Iako je primio gol već u drugoj minuti — ili možda upravo zbog toga što je primio gol već u drugoj minuti — Dinamo je prvih 30-ak minuta bio osjetno bolja momčad. U usporedbi s prošlogodišnjim susretom u kojem je pobijedio 4:0, Dinamo je ostao bez Danija Olma i Nikole More koji su bili nositelji kreacije igre, ali i bez njih je bio individualno kvalitetniji suparnik od Ferencvárosa. Talent je bio debelo na Dinamovoj strani i to se vidjelo na travnjaku.

Plan s kojim je Zoran Mamić u utakmici pokušavao iskoristiti razliku u kvaliteti je bio jednostavan i učinkovit. Dinamo je napao Ferencváros visokim pritiskom jer je u pripremi utakmice zaključio kako stoperski par i vezna linija iznimno loše surađuju u iznošenju lopte i kako se tu otvara prilika.

Mamić u Budimpešti nije imao ni samopouzdanje ni disciplinu, a pogotovo nije imao automatizme koji bi mu omogućili da rutinski privede utakmicu kraju na autopilotu

Dinamo na krilima ima dvojicu igrača koji su sjajni u pritisku na suparnika. Mislav Oršić i Lirim Kastrati su radna krila, disciplinirani igrači koji odrađuju svoj posao u fazi obrane i koji vrlo rijetko statično čekaju loptu. Prvi gol je primjer toga.

Kastrati je prvo imao sprint od 40 metara kojim je reagirao na povratnu loptu Adnana Kovačevića prema vrataru; kad je Dénes Dibusz mirno odigrao prema beku, Kastrati je sprintao natrag kako bi zatvorio prostor koji je nastao njegovim iskakanjem. Nakon što je Petar Stojanović promašio loptu i ispao iz igre, Oršić je bio u svom kaznenom prostoru; doduše, Gergő Lovrencsics ga je iznenadio i uvukao se ispred njega, ali rijetko koja momčad ima toliko disciplinirane krilne napadače da će se povući u vlastiti kazneni prostor i sprintati natrag popuniti vlastitu poziciju nakon što pritisak na vratara nije uspio. Ne manje važno, obojica su vrlo brzi igrači — zapravo, Oršić je vrlo brz, a Kastrati je suludo brz — koji mogu u vrlo kratkom vremenu skraćivati distance i efikasno ulaziti u pritisak brzinom na kakvu obrambeni igrači naprosto nisu navikli.

Razlika između opreza i straha

U ovakvim utakmicama kad je ulog velik, ali je Dinamo i dalje favorit, imati takvu dvojicu igrača na krilima je velika taktička prednost nad suparnikom u fazi obrane. Oršić i Kastrati su u prvih 30-ak minuta to i pokazali.

Dinamo je ulazio u pritisak u formaciji 4-4-2 u kojoj se Lovro Majer podizao i stajao u liniji s Brunom Petkovićem. Bitan faktor je bilo podizanje Arijana Ademija koji je iskakao prilično visoko kako bi onemogućio Ferencváros da igra kroz sredinu i da za izlazak koristi zadnjeg veznog kojem je Ademi puhao za vratom, kontrolirajući prostor iza Majerovih leđa i usmjeravajući napade u bočnu zonu. Kako bi zadržali kompaktnost i eliminirali rupu koja se otvarala u sredini podizanjem Ademija, Oršić i Kastrati su se pozicionirali više prema sredini terena, računajući da će moći iskoristiti svoju brzinu i skratiti distancu kad stoper pošalje loptu prema beku.

To je prvih pola sata funkcioniralo sjajno. Mamić je trener koji ima izniman smisao za pripremu i Dinamo je na račun pritiska imao kontrolu nad utakmicom. Preuzeo je posjed lopte, a Ferencváros nije mogao smisleno prenijeti loptu na suparničku polovicu jer je Dinamov pritisak na zonu između obrane i vezne linije domaćina bio iznimno dobar. U tom kontekstu se moglo vidjeti koliko su Dinamovi igrači talentiraniji, koliko su tehnički dominantni i kako se bez problema snalaze na uskim prostorima. Uostalom, Dinamo je u utakmici imao 24 uspješna driblinga, a Ferencváros 11.

