Lionel Messi protagonist je nekih od najpoznatijih i najslavnijih nogometnih akcijskih fotografija u posljednjih 20-ak godina. Bilo da je riječ (najčešće) o trenucima trijumfa ili (rjeđe, ali ne i manje poznato) poraza, postoji dojam da njegove slike u sebi nose esenciju ne samo pojedine utakmice ili sezone, već čitave jedne ere. Uglavnom je to dočarano kroz trenutke u kojima ima loptu i okružen je s četvoricom, petoricom ili više suparničkih igrača. Uostalom, taj žanr fotografija, čini se, specifičan je za Barcelonine playmakere niskog težišta i besprijekorne kontrole lopte — baš kao i Leove, fotografije Andresa Inieste u kojima usamljen čuva loptu u krugu suparničkih igrača postale su opće mjesto suvremene nogometne ikonografije.
Postoji nešto paradoksalno u činjenici da nogomet — dinamičnu igru čije su najcjenjenije karakteristike prostor i kretanje — tako često volimo zapakirati u statičnu formu fotografije. Pa ipak, dio odgovora se možda krije u izjavi Andresa Guardada, koji je na ljeto 2018. svoje utakmice protiv Messija opisao ovako: “Imam 20 fotografija s Messijem, niti na jednoj nemam loptu”.
Messi je u subotu u 68. minuti finala Kupa kralja loptu primio u Barceloninoj polovici, odolio pritisku dvojice Athleticovih igrača, odigrao dupli pas, krenuo u dribling po desnom krilu, odigrao još jedan pas, ovaj put s Frenkiejem de Jongom, otvorio se na lijevu nogu i zabio za 3-0. Fotografija na kojoj prima loptu na svojoj polovici i započinje napad prije nego što će, desetak sekundi kasnije, isti i završiti pogotkom, najbolje ilustrira Messija kao nogometaša u 2021. godini.
Nogomet se, generalizirajući do krajnosti, oduvijek svodio na prostor; njegovu eksploataciju u fazi napada i kontrolu u fazi obrane. Johan Cruijff, o kome je 2021. možda i bespredmetno trošiti riječi, sažeo je priču u dva osnovna principa. Anegdota ide ovako nekako: Pep Guardiola, koji je u Cruijffovoj Barceloni igrao zadnjeg veznog, nije bio siguran može li odraditi obrambeni dio posla. Uostalom, Pep je bio dodavač, a ne trkač, njegovi senzibiliteti oduvijek su bili uštimaniji s loptom u nogama. Ali Cruijff je imao odgovor.
U Messiju dobivate tri igrača u jednom, najopasnije oružje u povijesti nogometa, ali njegova slobodna uloga istovremeno šteti organizaciji unutar momčadi
“Ako moraš braniti ogroman prostor oko sebe, loš si obrambeni igrač. Ako moraš braniti samo mali prostor, najbolji si. Nije riječ o tome jesi li ili nisi dobar obrambeni igrač, nego koliko prostora moraš braniti.”
Riječ je o argumentu koji gotovo svi intuitivno prepoznajemo — uostalom, igra Sergija Busquetsa, vjerojatno najboljeg zadnjeg veznog svih vremena, bazira se upravo na tom principu. Činjenica da je Busquetsa na svjetsku scenu gurnuo upravo Guardiola daje čitavoj priči i finu tematsku kvačicu. Međutim, ako je Cruijff revolucionirao nogomet oko ideje prostora, a Pep i Busquets su to odveli na novu razinu, onda je Messi onaj koji predstavlja logički završetak procesa.
Povratak iz prve prave krize
Messi je na scenu stupio kao eksplozivno krilo, ali je svoj puni potencijal pokazao tek kada je, tijekom Guardioline ere u Barceloni, počeo na svoj unikatni način interpretirati ulogu lažne devetke. S vremenom je, kako je sazrijevao, svojoj ulozi na terenu počeo dodavati sve više funkcija — s Luisom Suarezom i Neymarom u prednoj liniji prilagodio se i vratio na desnu stranu, kasnije je počeo gravitirati nešto dublje. Messi kojeg gledamo 2021. — isti onaj Messi koji je u subotu pokrenuo i završio akciju za treći Barcelonin gol — predstavlja posljednju, ultimativnu, fazu te evolucije.
