Do današnjeg dana, sedam različitih svemirskih agencija uspješno je poslalo životinju u svemir. Pravi broj životinja je nepoznat; Japanci su u raketu stavili žabe, Amerikanci su slali meduze, cvrčke i puževe, Francuzi i Argentinci su eksperimentirali s kornjačama, Kinezi su lansirali koloniju mrava s više od 5.000 jedinki, a broj laboratorijskih miševa koji je poslan u svemir teško je i približno odrediti. Ono što je manje-više svima poznato jest to da je Sovjetski Savez 1957. lansirao letjelicu Sputnjik 2 i da je u njoj bila Lajka, prvo živo biće u orbiti oko Zemlje. Lajka je ostala upamćena jer je bila prva i jer je stvorila prekretnicu nečime što nitko prije nije napravio. Već Belka i Strelka koje su letjele u Sputnjiku 5 i koje su se sigurno vratile na Zemlju nisu ni približno poznate kao njihova prethodnica.
Ista stvar je i s Nenadom Bjelicom.
Nakon 49 godina je uveo Dinamo u Europsko proljeće, prošao je grupu i izbacio Viktoriju iz Plzeňa, a onda je postigao da je Dinamo iduće godine bio zaista relevantan faktor u grupnoj fazi Lige prvaka. Bio je prvi kojem je uspjelo prezimiti u Europi, napravio je prekretnicu i to mu je dalo autoritet.
Danas taj status najviše iritira one koji su ga u tom trenutku uzdizali u nebo i skakali na svaku kritiku. I u pravu su, Bjelica nije savršen trener kao što nijedan drugi u svijetu nije. Istina je da je imao nekih loših taktičkih odluka, pogotovo u Ligi prvaka gdje je manje ili više uspješno adaptirao svoje postave s petoricom natrag, na kojima je inzistirao nakon prve utakmice u kojoj je na taj način dobio Atalantu. Istina je i da je Bjelica neke stvari mogao bolje odraditi u sferi menadžeriranja mladih igrača. Istina je i da su neke utakmice u domaćem prvenstvu bile tek rutinsko odrađivanje posla s jako dosadnim nogometom. Može se naći mana i svaku od njih se može argumentirati, ali Bjelica je prvi trener s kojim je Dinamo prezimio u Europi nakon 49 godina. Obilježio je nešto posebno, stvorio je prekretnicu i to mu daje autoritet, a svi iza njega su tek Belka i Strelka.
Prolazak Tottenhama bi bio Lajka-moment za Mamića i tu leži prilika da zapravo dostigne Bjelicu. I ako mislite da mu to nije bitno, varate se
Zato je Tottenham velika prilika za Zorana Mamića. Osim što je brat i sve ono što ide sa statusom brata, Zoki je dobar nogometni trener. Koliko točno dobar, to smo nedavno pokušali dokučiti i iza toga postoje konkretni brojevi koji se mogu usporediti. Ali ako želi uhvatiti Bjelicu, barem tom nogometnom dijelu priče, onda nije dovoljno da ponovi ono što je on napravio. Treba stvoriti novu prekretnicu.
Rezultatski bi četvrtfinale, tehnički, bio korak naprijed u odnosu na Bjeličinu osminu finala i tu bi Mamić u teoriji trebao dobio korak prednosti. Međutim, Bjeličin uspjeh nije osmina finala. Njegov uspjeh je europsko proljeće.
Nova prekretnica?
Pobjede su najčešće sporedne, pogotovo kada se podrazumijevanju. Da danas Dinamo igra s Viktorijom, gotovo bi se podrazumijevalo da će proći, jednako kao što se podrazumijeva da će se kvalificirati za grupnu fazu i odraditi jesen u Europi. Bila bi to važna, ali i dalje obična pobjeda. Međutim, prolazak skupine, a onda i Viktoria, bili su simboli hvatanja mitskog cilja koji je toliko dugo vremena bio nedostižan; mitskog cilja koji je Bjelica riješio i onda je logično da je dobio mitski status i da je ta utakmica dobila mitski status. Nakon odrađenog ulaska u europsko proljeće iduća stepenica nije četvrtfinale jer to je još uvijek spada pod egidu “proljeće”; iduća rezultatska prekretnica je igranje finala europskog natjecanja i dolazak u ravninu s momčadi koja je 1967. osvojila Kup velesajamskih gradova.
Zapravo, sve se svodi na dojam i percepciju uspjeha. Mora se ponuditi nešto novo, zato je iduća rezultatska prekretnica za Dinamove navijače tek finale ili u najmanju ruku polufinale. Četvrtfinale je opet slučaj Belke i Strelke. Međutim, Tottenham nudi Zokiju jednu drugu prekretnicu — onu koja nije rezultatska i zato se radi o idealnoj prilici.
Tottenham vodi José Mourinho. Ondje igra Harry Kane, kapetan Engleske, te Hugo Lloris, kapetan Francuske, a tu su još kapetani Walesa, Južne Koreje i Obale Bjelokosti. Ukratko, Tottenham je gigantski klub iz lige koja je trenutno najjača na svijetu. Eventualno izbacivanje takve momčadi stvara novu prekretnicu.
Ta prekretnica nije rezultatska i nije finale, ali Dinamu daje patinu momčadi koja se zbilja može ravnopravno nositi s europskim divovima. Zoki Mamić bi bio trener koji je izbacio Tottenham, a to je nešto što njegovi prethodnici nisu napravili; ni Bjelica ni Vahid Halilhodžić, ali ni mnogo stariji treneri kroz povijest. Pobijediti suparnika iz liga Petice kao što su Arsenal, Villarreal ili Atalanta u jednoj utakmici je velika stvar, ali izbaciti ga iz natjecanja je nešto sasvim drugo. Prolazak Tottenhama bi bio Lajka-moment za Mamića i tu leži prilika da zapravo dostigne Bjelicu.
