Uoči početka finala Istočne konferencije Jimmy Butler je rekao: “Ovo je naša godina, dolazimo u Boston uzeti obje utakmice”. Nije to bila umišljena ili prepotentna izjava, već realno stanje stvari, usprkos tome što su Celticsi imali dva člana All-NBA petorki, više talenta i prednost domaćeg terena. Ako netko dosad nije ozbiljno shvatio Miami, onda nakon razbijanja Bostona vjerojatno više nema sumnjičavaca. Ti su momci postigli da nepredvidivo postane izgledno. Da unatoč tome što imaju sedmoricu nedraftiranih igrača momčadski izgledaju bolje od kompletnog Istoka.
Kako bi se bolje razumjela Heatova kultura, treba otići nekoliko godina unatrag. U vrijeme prije Butlera, kada je Erik Spoelstra spasio sezonu od potpunog kolapsa.
Prije šest godina Heat je bio na aparatima za održavanje života. Nakon polovice sezone imao je omjer 11-30 i sve je upućivalo na to da je možda najbolje isključiti aparate, preduhitriti agoniju. No, Spoelstra ne priznaje komatozno stanje kao posljednji stadij života. Za njega ne postoji faza bolesti bez borbe. Umjesto da odustane, Miami je krenuo na teško gostovanje od šest utakmica sa stavom da se mora probuditi i postupno raditi na ozdravljenju.
U izostanku Chrisa Bosha, koji je propustio cijelu sezonu zbog stvaranja krvnih ugrušaka u tijelu, Spoelstra se morao nositi s pregršt rotacijskih igrača na kratkoročnim ugovorima. Dovoljno je samo pogledati petorku: Goran Dragić, Dion Waiters, Rodney McGruder, Luke Babbitt i Hassan Whiteside. S time da su i oni bili prorešetani ozljedama, pa smo tu znali viđati Waynea Ellingtona, Josha McRobertsa i druge. Spoelstra je na treningu tražio od svojih igrača da idu jedni na druge kao da se radi o finalu. Pritom je bio povezan s njima, pokazujući im koliko ih cijeni i da ne pravi razlike u pristupu. Što je time dobio? Izgradio je temelj povjerenja. Obično kad igrači igraju za male ugovore u gubitničkim momčadima, pretežito igraju za sebe, žele pokazati koliko su dobri i nije ih briga za konačan rezultat. Nije im stalo do momčadi. Osim ako ne igraju za Spoelstru.
Heatova je tajna u tome da ne znate odakle dolazi opasnost. Oni razigravaju i potiču onoga tko je u dobrom ritmu
Generalno gledajući, Miami nije odstupao od svojih principa. Cijele je sezone igrao svoju igru. Dogodile su se male promjene, prilagodbe unutar sistema. Ustrajnost na tome da se usredotoči na proces bez obzira na krajnji ishod. Spoelstrin se genij očituje u suptilnim pojedinostima — onim kojima je ove sezone očitao lekciju Milwaukeeju, New Yorku i Bostonu. Heat je te 2017. skočio s 29. na šesto mjesto po napadačkoj učinkovitosti, završivši drugi dio sezone s omjerom 30-11 i ukupno na devetom mjestu, što bi danas bilo dovoljno za play-in.
Spoelstra je tada Dragića i Waitersa pretvorio u konstantnu prijetnju s loptom u rukama; imali su jednako važne i sposobne suigrače koji su se izvrsno nadopunjavali. Njihova je igra bez lopte bila jednako važna kao i održavanje dvojice glavnih ball-handlera u fluidnom napadu. To je odvlačilo braniče s perimetra i rušilo obranu — kao što to danas funkcionira s Butlerom. “Ako nemate napadače koji uživaju poštovanje momčadi da dovedu drugog obrambenog igrača, nećete dobiti otvoren šut za tri poena”, objašnjavao je tada Spoelstra.
Sve počinje s obranom
Miami možda i ovisi o Butleru, ali njegov se stil nikad nije vrtio oko jednog igrača.
Njegova košarka nije tulum za jednog čovjeka, već momačka večer u kojoj svatko ima udjela. Stil se prenosi na drugu petorku i tako povećava ukupnu moć djelovanja. Svaki idući u redu mora biti spreman ući i znati svoje obaveze. I svakoga na rosteru jednako se tretira — kao čovjeka. Duncan Robinson ne bi ovako izgledao da je prosjedio regularnu sezonu ne znajući zapravo o čemu se radi. Sada je toliko dobio krila da napada obruč i igra pick and roll. Ali nešto je tomu prethodilo.
