Utakmica istine. Već je nekoliko onih koje se mogu počastiti takvim nazivom odigrao Hajduk pod ravnanjem Marijana Pušnika i uvijek dosad moglo se naći neko – ne uvijek sasvim uvjerljivo, ali ajde – opravdanje i uvijek dosad postojala je barem neka zadrška. Možda treba još vremena. Možda bi stvari bile drugačije da je bio spreman ovaj ili onaj. Možda ovo, možda ono.
Nakon Rujevice i poraza 2-1 – koji na papiru ne izgleda tako strašno, čak ni statistika nije dramatično na strani Rijeke – vrijeme je da se s time prestane.
Ovo što Pušnikov Hajduk igra nije ništa.
Ogromne rupe između linija, nedostatak bilo kakvog plana građenja igre osim napucavanja dugih lopti prema grmalju od centarfora, bezbroj pogrešaka u predaji lopte, krivo pokrivanje prostora ključnih igrača… Posluživši se terminologijom Zvjezdanih staza, ovaj Hajduk ide na impulsni pogon. I to je sve: nikakve sinergije, nikakve interakcije ili komplementarnosti pojedinačnih osobina, ičega što bi sugeriralo da je momčad nešto iole više od zbroja individualnih kvaliteta nije bilo za vidjeti.
Što je dodatno zabrinjavajuće, trener je usvojio stil izražavanja kojim dosta podsjeća na Igora Štimca, najvećeg fejkera među domaćim ‘stratezima’. „Krenuli smo loše, stajali daleko od igrača na početku utakmice“, rekao je Pušnik. „Poslije gola Futacsa dogodile su nam se dvije neobjašnjive greške. Tražio sam od igrača da stoje kod svojih igrača. Nisu napali loptu kod odbijanca i Rijeka je to kaznila, trebamo dignuti glave i krenuti dalje.“
I onda još kaže: „Mi smo razočarani odnosom nekih igrača kod prekida, to se na derbijima ne bi smjelo događati“. Na istu stvar upozorio je i kapetan Lovre Kalinić, koji je izjavio: „Ne smije se dogoditi ozbiljnoj ekipi da nakon centaršuta igrač ostane sam na 16 metara, a odmah potom isti igrač zakuca glavom sa šest metara“.
Kad počne odgovornost svaljivati na igrače, onda je to siguran znak ili da gubi kontrolu nad svlačionicom ili da je nikad nije ni imao. Ili da naprosto ne zna što radi
S jedne strane, obojica su u pravu. Zaista je jako razočaravajuće kad momčad primi dva gola na gotovo isti način, iako se uoči susreta moralo znati da je to suparnička uigrana kombinacija – jer to su znali i laici, analizirajući istu na društvenim mrežama na kojima je Pušnik aktivan. Raditi neku ozbiljniju taktičku analizu poslije toga pomalo je besmisleno. No, čija je to onda greška?
Stajati bliže igračima
Igor Štimac svojevremeno je u svakoj utakmici koja bi pošla po zlu imao istu detekciju problema: moramo stajati bliže protivničkim igračima i treba nam kvalitetan okomiti pas. Kad su ga, nakon nekog vremena, reprezentativci definitivno prokužili (i, vjerojatno, prestali slušati), onda je rutinski za neuspjeh okrivljavao igrače i tvrdio da se nisu držali njegova plana. I nikad nije priznao vlastitu grešku.
Žao mi je što to moram reći, ali Pušnik je po tome isti.
Svo ovo vrijeme koliko je za kormilom Hajduka nije uspio razviti iole smislenu igru i nijednom dosad nije priznao da je možda on – a ne igrači – pogriješio u postavkama igre. Stalno govori o tome kako ga igrači slušaju ili ne slušaju, prvo ili drugo poluvrijeme, ali sezona je dobrano poodmakla a mi još uvijek nismo vidjeli Hajduk s koherentnim planom igre.
Prošle se sezone Damir Burić mrcvario iz kola u kolo s dosta slabijim (i redovito ozljedama prorijeđenim) sastavom – Hajduk je često izgledao naprosto nekvalitetno, ali postojale su nekakve naznake organizacije momčadske igre. Za razliku od toga, ove sezone gledamo nekoliko novih igrača sasvim pristojne kvalitete (mišljenja sam da je sportski direktor odradio vrlo solidan posao); tijekom sezone smo vidjeli individualne bljeskove gotovo svakoga od njih, ali još nijednom nismo vidjeli da se uistinu stapaju zajedno u momčad.
A to je, bez ikakve sumnje i zadrške, trenerova krivica. I još kad počne odgovornost svaljivati na igrače, onda je to siguran znak ili da gubi kontrolu nad svlačionicom ili da je nikad nije ni imao. Ili da naprosto ne zna što radi.
Ovaj Hajduk može i mora bolje. S Pušnikom ili bez njega.
