. Samo četiri posto svih veznjaka u ligama Petice prima ih više. To je bitno jer pokazuje da Majer neovisno o poziciji u momčadi konstantno igra ulogu koja Daliću treba. Modrić i Brozović su ti koji će voditi igru i organizirati napade; kao partner im treba netko tko može primiti okomito dodavanje između suparničkih linija i nastaviti progresiju napada, a Majer je takav igrač.

U odnosu na vrijeme kada je tek došao u Dinamo, Majer sad puno bolje koristi desnu nogu u primanju i obradi lopte, što mu omogućava da se snalazi i kad pritisak dolazi s lijeve strane. Što se tiče duela, jasno je da je Ligue 1 ipak puno zahtjevnije natjecanje od HNL-a; prošle je sezone Majer osvajao 51 posto duela, a prelaskom u Rennes uspješnost mu je pala na 36 posto što je relativno nizak postotak. No, osjetno je ubrzao donošenje odluka i brže se rješava lopte, što ga štiti od duela te smanjuje volumen situacija u kojem ga nizak postotak osvojenih duela može dovesti u probleme. Jednostavno, postao je brži i bolji u uskim prostorima.

Osim toga, Majer je sjajan kreator u zadnjoj trećini terena. Na 90 odigranih minuta prosječno stvara 4,34 situacije za udarac, po čemu je među jedan posto najboljih veznih igrača u ligama Petice, a ima 8,34 progresivna nošenja lopte, što ga stavlja među dva posto najboljih. To su ključne karakteristike za profil igrača koji je Hrvatskoj potreban u većini utakmica.

Još jedna dimenzija

Dalić se može odlučiti za 4-2-3-1 ili će eksperimentirati s formacijama u kojima su trojica stopera, ali ako Hrvatska želi kontrolirati posjed lopte i biti opasna, onda mora imati igrača između linija. Postoje utakmice protiv jakih suparnika u kojima će prepustiti loptu i braniti se u zonskoj obrani, pokušavajući nešto slično onome što je dalo rezultate u Rusiji, ali s obzirom na ono što je čeka u Kataru — kako na ovom prijateljskom turniru, tako i na Svjetskom prvenstvu — Majer se nameće kao jasno rješenje jer je igrač koji može primiti loptu na poziciji desetke i odigrati dovoljno brzo da kreira šanse pred suparničkim golom.

Sve ostalo dolazi kao bonus. Majer je opasan po gol jer u Rennesu, kad se podaci skaliraju na 90 odigranih minuta, ima preko dva udarca po utakmici, a u odnosu na epizodu u Dinamu je jako podigao dolazak u završnicu bez lopte i zatvaranje druge vratnice, što ga dovodi u solidne prilike. Hoće li imati prilike pokazati taj dio arsenala i koliko će mu uspješni biti driblinzi čiju je efikasnost podigao za pet posto u odnosu na prošlu sezonu jer manje carini loptu? To je neće toliko ovisiti o njemu samom, s obzirom na to da taj učinak ovisi i o kontekstu momčadi koji određuju ulasci u završnu trećinu terena. Osnova je, međutim, to što je Majer desetka koja će nuditi progresiju napada.

Samim tim se nameće kao Dalićevo rješenje za bližu budućnost. Igrala Hrvatska s trojicom ili s četvoricom u zadnjoj liniji, dok god je Modrić u reprezentaciji igra će se prvenstveno naslanjati na njega, a onda mu treba dati takav okvir igre u kojem treći veznjak nosi još jednu dimenziju i preko kojeg se može doći u završnicu.

Ovo je Majerovo proljeće, igra u odličnoj formi i sasvim je logično da to ovaj put bude on.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.