Taj mentalitet počinje sa Spoelstrom, koji neprestano priča o nesebičnosti igre i zajedničkom ostvarivanju uspjeha. Kod njega ne prolaze manekeni, glumci ni statističari. Dok se Bostonu kontinuirano događa da Jaylen Brown ili Jayson Tatum krenu u nesuvisli prodor, olako izgube lopte ili se zadovoljavaju lošom selekcijom šuta, Miami obraća pozornost na minimaliziranje pogrešaka. Ne može se dogoditi da vidite Butlera kako je preveo loptu te u prvim sekundama napada uzeo šut preko ruke. Za nešto takvo mora postojati dobar razlog.
Heat je ove sezone, uz Dallas, odigrao najviše utakmica u clutchu (54) i ostvario je najveći broj pobjeda u utakmicama koje su u zadnjih pet minuta bile na pet ili manje poena (32). Identična je stvar u doigravanju (omjer 6-2). U finalu Istoka razotkrio je sve Bostonove mane. Igrači su bili spremni na visoku postavu s Alom Horfordom i Robertom Williamsom. Kad su u prvoj utakmici upali u probleme zbog velikog broja primljenih koševa iz reketa, zatvorili su ga. Kad je Joe Mazzulla u trećoj utakmici napravio promjenu s Derrickom Whiteom umjesto Williamsa, preuzeli su kontrolu reketa napadajući i prolazeći sa svih strana.
U njihovoj igri postoje jasna pravila, a ona počinju od obrane.
Prioritet je bio oduzeti Tatumu i Brownu ulaz tako da se ispred njih uvijek pojavljuje dodatni igrač ili se pravovremeno rotira kako ne bi bilo lakog polaganja na obruč. Tu smo vidjeli iznenađenje s Bamom Adebayom na Brownu, što pokazuje imaginaciju. Boston je pao već na prvom izazovu. Umjesto da ubrza protok lopte i napada sa slabije strane, gdje se nerijetko nalazio slobodan igrač, oslanjao se na forsiranje Tatuma i Browna, koji su upadali u zamke. Miamijeva je obrana poput paukove mreže, posjeduje snagu i fleksibilnost, može se rastegnuti, slabo puca i čeka plijen da upadne.
Natruhe dobrog napada kod Celticsa smo vidjeli u drugoj utakmici. Visoki pick and roll s Williamsom djelomično je rasparao paukovu mrežu, tako da je mogao zabosti iz više kutova. Odmah nakon prvog dodavanja stvarao se višak, generirao otvoreni šut ili pronalazio deblokirani Williams pod košem. To je natjeralo Spoelstru na zonsku obranu, dok je Mazzulla odlučio završavati sa Smartom i Horfordom umjesto s Whiteom i Williamsom, koji su dotad imali puno veći utjecaj na igru. I to je pokazatelj koliko je Boston izgubljen, za razliku od Miamija.
Kopati za svaki poen
Heatova je zona posebnija je od svih drugih koje imamo prilike gledati. Njeni prednji braniči pokušavaju navoditi loptu, kreću se oko naila (sredine slobodnih bacanja) i okupiraju taj prostor. Adebayo se nalazi u sredini ispod slobodnih bacanja; ako treba, ispraćuje igrača sve do vrha i vraća se u područje oko koša. Ako se nalazi bliže jednom šuteru u korneru, krilni igrač s njegove strane visoko je na perimetru, dok se krilo sa suprotne strane spušta zatvoriti drugi korner. To je osnova iz koje sve kreće, a da bi funkcioniralo, svi moraju biti sinkronizirani. Dolazi li do bloka na suprotnoj strani od visokog igrača, krilo na strani lopte diže se u međuprostor između dvojice napadača, screenera i šutera u korneru.
Na startu posljednje četvrtine druge utakmice ta je zona djelovala više u sustavu 1-1-2-1. Boston je to dobro napadao s Williamsom kao rollerom i lob prijetnjom. U tom je slučaju svaki Adebayov izlazak na closeout ostavljao nezaštićen obruč. Već kod Horfordova je ulaska Miami to riješio tako da je jedan igrač pratio cuttera i onemogućavao primanje lopte u sredini, što je dovodilo do Brownovih i inih srljanja jedan-na-jedan, a potom i do dodavanja koja su se lako mogla presjeći.
Uočavate li razliku? Miami unutar svoje igre radi korekcije koje vode savršenstvu. Tako se ne može igrati svih 48 minuta, ali ideja je održavati koncentraciju na pojedinostima. Spoelstrina momčad igra koncentriranu košarku — to je poanta; ne poklanjaj i ne nudi suparniku ništa što nije zaslužio. Ostavi mu malo i natjeraj ga da kopa za svaki poen, što dovodi do frustracije i novih pogrešaka.
