Messi je Messi

Imati njega, Neymara i Mbappéa za trenera je i blagoslov i prokletstvo

Zadnja izmjena: 29. rujna 2021.

Prošle godine negdje u ovo vrijeme Thomas Tuchel je bio trener Paris Saint-Germaina koji je — kada stvari gledamo s pozicije taktičke analize i onoga što se može shematizirati u taktičke automatizme — imao jednu i pol akciju.

Izuzmemo li otvaranje napada u kojem se stvarala izolacija za Neymara u lijevom halfspaceu, sve ostalo je bila teška improvizacija koja je nudila vrlo sirov nogomet bez previše začina. Nogomet s vrlo talentiranim nogometašima koji mogu unakaziti svakog suparnika u jednoj sekundi, ali nogomet koji je ponekad bilo teško gledati jer se zasnivao na soliranju i udaranju glavom u zid.

Nakon što je Tuchel preuzeo Chelsea i osvojio Ligu prvaka dodatno je do izražaja došla njegova izjava kako u PSG-u često nije bio trener nego “ministar sporta” i kako se ondje ne radi uvijek o nogometu. Uostalom, taj je njegov Chelsea nakon dvije utakmice u izgradnji napada — opet naglašavamo, isključivo s taktičkog aspekta — pokazao barem pet puta više nego PSG u svih 127 utakmica koje je vodio.

Imati Neymara i Kyliana Mbappéa istovremeno je blagoslov i prokletstvo. Riječ je o istinskim superzvijezdama koje će vam redovito donositi bodove i koje će ponekad zaista izgledati kao nezaustavljiva sila, neka magija koja samo klizi travnjakom i nakon koje će svi znati da su gledali najbolje igrače na svijetu. Međutim, jednako tako njih dvojica limitiraju trenerov utjecaj na momčad.

City je sve napravio kako treba. Problem je jedino u tome što će Messi svejedno pronaći način kako se uvući ondje gdje ga obrana ne želi vidjeti

U startu morate računati da ne možete planirati presing jer od Neymara i Mbappéa nećete dobiti naganjanje lopte po zadnjoj liniji, budući da se čuvaju za trenutak kada oni sami prime loptu. Zapravo, morate računati da se često i u zonskoj obrani branite s dva igrača manje i to utječe na taktičke izbore u pripremi utakmice jednako kao što utječe činjenica da ni Neymar ni Mbappé neće raditi bez lopte i pozicijskim napadom ili kretnjama ‘na suho’ otvarati prostor za suigrače.

Da maksimalno skratimo priču: Neymar i Mbappé će svojom individualnom kvalitetom donijeti više golova od Time Wernera i Kaija Havertza, ali Werner i Havertz treneru otvaraju više taktičkih opcija i omogućavaju mu da se zaista izrazi. S Neymarom i Mbappéom trener u suštini ima samo jednu opciju — postaviti sirov nogomet u kojem će svi zadaci biti orijentirani prema tome da se lopta nekako dokotrlja do njih dvojice, pa da oni riješe sve na svoju individualnu kvalitetu, makar se to rješenje svelo na lupanje glavom u zid.

Rukometna zona

Na sve ono što je vrijedilo za Tuchelovu momčad, Mauricio Pochettino je dobio još i Lionela Messija.

S jedne strane, trenerov utjecaj na zbivanja na terenu se dodatno smanjio i broj taktičkih rješenja je još ograničeniji. Ali s druge strane, individualna moć je još više narasla i to je odlično pokazala situacija kod drugog gola.

PSG se brani u nečemu što možemo nazvati klasičnom formacijom; četvorica u zadnjoj liniji na rubu vlastitog kaznenog prostora i trojica veznjaka odmah ispred njih, praktički spojeni kako bi eliminirali prostor među linijama. Prednje trojke nema u kadru koji u ovom trenutku obuhvaća gotovo cijelu polovicu terena. Messi, Neymar i Mbappé se odmaraju kod linije polovice igrališta i čekaju da im se suigrači obrane.

Razlog zašto je Pochettino — ali i Tuchel prije njega, samo s jednim igračem više — odabrao ovakvu obranu je jasan. S trojicom igrača manje nijedna momčad ne može odigrati ništa konstruktivno u obrani. Očekivati da će PSG biti aktivan prema lopti, pokušati usmjeriti suparnika u presing zamke i krasti lopte naprosto je suludo. Sve što trener u ovoj situaciji može napraviti jest maksimalno zaštititi ključne zone iz kojih padaju golovi.

