Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Makélélé našeg doba

N'Golo Kanté u remakeu uloge koja je proslavila njegova sunarodnjaka

Zadnja izmjena: 16. svibnja 2017. Profimedia

Ljudi nogomet obično gledaju stereotipno, kroz pozicije i striktna ograničenja. Fiksirani smo na ono što bi igrači smjeli i morali, a ne ono što bi mogli. Kad u glavi imamo formaciju, ona nam služi kako bismo sami sebi pojednostavili igru i shvatili što od kojeg igrača možemo očekivati, gurajući ih u neke standardne kutije iz kojih ne bi smjeli iskakati.

Međutim, nogomet je fluidan, zabavan i ne poštuje ograničenja. Jasno, traži neke obaveze, ali nogomet je igra u kojoj organizacija i jasna raspodjela zadaća igračima koji ih najbolje mogu izvršiti nije preduvjet samo dobrog rezultata nego i dobre igre. Nogomet zapravo nije igra pozicija u kojoj je svaki igrač jedinstvena šahovska figura koja ima svoje ograničeno korištenje.

Nogomet je igra uloga, u kojoj svaki igrač može biti i pješak i kraljica.

Kad tako posložite stvari, onda nema ništa čudno u tome da jedan od glavnih igrača za kreiranje šansi može biti zadnji vezni. I to ne zadnji vezni koji je playmaker – kao što je to bio Andrea Pirlo, kao originalna kraljica dokazujući fluidnost nogometa i pokazujući da prvi igrač napada može ordinirati iz svoje polovice. Pričamo o onom zadnjem veznom koji je pješak, koji se godinama nije isticao ni po čemu i koji je izgledao sasvim zamjenjiv. A onda je došao do kraja ploče i postao kraljica.

Iz devete francuske do vrha Premier lige

Većina ljudi nikad nije čula za US Boulogne. Oni koji su i čuli, pamte taj klub možda tek po tome što mu je gol iz slobodnog udarca zabio Danijel Subašić, još dok je Monaco šetao drugom ligom. Sad razmislite, Subašić i ekipa su se iživljavali nad nesretnim Boulogneom, koji je u tom trenutku već ispao iz lige u trećeligaško društvo. S druge strane, za Boulogne je ulazak s klupe čekao neki omaleni veznjak star 21 godinu, ulazak u kojem bi ostvario debitantski nastup u ekipi koja u zadnjem kolu igra revijalnu utakmicu jer je već ispala u niži rang. Dobio je čitavih 11 minuta u sezoni igrajući za drugu najgoru momčad druge francuske lige i to iz čiste samilosti, tako da bi bilo pretjerano reći kako je bio i pješak, jer pješaci barem počnu igru na ploči.

Ipak, samo pet godina kasnije, taj isti Monaco slavi naslov prvaka, a onaj omaleni i sasvim neperspektivni N’Golo Kanté dobio je nagradu za najboljeg igrača Premier lige – kako od udruženja igrača, tako i od novinara, a po svoj će prilici dobiti i onu ligašku koja će ga službeno pretvoriti u najboljeg igrača lige.  Zato je nogomet tako zabavan, jer je fluidan i ne poštuje ograničenja, svakom dopušta da od pješaka postane kraljica.

Nagrada za igrača godine Kantéu nije nagrada samo njemu. Zapravo, to je nagrada Makéléléu i njegovoj roli. Nagrada za sve one koji su zanemareni u svojim ulogama

Život, kažu, piše romane. Ponekad se zamišljeni roman pretvori u grotesknu komediju, krimić, tragediju ili dramu, ali kad život odluči napisati bajku – upotrijebi sport.

Po jednoj takvoj bajci koja se događa samo u sportu živi  Kanté, čovjek koji je s 19 godina igrao u devetom rangu francuskog nogometa, a s 21 nije igrao u drugom. Međutim, pokazao je kako nije potrebno imati najskupljeg igrača, niti najtalentiranijeg, potrebno je imati igrača koji će vjerno izvršavati svoje obveze, koji će te obveze shvatiti maksimalno ozbiljno držeći se one stare o snopu pruća koji je neslomljiv. Pokazao je kako je nogomet igra uloga i da jedan od ključnih igrača za kreiranje šansi može biti zadnji vezni.

Već smo to negdje vidjeli…

U prošlogodišnjoj Leicesterovoj povijesnoj sezoni glavne su uloge imali Riyad Mahrez i Jamie Vardy. Jedan je driblao uz aut liniju, drugi je trpao golove, a obojica su imali svoje priče koji su ih izdvajali iz gomile drugih. Negdje u pozadini, Kanté je imao čak 4,6 oduzetih lopti u duelima i 4,2 presječene lopte, a na gotovo devet oduzetih lopti po utakmici radio je samo 1,2 prekršaja. I koliko god to bilo dojmljivo obrambeno, zanemarena vrijednost njegove igre je bila ona napadačka. Kanté je 43 posto lopti osvajao na suparničkoj polovici terena. Zbog njegove agresivnosti, Mahrez i Vardy nisu se  morali vraćati duboko na svoju polovicu, ostajali su visoko i čekali loptu u pozicijama iz kojih mogu biti jako opasni. Imali su taj luksuz, jer glavni kreator igre bio je omaleni zadnji vezni čeličnih pluća, koji ne radi puno toga nego, eto, oduzima devet lopti po utakmici.