Igrač koji kao osmica započinje napade u svojoj polovici, kao desetka unosi loptu u kazneni prostor i kao devetka zabija. Spoj forme i funkcije. Napad koji se sastoji od jednog igrača. Genij u punom cvatu.
Suvremeni treneri, barem oni najvećeg kalibra, odavno su shvatili da je prostor daleko najvrjednija roba u sportu te da mogu strukturirati igru ne samo kroz tradicionalne pozicije u formaciji, već koristeći igrače kao zone na terenu (uostalom, na tom principu se temelji velik dio različitih ideja koje povezujemo s terminom juego de posición). Kada je jedan igrač istovremeno najbolji u tome što radi u trima od četiriju zona igre, upravljanje prostorom odjednom postaje puno lakše.
Upravo zato mnogi s pravom pišu da je Messi nesvodljiv na brojke, statistike, asistencije i pogotke, ključna dodavanja i driblinge. Čini se da smo intuitivno toga svjesni: Messi je najbolji igrač na svijetu ne zato što je u posljednje dvije sezone zabio 62 gola i skupio 40 asistencija, nego zato što je povijesna anomalija; istovremeno najbolji dribler, najbolji kreator i najbolji golgeter.
No, ako je ta hibridnost definirajuća karakteristika njegove karijere, što to govori o Messijevoj ulozi u svjetskom nogometu u 2021.?
Izvan terena Argentinac je proteklog ljeta proživljavao jednako burne dane kao i njegov klub — Quique Setien se pokazao potpuno nespremnim za ulogu trenera kluba Barcelonine veličine, kampanja u Ligi prvaka završila je u dimu i pepelu protiv Bayerna, a Messi je većinu ljetnog prijelaznog roka proveo pokušavši napustiti klub. Nakon toga, uslijedio je spor ulazak u novu sezonu pod trenerskom palicom Ronalda Koemana.
Messi do utakmice s Betisom 7. studenog nije zabio niti jedan gol iz igre u devet utakmica u La Ligi i Ligi prvaka. Barcelona nije dobro igrala, Messi je ušao u prvu pravu golgetersku krizu u karijeri i počela su se postavljati pitanja. Kraj ere? Početak kraja uzrokovan polaganim, ali sigurnim gubitkom snage i ubrzanja? Naravno, sada je jasno da su glasine o Messijevom kraju bile preuveličane, ali tada se nije tako činilo: Messi je sredinom studenog bio tek 34. igrač u ligama Petice po broju očekivanih golova (xG) i očekivanih asistencija (xA) po utakmici (0,76).
Žrtva vlastitog uspjeha
Međutim, ako je jesen pokazala da je ipak čovjek kao i svi mi, početak 2021. vratio je stvari na staro mjesto. Prema StatsBombovim podacima, Messi je od početka sezone do Badnjaka zabio pet ligaških golova iz 81 udarca. Prema kvaliteti tih udaraca (xG), očekivano bi bilo da je zabio 8,49. S obzirom na to da je Messi daleko najefikasniji golgeter svoje ere — od 2014. do 2019. je, u odnosu na svoj xG, zabio 32,6 golova više nego što se očekivalo, daleko najviše od svih — bila je riječ o zamjetnom padu.
Od Badnjaka do kraja ožujka, Messi je u La Ligi zabio 15 golova iz 58 udaraca i vratio se na staru razinu postizanja dvostruko više pogodaka nego što bi se iz kvalitete udaraca očekivalo (prema StatsBombu je xG za taj period 7,47). Statistika je u sportu, kao i svugdje, često vrlo bučna i izvan konteksta ne znači puno; isto vrijedi i za Messijev sušni period između rujna i prosinca. Čak i najbolji igrač svih vremena može zaredati nekoliko utakmica u kojima lopta jednostavno neće ući u mrežu.