Tu do izražaja dolazi i prednja trojka. Kada branite Messija, Neymara i Mbappéa, naprosto morate ostaviti dovoljno igrača nisko. Uz dvojicu stopera morate ostaviti još barem dvojicu igrača, od čega jedan mora biti bek, a najčešće morate ostaviti obojicu. To suparničke momčadi dovodi u problem. PSG zonu drži na vrhu kaznenog prostora i vrlo usko brani prostor, toliko usko da je praktički riječ o rukometnoj zoni oko koje suparnici plešu i vrte loptu horizontalno, baš kao u rukometu. Pochettino je spreman riskirati ubačaje sa strane jer ima kompaktnost u zoni u koju će ubačaj pasti, ali često uopće nema nikoga da raširi i pokuša napasti sa strane, s obzirom na to da suparnički bekovi moraju ostati nisko kako bi zadržali prednju trojku.

Međutim, često ni suparnički bekovi nisu dovoljni kako bi zaustavili PSG kada napokon osvoji loptu.

Zadnja četvorka Manchester Cityja je iza lopte, baš kao i Rodri (označen bijelom strelicom) koji drži poziciju zadnjeg veznog. Stoperi prate Mbappéa koji napada dubinu, a João Cancelo (crvena strelica) s pozicije lijevog beka ulazi u sredinu kako bi zatvorio tranziciju.

City to tako radi, to je jedna od ključnih stvari koja je preokrenula prošlu sezonu. Cancelo u obrambenim tranzicijama ulazi pomoći Rodriju kao dodatni zadnji vezni i to je ono što ga je učinilo spasiteljem. Nakon tog manevra Cityjeva sezona se preokrenula, momčad je postala puno manje ranjiva na kontranapade i na kraju se prošetala do naslova prvaka u Premier ligi.

Superklub i kad ne igra kao takav

Poanta je da Cancelo zatvara sredinu, ali otvara prostor lijevo. To protiv većine drugih momčadi — čak i onih vrhunskih s kojima se Pep Guardiola sastaje u Engleskoj — nije problem, jer City ima petoricu igrača ispred lopte, a na drugoj strani je Kyle Walker koji je ultrabrz. To omogućava stoperima da se pomaknu prema lijevo jer znaju da iza sebe imaju korektora koji može stići na odigrane dubinske lopte. U ovom slučaju Aymeric Laporte se pomiče lijevo zatvoriti prostor ispred Messija, Rúben Dias nastavlja pratiti Mbappéa, a Walker sužava prema Diasu i pomaže mu kontrolirati eventualnu dubinsku loptu, jer Neymar s druge strane terena i nije izravna prijetnja u ovoj fazi napada s obzirom na to da je vrlo teško dovoljno brzo i precizno okrenuti stranu.

Međutim, niti je PSG kao većina drugih momčadi niti je Messi kao većina drugih igrača. Povukao je loptu prema sredini, odigrao je dupli pas s Mbappéom koji mu je ostavio na udarac i to je bilo to.

U konkretnom slučaju City je sve napravio kako treba. Zatvorio je sredinu i usmjerio napad prema aut liniji, dobro je rotirao i zadržao je pozicijsku stabilnost. Problem je jedino u tome što Messiju ne možeš zatvoriti sredinu; koliko god napravio sve kako treba, on će pronaći način kako se uvući ondje gdje ga obrana ne želi vidjeti. Možda bi ovo bilo dovoljno protiv Jadona Sancha ili Reecea Jamesa, pa čak i protiv Mohameda Salaha, ali Messi je Messi i to PSG čini nevjerojatno teškim suparnikom.

Kada pogledate cijelu utakmicu, City je imao bolje prilike, dvaput je pogodio okvir gola, imao je i triput više udaraca po golu od PSG-a. Ali koliko god nogomet Pochettinove momčadi bio sirov i lišen atraktivnosti — ne trenerovom krivicom, jer je dokazao da može složiti sjajnu igru s limitiranom momčadi te dovesti Tottenham u finale Lige prvaka — i koliko god se talentirani igrači poput Marquinhosa, Achrafa Hakimija ili Marca Verrattija pretvarali u vodonoše, koliko god to ponekad bilo teško gledati, takve utakmice u kojima se sedmorica igrača parkiraju pred svoj kazneni prostor, PSG je pobijedio.

Na kraju krajeva, na travnjaku ima Messija, Neymara i Mbappéa, a to ga čini superklubom čak i onda kad uopće ne igra kao takav.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.