“Kako sam se nadala, dobro sam se udala” narodna je doskočica kojom se može prikladno dočarati prva polovica Splitove sezone. Grozni start u ABA ligi upućivao je na grčevitu borbu za ostanak, ali ispostavlja se da ta borba prolazi bez velikih grčeva. Usprkos par frapantno izgubljenih okršaja s izravnim konkurentima (Studentski centar doma i Borac u gostima), momčad Srđana Subotića već je do konca siječnja prikupila šest abaligaških pobjeda i dovela se u povoljnu situaciju uoči posljednjih devet kola. Optimističniji navijači čak gledaju prema borbi za doigravanje, ali i mirno osiguravanje ostanka bit će korak naprijed i dovoljan razlog za zadovoljstvo kojim će se prebrisati frustracija zbog izostanka sa završnice Kupa Krešimira Ćosića.
Kako se dogodio Splitov preporod iz sasvim jalove momčadi u opasnu ekipu koja je u stanju pobijediti i sudionike Eurokupa i Lige prvaka? Premda američki trojac Shannon Shorter — Tyrell Nelson — Lewis Sullivan daje ogromni doprinos u poenima, glavni pokretač dobre igre Žutih je Dominik Mavra.
Može se reći da je ovo sezona istine za zadarskog playa. Istina je da razigravači duže sazrijevaju, ali Mavra je prošlog lipnja navršio 28 godina i nalazi se u naponu fizičke snage, a već je skupio dovoljno staža na raznim destinacijama kako bi pronašao, izgradio i ustalio svoju igru. U prošlosti je znao oduševljavati svojim izvedbama, nerijetko i biti najbolji kada je najpotrebnije. Međutim, u pravilu su njegove sjajne partije imale ograničen rok trajanja. Nekad bi im rok istekao brže, nekad sporije, ali bilo kakve značajnije oscilacije su simptom nedostizanja igračke zrelosti. Mavra je, dakle, običavao igrati na mahove — razdoblja velike angažiranosti i inspiracije izmjenjivala su se s manjkom inicijative i potpunom bezidejnošću. Upravo takvo razdoblje zimskog sna u kojem je zaglavio prošle sezone koštalo je Zadar boljih rezultata.
No, dok je lanjski Zadar zahvaljujući širini kadra barem u nekoj mjeri mogao funkcionirati s uspavanim Mavrom, bilo je jasno da si takav luksuz ovako složeni Split neće moći priuštiti. Mavra mora davati najbolje od sebe iz utakmice u utakmicu, od početka listopada do sredine travnja, kako bi Žuti uopće došli u šansu preživjeti u ABA ligi. Ili jesi ili nisi, što bi se reklo. Mavra se našao u situaciji da prvo treba sam sa sobom razriješiti kakav je zapravo igrač, a potom pokazati svima je li doista riječ o neupitnom nositelju na abaligaškoj razini kakvim ga mnogi smatraju, ali nitko s potpunom sigurnošću.
Pokazao je da se ne libi izaći iz zone ugode, modificirati stil igre i, povrh svega, preuzeti odgovornost
Nakon svega viđenog u protekla četiri mjeseca, više nema nikakve dvojbe: Mavra je za Žute isporučio sve što se od njega tražilo; i dalje sve isporučuje, a čini se i da nema namjeru prestati isporučivati.
Konačno je postao visokoproduktivan u kontinuitetu. U baš svakom od 17 abaligaških kola bio je dvoznamenkast u rubrici poena, a znakovito je to što je u pet od Splitovih šest pobjeda ubacio barem 20 poena ili upisao double-double učinak. Vrhunac sjajnih izvedbi dosegnuo je prošlog tjedna u Laktašima, gdje je s 24 poena (najviše u sezoni) i šest asistencija povukao Žute do povijesne prve pobjede na gostovanjima kod Igokee.
Težak za pročitati
Daleko od toga da je sve bilo idealno posloženo za njegovu eksploziju. Uvodni dio sezone otkrio je dva velika problema koja je Mavra morao prevladati kako bi momčad prodisala u napadu.
Prvi je bila činjenica da će morati uzimati mnogo više šutova s distance nego što je bio navikao. Vanjski šut mu nikada nije bio jača strana, ali nije predstavljao niti osobitu slabost. Tijekom ranije abaligaške karijere uglavnom je šutirao oko četiri trice po utakmici i bio na solidnoj uspješnosti od 30 do 35 posto. U Splitu se valjda prvi put u karijeri našao u sastavu koji nema niti jednog klasičnog šutera, pa čak niti jednog igrača kojemu je trica među jačim adutima (i Shorter većinu sezone s distance baca ‘cigle’ prema obruču). U takvom je okruženju Mavra prisiljen uzimati puno trica, i to usprkos tome što ga je ruka ispočetka služila užasno: u prva je četiri kola s tricom 3/27 (11,1 posto) bio uvjerljivo najgori u ligi. No, to ga nije obeshrabrilo. Nastavio je uzimati ponuđene prilike i malo pomalo počeo puniti mrežice, da bi Igokeu slomio sjajnom tricaškom izvedbom (4/5).
Drugi je problem predstavljala neobična centarska postava Žutih. Mavra je na Eurobasketu zasjao u kombinaciji s visokim i eksplozivnim Karlom Matkovićem, dok su ga u Splitu kao glavne opcije pod obručem dočekali Nelson i Sullivan. Nevjerojatna je sličnost između ove dvojice igrača s obzirom na to koliko se rijetko susreće takav tip centara. Niti su u pitanju prave petice, niti prave četvorke, a također se ne može reći da dobro pokrivaju obje centarske pozicije.
Ovaj dvojac pokriva poziciju ‘četiri i pol’. Nakon pick igre rijetko idu izravno na obruč, radije se radije odmotavaju negdje na pola puta te drage volje uzimaju šutove/polaganja koje nitko normalan ne voli uzimati, s dva-tri metra udaljenosti iz čudnih kutova. Međutim, kada uđu u ritam, znaju biti vrlo učinkoviti. Mavra se neko vrijeme privikavao na čudnovata kretanja atipičnog dvojca, ali je vrlo brzo shvatio kako dišu i počeo ih hraniti loptama kao na traci te je njihova pick igra većini obrana postala izrazito teška za čitanje.
A koliko je sam Mavra težak za pročitati, najbolje dočarava činjenica da trpi 6,5 prekršaja po utakmici (četvrti u ligi) i izvodi 6,2 slobodnih bacanja (treći u ligi). Statistički mu je ovo daleko najuspješnija sezona u karijeri; sa 17,2 poena, 6,5 asistencija i 4,1 skokom u prosjeku trenutno drži sedmo mjesto u MVP poretku (prosječni indeks korisnosti 20,8).
No, opći je dojam još bolji od suhih brojki. Pokazao je da se ne libi izaći iz zone ugode, modificirati stil igre i, povrh svega, preuzeti odgovornost. Sve ove godine oko njega su u zraku visjeli upitnici, a danas su se oblaci sumnje posve razišli. Dominik Mavra je u žutom dresu konačno sazrio.
