Osim taktičkog, tehničkog i fizičkog aspekta treninga, treneri moraju raditi i na psihološkom segmentu. Neki teoretičari idu toliko daleko da tvrde kako je upravo psihološki dio trenerskog posla najvažniji i da tek on otključava potpuni potencijal momčadi.
Trener je neupitni lider. Međutim, postoje različite vrste liderstva. Ćiro Blažević je u ključnim trenucima odbacivao teoriju, svima potajno govorio kako su baš oni ključ i razbijao satove od zid, dok je Louis van Gaal skidao gaće u Bayernovoj svlačionici kako bi dokazao, jelte, svoju muškost.
José Mourinho je oduvijek bio The Special One. Miješao je pristupe, po potrebi je bio autoritativni, konfotacijski i transformacijski lider, ali uvijek je računao na svoju karizmu i sposobnost čitanja ljudi.
Više je igrača u svojim izjavama potvrđivalo kako je bilo lako igrati za Mourinha, jer je on skidao pritisak s njih. Zadnji u nizu je Phil Jones, koji hvali Mourinhovu sposobnost da mu usadi sigurnost. „Napravio si grešku? Što onda, nastavi dalje!“ Međutim, postoji i više igrača koje je Mourinho slomio u pokušaju da od njih izvuče nešto više.
Mourinho, kao svaki dobar vođa, mora čitati svoje ljude. Jasno je da nema univerzalnog rješenja, ljudi su različiti, neke treba hvaliti i tješiti, dok neki bolje reagiraju na kritiku. Jones bi se pod kritikom vjerojatno urušio, dok je Henrih Mhitarjan kritiku iskoristio kao gorivo za napredak, kao motivaciju da iskoristi svoj puni potencijal. Na početku sezone Mourinho ga je javno kritizirao, izostavio ga je nekoliko puta iz momčadi i praktički ga tjerao da mu dokaže kako je u krivu. Armenac je odgovorio i učvrstio se kao jedan od najbitnijih igrača Manchester Uniteda. Kao s Jonesom, Mourinho je očito pogodio i s njime.
Igrač koji mora igrati
Sada, u drugom dijelu sezone, José Mourinho pokušava isti recept primijeniti na Anthonyja Martiala.
Martial je u United došao za, ako se ostvare svi bonusi koji su u igri, 80 milijuna eura. To je ozbiljan novac za baš svakog igrača na svijetu, a pogotovo za tinejdžera koji nije odigrao niti jednu utakmicu za reprezentaciju i nije još stekao ime u ozbiljnom seniorskom nogometu. Neki će reći kako je to posljedica modernog nogometa koji se razbacuje novcem. Možda će biti i u pravu, ali samo do određene mjere, jer to svjedoči i o tome da su u Unitedu zaista vjerovali u njegov potencijal.
Potencijal koji je Martial odmah pokazao.
Nijedan tinejdžer u dugoj povijesti Manchester Uniteda nije zabio više golova u jednoj sezoni, a do petog službenog gola došao je nakon devet utakmica. Za usporedbu, Cristianu Ronaldu je za pet golova trebalo 36 nastupa. Nakon dobrog početka, barem što se minuta tiče, Martial je izgubio mjesto u prvih 11. U zadnjih pet ligaških utakmica odigrao je samo 65 minuta protiv Liverpoola, triput je bio na klupi, dok protiv Stoke Cityja nije bio niti u zapisniku. U čitavoj je sezoni samo jednom odigrao svih 90 minuta utakmice.
„Nekad je najbolji način za zaštititi igrača taj da ga ne stavite u igru“, izjavio je Mourinho poslije pobjede nad Leicesterom. Mhitarjan je bio novi igrač, koji se morao adaptirati na novi sistem rada i igre, tako da je njegovo izostavljanje imalo i neke logike. Martial je odavno prošao adaptaciju na ligu, tako da je primjena iste logike naoko upitna.
Ipak, Martialu treba upravo adaptacija. Došao je u Manchester kao još neoblikovan igrač i usvajao je okvire igre pod Van Gaalom. Jedno od obilježja Van Gaalove igre bila je obrana, koncipirana na igri čovjek na čovjeka. Mourinho, kao i ogromna većina drugih trenera, preferira zonske obrane, a Martial se jednostavno nije snašao u tom konceptu. Od početka sezone je podigao svoju razinu, ali još uvijek pokazuje previše nedostataka i nesnalaženja u novom sistemu.