Mazzulla se u trećoj utakmici vratio Whiteu i niskoj startnoj petorci, računajući da će tako doći do više šutova za tri poena, jer Boston je tijekom cijele serije u u tom segmentu igre u deficitu. Nakon što je i u regularnoj sezoni šutirao 42 trice u prosjeku s gotovo 38 posto učinkovitost, protiv Heata je u prve tri utakmice pao na 35 pokušaja i 29 posto. Također, htjelo se napasti Kevina Lovea na otvorenom prostoru i ostaviti Maxa Strusa ili Gabea Vincenta u mismatchu. Uspjelo se s ovim potonjim, ali samo privremeno preko Browna u post-upu, jer Love je zabio pet brzih poena, preko Smarta u postu i tricu iz kontranapada.
S druge strane, Miami kao da je samo čekao da Celticsi zaigraju s niskom petorkom. Adebayo je dobio priliku napadati u post-upu, jer iza njegovih leđa nije bilo zaštite obruča, ali došao je do izražaja u akcijama iz uručivanja. One su otvarale mnoga utrčavanja (backdoor cutove) i dovodile do lakih poena. Spoelstra glavninu svojih napadačkih setova vrti preko Adebaya — bilo u pick and rollu s Butlerom, bilo u pinch postu, kada je ovaj blizu lakta kao središnja točka s koje se razigrava. Nastavno na to slijede i njihove hand-off akcije, nakon kojih se kažnjavala svaka Bostonova drop obrana.
Oni ne pitaju za sreću
Još nešto govori o tome koliko su Celticsi nedosljedni ili zaboravljivi: nakon dva uspješna udvajanja Butlera krajem poluvremena, treću su ga četvrtinu samo slučajno ili prisilno udvajali. Nakon jedne back-screen akcije Butler je dobio loptu u postu i napao sredinu, što je dovelo do toga da i Smart i Horford napuste svoje igrače kako bi priskočili pomoći. Time je pala kompletna obrana. Isti je slučaj s pick and rollom na strani koji su vrtjeli Vincent i Adebayo, nakon čega je nije bilo nikakvog koncepta u obrani, samo pustoš i otvoren put prema košu. Obruč je bio poput oceana i što god bacili prema njemu, sve je ulazilo. Zbog toga smo svjedočili povijesnoj večeri Vincenta, koji je šutirao 11/14 iz igre.
Miami je dosegao najbolju šutersku formu (56,8 posto u trećoj utakmici) tako da je provocirao i kreirao dobre šutove u prethodnim utakmicama, vjerujući u proces. I moralo se otvoriti, kao što se otvorilo Vincentu i Calebu Martinu. Kao što je Spoelstra dočekao Strusa u trećoj četvrtini druge utakmice ili Robinsona u trećoj utakmici. Sjeća li se netko Lovea? Važan čovjek njihova ovogodišnjeg pothvata je zbog ozljede skočnog zgloba odigrao svega pet minuta. Heatova je tajna u tome da ne znate odakle dolazi opasnost. Oni razigravaju i potiču onoga tko je u dobrom ritmu.
Miami ne plaća znanstvenike da mu otkriju nešto što drugi ne znaju, već igra u skladu sa snagom svoga sustava.
Podučava igrače da budu potpuno predani zajedničkom cilju, pazeći da ništa ne prepuste slučaju. Ima gotovo militaristički pristup u stjecanju onoga što naziva “prvobitnim izgledom” — vrhunskom fizičkom kondicijom. To omogućuje Heatovu napadu da stalno uključuje šutere oko blokova, slashere koji napadaju iz driblinga i visoke igrače koji se znaju otvarati prema košu. Zato su u doigravanju svakome nepoželjan suparnik, jer treba ih se pobijediti u šahiranju, u razmišljanju o nekoliko poteza unaprijed.
Njih ne mazi sreća. Oni ne pitaju za sreću. Zanima ih jedino kad je iduća utakmica. Toliko usklađeni da će se istovremeno rukovati, uzajamno čestitati i okrenuti novom danu. Sve je to zabavno dok ne igrate protiv njih, ali u igri više nikome nije do smijeha. Najradije biste otišli kući, zatvorili se u sobu i prespavali nekoliko mjeseci. Trolaju vas cijele godine prije potpune metamorfoze. Kako je ikome uzbudljivo igrati protiv takve ekipe?
Već je to viđen Spoelstrin uradak, ali iznova kreativan i ingeniozan.