Ovdje treba spomenuti još jedan bitan faktor koji je dodatno pojačao loš dojam s početka sezone. Ili, da budemo točniji, privid lošeg dojma. U tom smislu je Argentinac već neko vrijeme žrtva vlastitog uspjeha: za razliku od bilo kojeg drugog igrača na svijetu, njemu se očigledno sudi prema vlastitim nemogućim standardima. Drugim riječima, nije vijest kada pas ugrize čovjeka, nego kad se dogodi obrnuto. Messijevi periodi ‘lošije’ forme povijesno su se podcjenjivali, iako je jasno da je njegova lošija sezona bolja od 99 posto ‘dobrih’ sezona drugih igrača.
Dokaz je vrlo lako pronaći u prošloj sezoni, generalno smatranoj lošijom za njegove standarde: možete li zamisliti bilo kojeg drugog igrača u povijesti sporta za kojeg bi se 31 gol i 27 asistencija smatralo neuspjehom?
Naravno, teško je precijeniti promjenu konteksta unutar kakvog Messi igra sad u usporedbi s onime u kakvom je igrao prije pet-šest godina. Istina, Messi je oduvijek imao tendenciju spuštati se duboko po loptu, ali Iniestini i Xavijevi dani, kada je mogao čuvati snagu i fokusirati se isključivo na uništavanje suparničkih obrana, sada su davna prošlost.
Kako ne ovisiti o Messiju?
Jedna od Messijevih zadaća u Barceloni u posljednjih par sezona je i prijenos lopte u posljednju trećinu — niti jedan igrač u La Ligi ne postiže više od 2,4 sekundarna ključna dodavanja (dodavanje koje prethodi asistenciji za gol ili udarac). Štoviše, čak 40 posto (26 puta) njegovih sekundarnih dodavanja završava Messijevim udarcem na gol. Baš kao u subotu protiv Athletica — dodavanje, dribling, gol, početak i kraj akcije. U Barceloni gotovo sve počinje i završava s Messijem.
Po svemu tome Barcelonin je kapetan unikatan u svjetskom nogometu: od 2008. do danas ima više lopti u prostor, uspješnih driblinga, dodavanja u napadačku četvrtinu terena, dodavanja u kazneni prostor i dodira unutar kaznenog prostora od bilo kojeg drugog igrača na svijetu. Od 2010. do danas, Messi u prosjeku postiže suludih 1,42 golova i asistencija iz igre po utakmici. Cristiano Ronaldo je takvu brojku dosegnuo samo jednom u svojoj karijeri, a činjenica da je Messi postigao bolje brojke u svojoj najlošijoj sezoni (2013./14., kada je bio na 1,16) nego što on postiže u svojoj prosječnoj (1,13) govori dovoljno o navodnom rivalstvu te dvojice nogometaša.
Možda baš zato ne treba čuditi da su mnogi sugerirali kako upravo tu leži uzrok Barceloninih opetovanih europskih katastrofa od 2015. pa sve do danas.
Istina, u Messiju dobivate tri igrača u jednom, najopasnije oružje u povijesti nogometa, ali njegova slobodna uloga unutar momčadi istovremeno šteti organizaciji, strukturiranosti i presingu, ključnom obrambenom postupku suvremenog nogometa. Barcelona se, stoga, već neko vrijeme nalazi u svojevrsnoj paradoksalnoj petlji, nogometnoj verziji Kvake 22 — ovisiti isključivo o produkciji jednog od desetorice igrača u polju je nezdravo i nogomet je takvo što davno nadišao, ali kako ne ovisiti o igraču koji zabija dvostruko efikasnije od bilo kojeg drugog, koji započinje akcije koje kasnije sam završava, koji istovremeno stvara šanse za druge i sebe?
Svoje rješenje tog paradoksa u posljednjih nekoliko godina na različite su načine ponudili Luis Enrique i Ernesto Valverde (relativno uspješno) i Setien (neuspješno). O tome kako će se s njim dalje nositi Koeman uvelike će ovisiti Barcelonina sudbina.
