Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Masakr u Pioniru

Zvezda je pomela Budućnost s +38 u drugoj utakmici ABA finala. Repeša se nema više čemu nadati

Zadnja izmjena: 15. travnja 2019. Foto: Crvena zvezda mts

There’s 52 ways to murder anyone, početne su riječi balade Saturday Night legendarnog horor-punk sastava Misfits. Pravu večer iz horora priredila je Crvena zvezda Budućnosti u grotlu dvorane Aleksandar Nikolić, popularnom Pioniru — nakon posljednje sirene na semaforu je svijetlilo 107:69, a bilo je i okruglih +40. Aktualni euroligaš doživio je pravi pokolj, butchery, massaker, bain de sang! Ovako nešto rijetko se viđa i kada se susretnu prvi i posljednji na ljestvici, a mislio sam da je to nemoguće u finalnoj seriji jedne ozbiljne lige, pogotovo kada se uzme u obzir da je poraženi branitelj naslova.

Iskoristila je Zvezda sva 52 načina za ubojstvo premda joj je za lagodnu pobjedu bio dovoljan i znatno manji dio repertoara, kao u prvoj utakmici (91:72). Često se dogodi da se nakon uvjerljivog poraza grogirani suparnik potpuno vrati u život poučen iskustvima iz prvog susreta, ali ovdje se otišlo u drugu krajnost.

Što je Jasmin Repeša promijenio u odnosu na petak?

Ne previše, krenuo je s istom petorkom (Norris Cole – Edwin Jackson – Suad Šehović – Earl Clark – Goga Bitadze), kao i Milan Tomić na drugoj strani (Dejan Davidovac – Billy Baron – Branko Lazić – Mouhammad Faye – Michael Ojo). Valjda je hrvatski trener na klupi Budućnosti računao da može ponoviti razmjerno dobar početak koji mu je u petak donio Bitadze s dvije pogođene trice.

Više ni najnaivniji optimisti ne vjeruju da disfunkcionalni Plavi mogu povezati tri pobjede nad Tomićevim homogenim trupama

Te trice su više-manje sve što je kontroverzno izabrani MVP lige napravio u ovoj seriji dok su utakmice bile žive. Gorostasni Ojo ga je u izravnim duelima naprosto otresao kao balavca na oba kraja terena. Jedini način kako mu je Gruzijac mogao nauditi jest upravo šutovima s distance pomoću kojih bi izvukao rođenog Nigerijca s vrha reketa te otvorio malo prostora suigračima. Međutim, Bitadze ovaj put uopće nije ni pokušavao šutirati s distance.

Jedini pomak u odnosu na petak Repeša je napravio time što je naredio da se Bitadzeu pomaže kada Ojo krene igrati leđima, ali to za sobom povlači druge probleme. Nejasno je zašto je ustrajao u tom za Budućnost jako lošem matchupu — bilo bi bolje da je kao startera postavio kršnije Filipa Barovića ili Devina Williamsa, pa ubacio MVP-ja da se razmaše kad uđe Maik Zirbes ili se Ojo malo umori.

Kriminalna obrana

Bitno je istaknuti da je Zvezda još u prvoj polufinalnoj utakmici ostala bez startnog pleja, ujedno i svog najboljeg igrača Joea Raglanda. Budući da nema povjerenja u nominalno trećeg razigravača Nemanju Nenadića, Tomić je ovaj hendikep odlučio sakriti postavljanjem Davidovca, koji je krilni igrač visok 202 cm, na startnu jedinicu i to zato što nije bio zadovoljan kako su tu ulogu u drugoj utakmici s Partizanom odradili K.C. Rivers i Billy Baron.

No, ovaj put je Repeša odlučio narediti veći pritisak na Davidovcu dok prenosi loptu, što je odlično radio Šehović i to se vidjelo u Davidovčeve četiri izgubljene lopte. Za 17 minuta dok je Dejan bio na terenu, Budućnost je napravila četiri poena prednosti, što je zapravo nevjerojatan podatak kada znamo da je utakmicu izgubila s 38 razlike. Pokušajte se samo staviti u Davidovčevu kožu— iz njegova se kuta utakmica činila vrlo zajebanom.

Što se tiče +/- kategorije, tu je apsolutno izdominirao Filip Čović.

Kada je Tomić ubacio svog jedinog pravog razigravača, susret je vrlo brzo iz egala prešao u jednosmjernu ulicu. Prvo i najvažnije, Čović je znatno ubrzao igru domaćih — jurio je u leđa, iznuđivao prekršaje, pronalazio suigrače na otvorenim tricama, a posebno je dominirao u pick & roll igri, nemilosrdno kažnjavajući Bitadezeovo preduboko ostajanje i katastrofalnu timsku rotaciju gostiju, osobito Clarka koji uvijek nekako zakasni, bilo djelić sekunde ili sekundu i pol.