Da bi bio siguran da je svlačionica uz njega, Mourinho mora testirati igrače; mora biti siguran da ima odane ratnike koji su potpuno disciplinirani, požrtvovni i predani
Martial je na lijevom krilu apsolutno potreban Unitedu. Na stranu Mhitarjan i njegova sposobnost kreiranja, Paul Pogba i njegovi dolasci iz drugog plana, te Zlatan Ibrahimović u špicu – najbolji igrač za stvaranje viška u zadnjoj trećini je Anthony Martial. Njegova sposobnost da napravi višak driblingom ključ je koji otvara vrata najtvrđih obrana, a njegova brzina je itekako iskoristiva u kontranapadima na koje United ozbiljno računa. U teoriji, riječ je o igraču koji mora igrati.
Ipak, riječ je o igraču koji često ne odrađuje svoje zadatke na terenu. Loše drži svoju poziciju u obrani, izlazi previsoko loveći beka i otvara koridore dodavanja iza svojih leđa. Zbog lijenosti i manjka požrtvovnosti u obrani radi previše nepotrebnih prekršaja umjesto da potrči za igračem. Talent je neosporan, potencijal i značaj za ekipu je ogroman, ali i nedostaci su bolno očiti.
U Mourinhovu svijetu nikad neće nestati neprijatelja
Martial i nije prvi talentirani krilni igrač koji se nije uklapao u Mourinhove sisteme.
U prvom mandatu u Chelseaju patio je Joe Cole, jedan od najtalentiranijih engleskih veznjaka u zadnjih 20-ak godina. Nije se uklapao u sisteme igre, stvarao je višak, ali nije pokazivao poziciju disciplinu – a to José slabo trpi. Na temeljima discipline osvojeni su naslovi, tako da je Coleova priča pala u drugi plan. Jednako kao i ona Ricarda Quaresme u Interu, kojemu jednostavno nije bilo dovoljno stalo – barem po standardima Joséa Mourinha i njegova tadašnjeg Intera. Međutim, osvojeni su naslovi i tu priču stavili u sasvim drugi plan.
Recimo, Kevina De Bruynea su mu rijetki oprostili. Igrač koji je pokazao fantastični talent testiran je jednako kao Cole, Quaresma i Mhitarjan. Na testu nije dobro odgovorio, Mourinhove kritike nije prihvaćao, inzistirao je na minutama i odlučio je da se nema namjeru boriti za njih. Već nakon četiri mjeseca napustio je Chelsea. Ne zbog talenta, jer talent nikome nije bio upitan, nego zbog discipline i karaktera.
Sličnim putem u Unitedu kreće ozljedama izmučeni Luke Shaw. Shaw ni svojim izjavama ni partijama nije pokazao predanost, dok je Martial jednostavno prevelik potencijal da bi ga koštale izjave u kojima javno preispituje trenerove odluke.
U Mourinhovu svijetu nikad neće nestati neprijatelja. To je njegov način, tako on funkcionira forsirajući mentalitet opsade. Ako je svlačionica uz njega, José može napraviti čuda. Njegov Inter, Chelsea i Real – svi su u nekom trenutku bili rekorderi po efikasnosti u svojim ligama. Međutim, da bi bio siguran da je svlačionica uz njega, on mora testirati igrače; mora biti siguran da ima odane ratnike koji su potpuno disciplinirani, požrtvovni i predani.
Nekad Mourinho u svojim procjenama karaktera pogodi, nekad promaši. One za koje misli da ne mogu izdržati testove niti ne testira. Phila Jonesa tješi, ali zato Mhitarjana i Martiala tjera. S Mhitarjanom je pogodio, a s Martialom igra skupu igru. Ako je promašio u procjeni njegova karaktera i ne isprovocira odgovor kakav traži, izgubio je igrača od 80 milijuna eura, fantastičnog potencijala i krilo koje može otključati bilo koju obranu.
S Mhitarjanom je pogodio, možda nam već Watford pokaže kako stoji s Martialom.