Potpuno izvan naše percepcije pozicija, kreator igre je igrač kojeg zamišljamo kao destruktivca. Zapravo, on još uvijek jest destruktivac, klasični zadnji vezni. Samo, talent se multiplicira onda kad se pravilno usmjeri, a onda je taj nogomet prokleto jednostavna igra uloga. Igra u kojoj organizacija i jasna raspodjela zadaća igračima koji ih najbolje mogu izvršiti donosi i igru i rezultat.

Ipak, svi zajedno vjerojatno ne bismo znali zapravo cijeniti što donosi Kanté da to nismo već negdje vidjeli.

Nije neuobičajeno da neku ulogu poistovjetimo s točno određenim igračem. Eto, kreativnog zadnjeg veznog, pravog registu ćemo uvijek vezivati uz Andreu Pirla. Igrača na suprotnom spektru uloge zadnjeg veznog ćemo uvijek vezati uz Claudea Makéléléa. On niti je bio visok niti tehnički potkovan, ali je bio motor koji je pokretao zlatni Bentley Los Galácticosa. Njegova agresivnost i talent u oduzimanju lopte i pokrivanju prostora bio je nevjerojatno bitna za kreaciju igre onog Real Madrida, toliko da je Makélélé s vremenom postao zlatni standard pozicije koja je lagano izumirala.

Barem dok je nije ponovo otkrio Kanté.

Nagrada zanemarenima

Kada momčad igra napadački nogomet, jednostavno mora imati veznjaka koji će držati poziciju iza ofenzivne linije, pokriti prostor, prekinuti suparničke napade i brzo distribuirati loptu naprijed te tako omogućiti da kreativni igrači imaju mogućnost istaknuti svoj talent. Kad momčad ima za cilj upiti pritisak i napasti kroz kontru, onda je rad takvog veznjaka još vidljiviji jer jednim potezom kreira prilike u kojima ofenzivni igrači mogu dati maksimum s obzirom da napadaju nepostavljenog suparnika. Svi percipiramo važnost koju Makélélé-role ima za obrambenu strukturu momčadi, ali rijetko kad igrači poput Kantéa dobiju zasluge za ono što rade u napadu.

Ove je godine Kantéu sve vraćeno, i to s kamatama.

Ironično, ima dvostruko manje presječenih lopti nego u prošloj sezoni i oduzima osjetno manje posjeda suparniku. Kreirao je manje šansi, a vjerojatno i pretrčao manje, jer je uz sebe imao jako podcijenjenog Nemanju Matića.

Realno gledajući, najbolji igrač Chelseaja – pa onda i lige – bio je Eden Hazard. Ako usporedimo pretprošlu sezonu u kojoj je osvojio nagradu za igrača godine, Hazard ove sezone ima dvostruko više udaraca u okvir gola i driblinga, lakoća kojom stvara višak u tranziciji je nevjerojatna, a i na postavljenu obranu čitava igra ovisi gotovo isključivo o njegovoj kreativnosti. Uostalom, Hazard je vukao i u početku sezone kad su se svi, a to uključuje i Kantéa, vukli po terenu tražeći što učiniti.

Sezona je takva da će se zaboraviti kako je Kantea, u pokušaju da zaustavi Mesuta Özila, pretrčao i sudac. Međutim, baš tada se sezona okrenula. Igrači su dobili nove zadatke, Antonio Conte je presložio momčad, okrenuo formaciju i, izvan percepcije koju imamo prema pozicijama, ulogu jednog od kreatora dobio je i N’Golo Kanté. Ta uloga je manja nego što je imao prošle sezone, manja i nego što je ove imao Hazard.

Međutim, nagrada za igrača godine Kantéu nije nagrada samo njemu. Zapravo, to je nagrada Makéléléu i njegovoj roli. To je nagrada Césaru Azpilicueti, Marcosu Alonsu, Victoru Mosesu, Nemanji Matiću i cijeloj ekipi Chelseaja koja je savršeno obavljala svoje zadatke. To je nagrada za sve one koji su zanemareni u svojim ulogama, za sve one koji niti asistiraju niti zabijaju golove, ali rade ključne stvari na terenu. To je nagrada za sve one koji iznova dokazuju kako je nogomet tako zabavan jer je fluidan i ne poštuje ograničenja, svakom dopušta da od pijuna postane kraljica.

Ne propusti top članke