I ako mislite da mu to nije bitno, varate se. I Mamić i Bjelica su bili profesionalni nogometaši, igrali su za reprezentaciju. Do te razine ne dolazite ako nemate jako izražen natjecateljski duh i ako stvari ne shvaćate osobno. Možda to rivalstvo zbilja nije toliko koliko mediji predstavljaju kada stvaraju narativ koji pojačava to što Osijek prilično uspješno prati Dinamo u prvenstvu. Možda se zapravo intimno mrze i više nego što itko može pretpostaviti. Ali dodatna motivacija sigurno postoji, kao i želja da se nadmeću, ona je ljudska i tu bi Mamiću pobjeda značila jako puno.
Mourinho će kalkulirati
Jasno, to će biti iznimno teško. Za početak, jelte, Tottenham vodi José Mourinho, a u njemu igraju kapetani Engleske i Francuske. Tottenham je kvalitetnija momčad, ima rutinu i favorit je u svakom scenariju.
Ono gdje Dinamo može tražiti šansu činjenica je da Tottenham između dvaju susreta s Dinamom mora odraditi derbi s Arsenalom u kojem nema kalkuliranja. Jednako kao što nema kalkuliranja niti u prvenstvu; Tottenham je trenutno u dobrom nizu i lovi četvrto mjesto koje bi ga odvelo u Ligu prvaka, a to znači da nema baš mjesta za opuštanje. To dalje implicira da bi se, možda, mogao opustiti u Europa ligi. Pobogu, kvalitetniji je i skuplji od Dinama, apsolutni je favorit i može sebi priuštiti da u utakmicu uđe malo opuštenije jer ionako ima revanš u kojem može popraviti eventualne pogreške.
To sve zvuči kao klišej koji priprema narativ u smjeru Golijatova podcjenjivanja malog Davida, pri čemu je jedino potrebno željeti više od suparnika, ali Mourinho je i protiv Wolfsberger AC-a promiješao karte. Kane je dobio poštedu i nije uopće putovao u Austriju, Son Heung-Min je odigrao samo jedno poluvrijeme, a standardni Davinson Sánchez, Pierre-Emile Højbjerg i Tanguy Ndombélé su ostali na klupi.
Ne znači to da Mourinhu Europska liga nije važna i da će tankirati utakmicu. U sezoni u kojoj neće do naslova prvaka Mourinho svaki potencijalni trofej shvaća ozbiljno, ali ponekad je potrebno kalkulirati. Odluči li se opet za sličan pristup kao protiv Wolfsberga — a mogao bi, jer to bi Kaneu bila četvrta utakmica u 12 dana, s Arsenalom kao petom u 15 dana — Dinamove šanse za pozitivan rezultat rastu jer to je Dinamu utakmica sezone, a Tottenhamu još jedna obaveza u nizu koju treba riješiti. Tim više dobro dolazi činjenica da se prva utakmica igra u Londonu. Tottenham sigurno neće Dinamo podcijeniti dvaput, a ako podcijeni i taj jedan put, onda je bolje da Dinamo prednost i eventualni gol u gostima brani na domaćem terenu.
Ključ mogućeg uspjeha
Šanse rastu i zato što je s druge strane Tottenham koji se često mučio protiv organiziranih momčadi s agresivnom sredinom terena, što je Dinamo pokazao da jest.
Potvrdila je to i utakmica protiv Crystal Palacea za vikend, u kojoj je Tottenham pobijedio 4:1, ali je u prvom poluvremenu bilo tvrdih 1:1 uz samo tri udarca Spursa. Bude li Dinamo pasivan i bude li se branio preduboko, Tottenham će ga sažvakati i ugurati u kazneni prostor, gdje će posao odraditi na volumen napada i lopti koje će upumpati u kazneni prostor s bočnih pozicija. Prvi preduvjet Dinamova uspjeha je da ne bude prenisko, da izađe prema centru i da bude agresivan u sredini terena. Tu do izražaja dolazi kralježnica Dinamove momčadi — osovina Dominik Livaković-Kévin Théophile-Catherine i Rasmus Lauritsen-Arijan Ademi-Bruno Petković.
Tu Dinamo ima dovoljno fizičke snage da parira Tottenhamu u kontroli drugih lopti i svih onih otpadaka koji će se događati nakon duela, točno one stvari koja je ključna za Tottenhamov način igre u napadu i okomite lopte prema napadačima. Umjesto da Tottenham koristi te lopte kako bi hranio napad, Dinamo ih mora gurati prema Petkoviću koji mora otvarati kontre. Dinamo mora naštetiti Tottenhamu na Tottenhamov način, a šanse za pozitivan rezultat pogotovo rastu ako ne bude igrao Kane, čija je igra leđima i sposobnost razigravanja krila ključni faktor Mourinhova napada u jednakoj mjeri u kojoj je Petković bio za Mamića protiv Krasnodara.
Sve te nabrojene šanse nisu jako velike jer Tottenham je zaista odlična momčad.
Međutim, da su velike i da Dinamo može ravnopravno parirati Tottenhamu, onda ne bismo govorili o mogućoj prekretnici. Kako bi prošao Tottenham, Dinamo mora odraditi dvije zbilja sjajne utakmice i računati da će Tottenham malo podbaciti, ali nagrada za to je ogromna: pobjeda kakve generacije prije nisu ostvarile, a mitski status se ne dobiva samo pobjedama. On se stvara mitskim pobjedama.