Problem je bio u tome što je Dinamo nešto nakon svog gola jednostavno stao. Iz ove perspektive je nezahvalno spekulirati je li to bila izričita uputa s klupe ili su se igrači podsvjesno povukli znajući da su se vratili poslije početnog šoka, ali to i nije toliko bitno. I jedan i drugi scenarij idu na dušu treneru koji mora reagirati na takvo stanje, pogotovo kada je Dinamo počeo gubiti konce utakmice.

Sva opravdanja za svoje reakcije koja Mamić danas vrti u glavi imaju uporište u realnosti. Barem donekle. Ovakav format u kojem se igra samo jedna utakmica i to na suparničkom terenu nije pošten koncept i opasnost od pogreške je toliko ogromna da je potrebno biti oprezan jer ima malo mjesta i vremena da je se ispraviti, bez obzira na to koliko kvalitetniji kadar imaš na raspolaganju. Taj faktor druge utakmice u kojoj možeš popraviti ono što si promašio bitna je stvar u taktičkim odlukama koje treneri vuku u pripremi utakmice.

Međutim, postoji razlika između opreza i straha.

Na trenerovu dušu

Dinamo se u Budimpešti povukao i smanjio brzinu štiteći 1:1 kao pozitivni rezultat zbog straha od pogreške koja ga može izbaciti iz Lige prvaka.

Nenad Bjelica je u Dinamu često radio sličnu stvar kada bi došao do pozitivnog rezultata — povlačio bi kočnicu. Najbolje to ilustrira činjenica da je u prošlogodišnjem prvenstvu Dinamo u šest uzastopnih prvenstvenih utakmica u Maksimiru zabio jedan gol; pet puta je pobijedio s 1:0 i protiv Hajduka je ostao na 1:1. Međutim, Bjeličin Dinamo se nije bojao.

Dobar dio razloga zašto nije bio je u tome što je Bjelica pokazao igračima razinu discipline i samopouzdanja kakvu do tada nisu imali. Pozitivni rezultat nije bio nešto što se branilo po svaku cijenu; on je tek označavao situaciju koja se mora rutinski privesti kraju. A da bi se nešto odradilo rutinski, osim samopouzdanja i discipline, potrebno je igru dovesti do toga da postoje automatizmi na koje se igrači mogu osloniti, taktički elementi koji se mogu izvesti i zatvorenih očiju jer to je ono što daje sigurnost.

Mamić to u Budimpešti nije imao — ni samopouzdanje ni disciplinu, a pogotovo nije imao automatizme koji bi mu omogućili da rutinski privede utakmicu kraju na autopilotu. U njegovu slučaju je povlačenje bilo tek strah od pogreške koja se onda dogodila kroz Joška Gvardiola i njegov kiks, nakon čega se Dinamo više nije mogao vratiti.

Strah se ne može izmjeriti. Statistički se može odraziti na veći broj promašenih laganih dodavanja ili na manji broj driblinga, ali u suštini ne postoji broj koji ga može empirijski potvrditi. Taj strah morate vidjeti.

Prvih pola sata Dinamo je pokazao da je kvalitetniji od Ferencvárosa i da je zasluženo bio favorit za prolazak dalje, bez obzira na negativni kontekst jedne utakmice u gostima. Nije nastavio igrati na taj način forsirajući svoju dominaciju, a nije ni mirno priveo kraju utakmicu i riješio posao na rutinu. Pokazao je strah od pogreške, ono što je najveća pogreška koju možete napraviti i to — a s time i ispadanje iz Lige prvaka — ide na dušu Zorana Mamića.