Kad se sve zbroji — devet poena i sedam asistencija za Čovića, ali posebno odjekuje +38 za Zvezdu u njegovih 21 minutu na parketu. Bilo je mnogo sumnje oko njegovih mogućnosti, počevši od mene osobno, ali nakon Raglandove ozljede Čović je pokazao da je mnogo više od talentiranog basketaša koje je mjesto u momčadi izborio preko veze. Poslije ovog doigravanja malo tko će ga i dalje gledati kao predsjednikova sina.

Dakle, Čović je napravio ono što je Cedevita propustila u majstorici polufinala — jako je ubrzao igru, stoga se obrambeni zid Budućnosti urušio, i to ne ciglu po ciglu nego štropotom, kao u finalu prošle sezone Igre prijestolja. Zaista kriminalna obrana za jednu euroligašku momčad, i to pod paskom trenera koji reputaciju gradi na defenzivi.

Cole izbrisan

Ali što je s napadom? Kako je moguće da je Budućnost toliko jalova, a u sastavu ima dvojicu bivših NBA igrača?

Stvar je u tome da se struka odlučila prilagođavati igru jednom od te dvojice, a krivo je odabrala. Budućnost se u prvoj utakmici držala u egalu, pa jednim dijelom čak i u prednosti sve do poluvremena zato što je Clark morao rano sjesti na klupu zbog brzih prekršaja. Bez Clarka na terenu mnogo je brži protok lopte u napadu. Kad je on u petorci, neprimjereno velik broj lopti gura mu se za igru jedan-na-jedan, a dok se namjesti za primanje već prođe 15 sekundi i obrana se potpuno fokusira na njega, jer ljudi su odradili skauting. Nije sporno da čovjek posjeduje zavidnu klasu, ali nije Dirk Nowitzki… Da ne spominjemo da su šutovi sa strane koje obično uzima idealni za pokretanje kontranapada u slučaju promašaja jer su dvojica visokih jako udaljeni od svoje polovice terena.

Što se tiče Colea, s njim je potpuno drugačija priča. Kada je tek došao među Plave, uglavnom je bio na oko 20 poena i preko pet asistencija. Imao je visoku produkciju zato što je u karakterističnom NBA stilu odmah nakon obrambenog skoka tražio loptu i trčao na nepostavljene obrane, često i jedan-na-pet. Međutim, u tom je jurcanju gubio mnogo lopti, što Repeša baš i nije bio voljan prihvatiti kao kolateralnu štetu.

Dok je još bilo vremena, Repeša je mogao promijeniti navike momčadi i prilagoditi je Coleu: udarna petorka mogla je biti s njim na jedinici, Clark(e)om i Danilom Nikolićem u reketu te Jacksonom i Jamesom Bellom na pozicijama dva i tri. Takva opasna šuterska postava mogla je na Coleovim krilima igrati mnogo bržu i efikasniju košarku. Ali ne, Repeša je umjesto toga odlučio preodgajati 30-godišnjeg Amerikanca, ukalupiti ga u svoj démodé sustav s dvojicom klasičnih visokih. U tom procesu europeizacije Cole se posve pogubio, a jučer je, izmoren Lazićevim naganjanjem, bio praktički izbrisan kao napadačka prijetnja.

Usprkos svemu, vidjeli smo nekolicinu lijepih akcija Budućnosti, ali problem je što bi odmah u napadu poslije, valjda u deliriju što je nešto konačno prošlo, igrači pokušavali prodati istu foru. Pa nije to šifra na igrici da će upaliti svaki put. Da citiram Krkina trenera Simona Petrova: “Kad ih jednom zajebemo gotovo je, onda moramo nešto drugo”.

Do kraja ih nagazili

To je otprilike sva filozofija u košarci: možete imati impresivno širok raspon akcija, ali ako su vam temeljne smjernice krivo postavljene, džaba sve to, pa i individualna kvaliteta koja je Raglandovom ozljedom blago na strani Budućnosti. Zvezda je prvih 20 razlike napravila na račun tih osnovnih postavki, a ostatak na račun izvanrednih šuterskih predstava većine ekipe (dvica 25/30, trica 12/25!), pogotovo individualnih akcija Riversa i Stratosa Perperogloua, koji se ozlijedio kada je već sve bilo odavno riješeno.

Možda taj hendikep i domaći teren pomognu Budućnosti da unese barem trunčicu neizvjesnosti u ovo finale, iako, budimo realni, više ni najnaivniji optimisti ne vjeruju da disfunkcionalni Plavi mogu povezati tri pobjede nad Tomićevim homogenim trupama. Ovo je druga uzastopna sezona u kojoj aktualnom euroligašu izmiče naslov prvaka, ali lani smo mogli uživati u mnogo napetijim utakmicama ovih dvaju suparnika.

Bilo je tada mnogo tenzija i ogorčenih priopćenja iz Zvezdinih redova, što je unijelo razdor u klubove za koje se dotad činilo da su u dobrim odnosima. Vjerujte da to u Beogradu nisu zaboravili pa su zato do kraja nagazili Plave, isprativši ih kući sa srcedrapajućim stihovima…

As the moon becomes the night time you go viciously, quietly away / I’m sitting in the bedroom where we used to sit and smoke cigarettes / Now I’m watching, watching you dieee, oo ooo oo…

Ne propusti top članke